Pisac se zvao Isak Babelj i rođen je 1894. godine u Odesi, gradu na obali Crnog mora. Odesa je – kako kaže Nada Marinković – “grad smelih mislilaca, grad pun duha, smelosti, tolerantan i bez predrasuda, varoš bogatih tradicija i širokih, bujnim krošnjama obraslih bulevara”. Odesa je takođe i grad kulture. Za Odesu su, među ostalim, vezani i Puškin i Gogolj i Dostojevski i Mickijevič i Čehov. Babelj se, dakle, rodio u inspirativnom gradu. Njegov je otac bio trgovac, a Babelju je otkrio Bibliju i Talmud. U Babeljovim rečenicama moguće je otkriti uticaj jezgrovitog stila ovih svetih knjiga. U godinama prve mladosti Babelj se školuje i ubija vrijeme po krčmama uz pivo i bilijar. Prve priče objavljuje kao dvadesetdvogodišnjak. U ovim pripovijetkama prepunim specifično jevrejskog gorkog humora on slika svoj rodni grad i tamošnju jevrejsku zajednicu. Ruskom književnom klasiku Maksimu Gorkom priče će se dopasti, no takođe će mladom Isaku Babelju savjetovati da – kako se to kaže – vidi svijeta. Kao u nekom antičkom mitu, Babelj će proživjeti sedam godina životnog i književnog naukovanja. Tih sedam godina vojničkog života porodiće “Crvenu konjicu”. Knjiga “Crvena konjica” u cjelini je objavljena 1926. godine, a dvije godine kasnije publikovane su “Odeske priče”. U narednim godinama Babelj će napisati i dvije drame. Ni on, međutim, neće izbjeći staljinističke čistke. Uhapšen je 1939. godine, a umro je u 1941. u logoru.
Zajednička povest
U eseju “Romani na dlanu” Danilo Kiš kaže: “Jedno američko izdanje Babeljove “Crvene konjice” nosi podnaslov “a novel”, roman, i tu naznaku ne bi trebalo smatrati isključivo reklamnim trikom: pripovetke u “Crvenoj konjici” nisu priče iz oba džepa, nego jedan razbijen roman, roman iz kojeg su izbačene starinske spojnice zasnovane na jednom lažnom vremenskom nizu, veze i klišei toliko česti kod slabih romansijera”. U “Crvenoj konjici” stvarno ima nečeg romanesknog. Postoji jedinstven narator, kao i tematsko jedinstvo; Babeljove priče zato možemo čitati i kao poglavlja – kako bi uostalom kazao sam Kiš – “jedne zajedničke povesti”. “Crvena konjica” jeste knjiga o ratu, knjiga dobrano drukčija od gotovo svih ratnih knjiga, jedna od najboljih ratnih knjiga svih vremena. Babeljova knjiga je autentično antiherojska: u njoj rat nije slavna epopeja niti veličanstvena bitka. Babeljov rat je pravi rat: ružan, okrutan i prljav. Tu starog Jevreja kolju, a posljednja mu je želja da to njegova kćerka ne gleda; tu čovjeka bičuju do smrti; tu ranjenici jedu po jarkovima; tu djeca umiru od tifusa; tu mrtvi vojnici imaju izrešetano lice i iščupan jezik; tu se mokri po lešu; tu bolesnike kundacima izbacuju s voza; tu se rane gnoje od šuge. Pa, ipak, kroz svu grozotu rata i okrutnosti ljudske ponegdje zasija ljepota prirode kao u poljima purpurnog maka na prvoj stranici knjige. Babelj, međutim, ni one stvari koje su već uobičajeni simbol ljepote ne opisuje bez ratnih asocijacija. Za Babelja i sunce na zalasku liči na odrubljenu glavu.
Babelj nam prikazuje nasilje u njegovoj prozaičnoj ružnoći. Kod Babelja nema tarantinovske baroknosti u nasilju. Nasilje je ružno, prizemno, životinjsko, ljudsko, odviše ljudsko, no nije kul i nije glamurozno. Isto tako, Babeljov se narator ne upušta u moralističke traktate. On jednostavno bilježi stvarnost oko sebe. Ovako veli Babelj: “Popaljen grad (…) izgledao mi je da lebdi u vazduhu, udoban i fantastičan kao san. Nagi mjesečev sjaj obasjavao ga je neiscrpnom energijom. Vlažna plijesan ruševina presijavala se kao mramor u loži opere.” On leži na prljavom ležaju i sluša plač trudne Jevrejke, dok njegov susjed uz svjetlost svijeće gleda fotografije Rima. Neredu rata suprotstavlja se jedino san. Na kraju priče “Moja prva guska” kaže se: “Ja sam sanjao i snivao sam žene i samo mi je srce krvavo od ubistva cvililo i krvarilo.” Na kraju “Pana Apoleka” opet stoji: “Gradom je tumarao mjesec beskućnik. I ja sam išao s njim podstičući u sebi neostvarene snove i neskladne pjesme.” To je Babelj: u njegovim pričama miješaju se purpur krvi i purpur makova, zalazeće sunce i odrubljena glava, magloviti brezici i zastava sumraka te uvelo cvijeće i mrtvi leptir, ženske bunde i ljudski izmet.
Srbin Dundić
Babeljova knjiga nije propagandna epopeja o hrabrosti. U njoj je prava hrabrost rijetka kao dobrota. Samo na jednom mjestu u “Crvenoj konjici” Babelj pogibiju jednog svog druga opisuje kao gubitak “jednog od najhrabrijih ljudi koje smo imali”. Tog čovjeka pisac opisuje pominjući mu prezime i nacionalnu pripadnost. Taj čovjek je, Babeljovim riječima, “Srbin Dundić”.
Pomenuti Dundić je stvarna, istorijska ličnost i zasigurno Južni Sloven s najznačajnijom ulogom u Oktobarskoj revoluciji i nastanku Sovjetskog Saveza. Po nekim izvorima nije bio Srbin nego Hrvat. U nekom novom ratu u Ukrajini, bilo bi, po svoj prilici, i Srba i Hrvata, i to na suprotnim stranama.
Uz sav tehnički napredak konvencionalnog naoružanja, eventualni rat u Ukrajini teško da bi bio mnogo drugačiji od rata koji je opisao Babelj, barem kada je riječ o patnji običnih ljudi. Najveći dio Evrope ne pamti rat već skoro osamdeset godina pa je stoga valjda i moguće da se riječ rat toliko olako koristi. Na Balkanu, međutim, nije tako i mi bismo trebali biti svjesni kakvo je zlo rat. I zbog Ukrajine i Ukrajinaca i Rusa, ali još i mnogo više zbog nas samih. Od rata nema sreća ni bogatstva, osim za profitere. Običnom svijetu ostaje samo babeljovska vlažna plijesan ruševina.
Muharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpske
