Nikola Malović: Jesti lebac od pisanja nije lako

Piše: Mila Milosavljević

Za četvrt vijeka napisao sam 18 knjiga, raznih žanrova – fotomonografiju o 80 godina Brodogradilišta u Bijeloj, fotomonografiju „Herceg Novi – Grad sa 100.001. stepenicom“, sa 535 fotografija u dekirikovskoj perspektivi, potom je nastala knjiga „Andrić i đavo“, žanrovski foto-novela u dramskoj formi, pa tekst sad već nezaobilazne „Bokeške bojanke“… Okušati se u različitim žanrovima i formama kuraži pisca da se razigrava čak i na onim poljima spram kojih nije imao interesovanja na početku karijere. Jesti lebac od pisanja nije lako, ali je moguće, kaže Nikola Malović, u intervjuu za „Dan“. Našeg sagovornika zatekli smo u pripremama za put na Međunarodni sajam knjiga, gdje će se susresti sa čitaocima i potpisivati svoje knjige.

• Kako doživljavate veliki praznik knjige pod kupolama Beogradskog sajma?

– Beogradski sajam knjiga je nezaobilazna sezonska fešta u čast pisane riječi, kada mnogo toga izgleda optimističnije u zemlji koja se opet bori da opstane. Biti godinama „s one strane štandova“, zapričan sa gotovo svim javnosti znanim izdavačima, sa svim kolegama, domaćim piscima, novinarima, znači da su se ostvarili svi snovi Nikole Malovića, nekadašnjeg studenta Filološkog fakulteta.

• Prošle ste godine proslavili 25 godina književne karijere i za to vrijeme ste imali samo tri promocije u glavnom gradu Crne Gore, u Baru jednom i nigde više, ne računamo li Boku Kotorsku. Kako je to moguće?

– Radi se o stanovitom paradoksu, jer crnogorskoj je javnosti poznatije moje djelo od toga kako izgledam i zvučim uživo. Za Kurtine vladavine sva mi je crnogorska vrata zatvorila prva rečenica romana koji me proslavio, budući da „Lutajući Bokelj“ počinje ovako: „Još uvijek mislim na srpskom“.

Svetionik, Koloplet ludila svih vrsta

Vara se svak ko misli da je misliti na srpskom prestalo da bude proskribovano, zabranjeno. Postaće opet.

• Da li u tom smislu prisustvujemo pauzi u odnosu na ono o čemu govori najkomentarisanija prva rečenica u savremenoj srpskoj književnosti, prva rečenica romana „Lutajući Bokelj“?

– Da. Nakon pauze u kojoj je unijeta trobojka u kabinet Predsjednika Skupštine, sve će se nastaviti po starom. Pušteni smo na miru neko vrijeme, dok još traje sjećanje na litije, ali po utapanju Crne Gore u more NATO-a, po noževima u leđa koje smo, izvinjavam se, kolektivno zabili najbližoj braći, može li iko smoći snage da, npr. srpski jezik proglasi zvaničnim, vrati istorijsku trobojku, himnu, te se čeličnim zaprljanjem ujedini sa Srbijom vo vjeki vjekov?

• Može li?

– Zavisi od toga hoće li Rusija uspjeti da promijeni geopolitičku paradigmu. Pobjeda u ratu u Ukrajini ne znači i pobjedu nad vampirskom težnjom Kolektivnog zapada da do konca žive na račun svih istočnih i južnih naroda svijeta. Dok se pale sva istorijska žarišta na Bliskom istoku, parlamentarna Srbija je izglasala da sama sebe ubije kopanjem litijuma. Patrijarh koji nema ništa protiv, sudeći po izjavama, da papa posjeti Srbiju, jedini je koji još može da spasi najveću od svih svojih zemalja, Srbiju. Time bi i nama pomogao. Da li će, ne vjerujem da će biti vaše sledeće pitanje.

• U svijetu koji na naše oči gori, gdje je mesto pravoj ili lijepoj književnosti?

– Mislim da je ovo najveće pitanje koje trenutno muči tvorce prave iliti lijepe književnosti. Od 100 pisaca, pravu književnost ima znanje i umijeće da tvori 2-3% umjetnika.

Malović: Svetionik – Što da radimo dok čekamo?

Samo takve bismo smjeli da nazivamo književnicima. Odavno govorim, književnost mora i da podučava, a ne samo da zabavlja. Zadatak savremene književnosti, prosijemo li one koji žele da zarade pare temama za u svaku kuću, trebalo bi da bude odgovor kako da živimo ako prežimo upotrebu taktičke nuklearne bombe.

• U jednom ste tekstu spekulisali gdje biste to voljeli da živite da ne živite u Herceg Novom. Napisali ste da bi to trebalo da bude neka evropska zemlja, možda Portugal, neki mali grad na obali, u kome biste otvorili klasičnu knjižaru. No, Vi ste osnivač trenutno jedine preostale klasične knjižare u Crnoj Gori, zar ne?

– Jeste, i ta me činjenica obavezuje, uz šalu o eventualnoj promjeni geografije, ne i zanimanja, posebno stoga što smo ove godine obilježili 20 godina postojanja hercegnovske Knjižare „So“. Mislim da u istoriji nikad na našim prostorima nije postojala knjižara, ali i izdavačka kuća sa većim izborom knjiga na morske, pomorske i bokokotorske teme.

Izvor: Dan