Piše: Vilijam Volman
U vreme dr Taubea još je postojala nada.
Setimo se, takođe, da je opkoljenost Sovjetskog Saveza neprijateljskim kapitalističkim državama bila nepobitna činjenica (bez obzira na to što je Staljin od toga izgradio paranoični kapital), da je komunizam prethodno bio surovo ugušen u Nemačkoj i da je košmar hitlerizma već pretio svemu za šta su se razni Taubei i Verskojlsi zalagali.
Nije čudo da je za one koji su verovali u plemenitost socijalizma sovjetski komunizam, čak i onaj staljinističkog tipa, bio očajnička šansa.
Da bi se u potpunosti razumeo Staljin, bilo bi potrebno mnogo više sumnjičavosti nego što je većina idealista ima.
A možda bi, kao neki moji američki prijatelji, i hteli da ostanu neupućeni.
Možda u politici, baš kao i u seksualnosti, čistota strasti postoji samo u nejasnom nagađanju pre samog čina upražnjavanja.
Komunistički ideal je dakako mnogo potpunije ovaploćen u liku Borisa Davidoviča Novskog iz naslovne priče.
Za razliku od Verskojlsa i dr Taubea, ovaj lik je tvrdoglav, kompetentan, delotvoran, pouzdan i čak slavan – pravi heroj.
I baš iz tog razloga (kako nalaže staljinistička logika) mora biti eliminisan, jer šta ako mu jednog dana padne na pamet da ponudi sebe kao alternativu?
Njegova Ahilova peta je to što se diči sopstvenom čestitošću.
Ukoliko je Komunistička partija najnaučnije i najrazvijenije sredstvo za spas čovečanstva, te ukoliko se stoga mora smatrati „mojom partijom, ispravnom ili pogrešnom“, i ukoliko ona očekuje od mene da preduzmem nešto, ma koliko gnusno bilo, čime će se, navodno, postići taj cilj, onda je bolje da to i učinim.
Taj će argument ubediti parnjaka Novskog, druga Rubašova, u čuvenom Kestlerovom „Pomračenju u podne“.
Novskog će, nasuprot tome, ubediti to što je prisiljen da posmatra ubistvo čoveka koji fizički nalikuje njemu samom, neposredno nakon što je svakoj žrtvi rečeno: „Ako Novski ne prizna, ubićemo te!“
A Novski, posedujući tu manu – ili vrlinu – što pogađa ljude kojima je stalo do sveta i čeznu da ga poprave, oseća se ‘odgovornim’ za njihovu smrt.
Ova veličanstveno suluda misao može biti podesna za usamljene političke svece kao što je Gandi.
Za Novskog je ona fatalna.
Mnogo pragmatičniji karijerista Čeljustnikov u „Mehaničkim lavovima“ prolazi malčice bolje od Novskog jer ima manje ideala.
On živi u logoru onako kako inače ne bi.
Kakvo god lažno priznanje potpisao, možemo biti sigurni da to manje pogađa njegovu prevarantsku savest nego što podstiče njegove strahove za sopstveni goli život.
Slično tome, zavidljiv, antisemitski nastrojen zločinac Mikša Hantesku iz „Noža sa drškom od ružinog drveta“ stradaće u Gulagu jedino zbog opšte nebrige njegovih tamničara, a ne zbog bilo kakve naredbe za likvidaciju.
Zaista, preživeli logoraši često su svedočili o tome da su kriminalci tamo bolje prolazili nego političari.
Kišovo upozorenje u ovom nizu parabola je zastrašujuće jasno: u sistemima kao što je Staljinov, ranjivost ljudi u krajnjim stupnjevima represije direktno je srazmerna njihovoj velikodušnosti.
Stoga mi se dopada zaključak Brodskog da se „Grobnica za Borisa Davidoviča“ „poima estetski, tamo gde etika ne uspeva“.
Dopada mi se, ali se ne slažem s njim.
Upravo u situacijama u kakvim će se Kišovi junaci zateći, etika je najnasušnija potreba.
Ne možete previše optuživati čeljustnikove; svakako ne u poređenju sa staljinima.
Ali iz istog tog razloga treba da odamo priznanje novskima koji uspevaju da očuvaju dovoljno integriteta da osete kako su u etičkom smislu saterani u ćošak u kontekstu koji je daleko od toga da su ga sami stvorili.
Priznajem, etika Novskog u njegovoj hladnoj zatvorskoj tmini najbolje se može opisati kao svetionik bez topline.
Priznajem, možda je on bio obmanut – ili, da li je zaista obmanut?
Možda je njegov izbor da spasi živote drugih dvojnika svojim priznanjem zaista bio najbolji.
Ko to zna?
Makar je on to izabrao.
Autor je jedan od najznačajnijih američkih pisaca, čiji je esej objavljen u „Knjizi o Danilu Kišu“ u izdanju Arhipelaga
Prevod: Vesna Roganović/Danas
