Piše: Vladimir Kolarić
O odnosu između religije i medija možemo govoriti sa dva aspekta: ontološkog i praktičnog. Ontološki bi se ticao odnosa koji bi religija trebalo da ima prema savremenim tehničkim, tehnološkim i komunikacijskim sistemima i mogućnostima, kao i mogućnosti medijskog posredovanja religijskih istina i religijskog iskustva. Praktični bi se odnosio na konkretne organizacione i institucionalne okolnosti prisustva religijskih sadržaja i medija, kao i medijske komunikacije religijskih zajednica i organizacija.
Savremeni mediji tretmanu religijskih tema donose mnoga iskušenja, ali ovde je važno napomenuti da su religijske istine i religijsko iskustvo uvek bilo posredovani, najpre jezikom, kasnije pismom, potom slikom, pa fotografijom i filmom, sve do televizije i novih medija, uključujući i one koji koriste mogućnosti veštačke inteligencije.
Religijsku istinu je uvek nekako trebalo formulisati, učiniti komunikativnom, i predstaviti je na način primeren čovekovim čulnim, intelektualnim i drugim sposobnostima, i to čoveku određene kulture u određenom vremenu i prostoru.
To isto se odnosi i na religijsko iskustvo, koje je u osnovi nerazdvojivo od religijskih istina, koje nisu, ili ne bi trebalo da budu, intelektualne apstrakcije ili fantazmagorije. U tom smislu, uvek je bilo važno razlikovati realnost od njene predstave, imajući u vidu da ljudi po pravilu nemaju neposredan kontakt sa realnošću, već samo sa predstavama realnosti, odnosno da je njihov neposredan pristup istinitoj realnosti veoma ograničen i mnogo čime uslovljen.
Bojazan da mediji, naročito elektronski i digitalni ne mogu autentično i istinito posredovati religijsko iskustvo je samo delimično opravdana, s obzirom na činjenicu da to i nije funkcija medija. Religijske zajednice imaju svoj društveni i kulturni aspekt i on je u svakom slučaju dostupan medijskom posredovanju. Vesti, informacije, razgovori na različite religijske ili opšte teme iz religijskog ugla mogu biti legitiman medijski sadržaj. Opasnosti od senzacionalizma, spektakularnosti ili manipulacija uvek postoje, ali ni manje ni više nego kada je u pitanju medijski tretman bilo kog sadržaja.
Objavljena knjiga „Dostojevski u filmovima Živojina Pavlovića“ Vladimira Kolarića
Što se praktičnog aspekta tiče, institucionalni nivo zavisi od vrste medija i oblika komunikacije u kojoj se odvija medijsko posredovanje religijskih tema i sadržaja. U našoj zemlji, na primer, verske zajednice imaju pravo da poseduju svoje medije, koji imaju potpunu slobodu unutar propisanih zakonskih okvira. Takođe, s obzirom da su verske slobode garantovane ustavom, medijske organizacije, kao i privatni subjekti, mogu da osnivaju medije u kojima će se na različite načine baviti verskim temama.
Mediji u privatnom vlasništvu mogu dakle biti orijentisani prema religijskim temama ili takve teme obrađivati prema svom nahođenju, pod uslovom da ne krše ustavne i zakonske odredbe koje se odnose na širenje verske mržnje ili diskriminaciju po verskoj osnovi. Privatni mediji, takođe, mogu tražiti sredstva iz javnih fondova za programe za koje smatraju da su od javnog interesa, a ti programi se mogu ticati i religijskih sadržaja.
Najzad, postoje i mediji u javnom vlasništvu, koji su obavezni da zastupaju i štite javni interes, u koji spada i dostupnost religijskih sadržaja, uz odsustvo diskriminacije.
Konkretno, u Zakonu o javnom informisanju i medijima javni interes u oblasti javnog informisanja razložen je na ukupno petnaest tačaka, od kojih su neke neposredno primenljive na prisustvo i tretman religije u medijima, poput:
- istinitog, nepristrasnog, pravovremenog i potpunog informisanje svih građana,
- informisanja na maternjem jeziku i pismu pripadnika nacionalnih manjina (čiji identitet je važnim delom određen i veskom pripadnošću),
- informisanje o temama od lokalnog i regionalnog značaja,
- unapređivanja medijskog i novinarskog profesionalizma i etičkih standarda,
- podrške proizvodnji medijskih sadržaja radi negovanja i očuvanja kulturnog identiteta srpskog naroda i nacionalnih manjina,
- podrške proizvodnji medijskih sadržaja u cilju zaštite i razvoja ljudskih i manjinskih prava i demokratije,
- unapređivanja pravne i socijalne države,
- slobodnog razvoja ličnosti i zaštite dece i mladih, i ostalih osetljivih grupa,
- razvoja kulturnog i umetničkog stvaralaštva,
- razvoja obrazovanja, uključujući i medijsku pismenost kao deo obrazovnog sistema,
- razvoja nauke,
- a posebno podrške proizvodnji medijskih sadržaja u cilju promovisanja tolerancije, rodne ravnopravnosti i međukulturnog (dakle i međuverskog) dijaloga,
- sprečavanje svih oblika diskriminacije u javnom prostoru radi unapređenja uzajamnog poštovanja i razumevanja građana, bez obzira na njihov etnički, kulturni, jezički, rodni ili verski identitet
- i podrške proizvodnji medijskih sadržaja radi razvijanja svesti o ravnopravnosti i
- eliminisanja stereotipa i predrasuda prema pripadnicima i pripadnicama grupa koje su u riziku od diskriminacije.
Zakon o crkvama i verskim zajednicama kao osnovne odredbe navodi slobodu veropispovesti i zabranu verske diskriminacije, i predviđa da „radi unapređivanja verske slobode i slobode informisanja crkve i verske zajednice imaju pravo da u skladu sa Ustavom i zakonom koriste javni radiodifuzni servis, kao i da samostalno ostvaruju sopstvenu informativnu i izdavačku delatnost“.
Dakle, u našem zakonodavstvu je dostupnost informacija o verskim zajednicama, njihovo prisustvo u javnosti i pravo na javno delovanje prepoznato kao javni interes, podrazumevajući da se on ne kosi sa odredbama koje zabranjuju kršenje slobode veroispovesti i podsticanje diskriminacije.
Manjinske verske zajednice bi u tom smislu trebalo da koriste mogućnosti da deluju putem medija i time posreduju svoju poruku i pokreću za njih važne teme, tako što će ih prestaviti kao teme od javnog interesa i time omogućavajući njihovo prisustvo u javnim medijima ili podršku od strane državnih i drugih fondova koji podržavaju programe od javnog interesa. Takođe, ništa ih ne sprečava da sadržaje koje žele plasiraju preko digitalnih medija, putem podkasta i različitih mrežnih sadržaja, koji često ne zahtevaju velika materijalna sredstva.
Srpska pravoslavna crkva, kao većinska, svakako treba strateški da pristupi ne samo stvaranju mreže medija u njenom vlasništvu, nego i prisustvu u javnim medijima, konkurisanju na fondove koji podržavaju sadržaje od javnog interesa, kao i i da unapređuje svoju saradnju i komunikaciju sa medijima različitih profila.
Rukovodstvo većinske crkve bi svakako moralo da ima na umu kako u današnje vreme crkva nema nekadašnji bespogovorni autoritet zasnovan na tradiciji i brojnosti, i da svoje obraćanje mora usmeriti ne samo ka vernicima različitih društvenih grupa (ne potcenjujući niti favorizujući ni jednu), nego i ka široj javnosti, kao i da shvati da su kritike i konflikti neizbežan deo javne komunikacije, na koji treba imati adekvatan odgovor, koji ne bi trebalo da se svede na durenje, agresivnost, zatvaranje u sebe, samosažaljenje, frazeologiju i slično.
O kojoj god vrsti medija da govorimo, dakle, budućnost prisustva i tretmana religijskih tema na njima svakako neće biti u prigodnjačkom pristupu, servisnim informacijama, sadržajima svedenih na običaje i propise, nego pre svega na živoj komunikaciji koja uključuje lično iskustvo i neposredno svedočenje, podrazumeva se bez podilaženja svim mogućim aktuelnim trendovima, ideološkim nalozima, ljuskim strastima ili kolektivnim zanosima. Ljudima ne trebaju prazna retorika i indoktrinacija, nego uteha, podstrek i orijentacija na sopstvenom putu, a tu i mediji mogu imati izvesnu ulogu. Koja, za nas hrišćane, u najboljem slučaju može biti tek u tome da nas odvede do vrata hrama, da nam kaže „dođi i vidi“, a dalje ćemo već kako znamo i umemo, zajedno sa braćom i sestrama, okupljenima oko bogočovečanske žrtve prinete za spas svih nas i celog sveta, u sve vekove.
Izvor: Život crkve
