Piše: Vladan Dinić
Kada je 25. maja 2020. godine u Minesoti, tokom policijske intervencije, život izgubio Afroamerikanac Džordž Flojd – čovek kontroverzne biografije i bogatog policijskog dosijea – svet su zapalili masovni protesti. Na udaru agresivnog talasa “antirasizma” i političke korektnosti našli su se spomenici istorijskih ličnosti: od Kristifora Kolumba, preko američkih predsednika Vašingtona, Džefersona i Linkolna, pa sve do glumca Džona Vejna. Međutim, bizarni vrhunac ovog ideološkog ludila dogodio se kada je na optuženičku klupu postavljen – šah!
Ova bezumna teorija vaskrsla je na društvenim mrežama uz tvrdnju da je šah inherentno rasistički jer beli igrač uvek igra prvi, čime navodno stiče početnu prednost i omalovažava onog ko vodi crne figure. Ono što je delovalo kao neslana šala postalo je tema kada se u priču uključila australijska radio-stanica Ej-Bi-Si iz Sidneja. Nekadašnji šahista, a danas ekonomista Džon Adams, javno je obelodanio da su ga mediji zvanično pozvali da prokomentariše „rasizam u šahu“. Slično pitanje upućeno je i velemajstoru Emilu Sutovskom, visokom zvaničniku Fide, koji je ovu modernu glupost presekao lakonski: “Ne mogu da nastavim ovaj razgovor!” i spustio slušalicu.
Da je ljudska glupost večna, potvrđuje i istorija. Šah je nastao vekovima pre modernih ideologija, a izumeo ga je čovek tamne puti. Dok se u svetu decenijama vodila uzvišena filozofska rasprava o tome da li je šah sport, nauka ili umetnost, jugoslovenski velemajstor i legenda Aleksandar Beka Matanović rešio je tu dilemu u dva poteza: “Šah je – šah!”
Drevna igra na 64 polja preživela je ratove, koleru, špansku groznicu i brutalnost računarskih čipova jer u sebi nosi nešto mistično i nedodirljivo. Zato su i lekari tokom nedavne pandemije koronavirusa prizvali u pomoć legendu o nastanku šaha kako bi narodu objasnili opasnost od geometrijske progresije širenja virusa.
Legenda kaže da je mudrac Sisa ben Dahir izmislio šah kako bi bahatog i surovog indijskog kralja Šahrama naučio pameti i pokazao mu da vladar bez svog naroda (figura) ne predstavlja ništa.
M. Lompar: Emigrant je „šahom“ naterao otadžbinu da ga prizna (Feljton, šah i književnost; 3. dio)
Oduševljeni tiranin ponudio je mudracu nagradu po želji. Sisa ben Dahir je zatražio naizgled skromnu nagradu: da mu se na prvo polje table stavi jedno zrno žita, a na svako sledeće duplo više nego na prethodno. Kralj se nadmeno nasmejao i naredio slugama da ispune zahtev. Međutim, pre nego što su stigli i do trećeg reda polja, kraljevi matematičari su shvatili zastrašujuću istinu – u celoj imperiji, pa i na celom svetu, nema toliko žita! Konačan broj iznosio je 18.446.744.073.709.551.615 zrna. U znak sećanja na ovu lekciju, šahovska polja se u Indiji i danas nazivaju “kohatazara” (ambar).
Druga predanja, poput onih iz persijskog epskog dela “Šahname” pisca Firdusija, svedoče o dubokim korenima ove igre. U Kini se šah igrao još pre dva milenijuma, a zabeležene su priče o skupocenom ćilimu velikaša Čunga na kojem su prelepe devojke služile kao žive figure.
Postoji i legenda koja pronalazak šaha pripisuje grčkom junaku Palamedu tokom višegodišnje opsade Troje. Kako bi skratio dosadu vojnicima, Palamed je osmislio igru, a u jednoj partiji je manevrom skakača upao u protivnički tabor i dao mat. Ta partija je navodno rodila ideju o čuvenom Trojanskom konju, pomoću kojeg je Troja konačno pala. Vekovima kasnije, 1863. godine u Parizu, pokrenut je šahovski časopis upravo pod nazivom “Palamed”, sa Servantesovom maksimom na naslovnici: “Život je sličan šahovskoj partiji”.
Kroz istoriju, šah je slavljen, ali i zabranjivan kao „đavolja igra“. Francuski kralj Luj IX posedovao je tri raskošne garniture od zlata, srebra i kristala (koje se danas čuvaju u Parizu), ali je istovremeno 1254. godine izdao edikt kojim strogo zabranjuje igranje šaha u narodu. S druge strane, mongolski osvajač Tamerlan iz 14. veka bio je strastveni igrač koji je uveo obavezno učenje šaha za svoje vojskovođe. Kada mu je u posetu došao čuveni majstor Galaldin, koji je sve protivnike pobeđivao dajući im topa fore, Tamerlan mu je uputio dvosmislenu dobrodošlicu: “Ti si prvi u šahu, a ja u upravljanju državom!” Majstor mu je bez straha odgovorio: “Mi smo nepobedivi, svaki u svojoj oblasti!”
Šah je preživeo vekove, kraljeve, zabrane i kompjutere, pa nema sumnje da će preživeti i najnovije apsurde modernog doba.
Izvor: NIN
