Piše: Milo Lompar
Prva dva dijela možete pročitati ovdje i ovdje
Iako je feljtonista naglasio da je „osećao… da bi, prenevši njegov život u literarni spis, preinačivši mu ime i namere, učestvovao u zaveri protiv jedinke” (162), on je konkretnošću junaka i šahovskih situacija obeležio književno područje u kojem ova svojstva, ostavši sasvim prepoznatljiva, postaju simbolična. To počiva na začudnom izneveravanju stvarnosti koje se pripovedno ostvaruje u dva registra: političkom i umetničkom.
U političkom registru stvari su ideološki i instrumentalno postavljene: „Sada se Viktor LJvovič sprema da se po drugi put, jula meseca 1978, sretne sa Velikim Majstorom Anatolijem i otadžbinom.” (9) U ovako predstavljenoj stvarnosti se zanemaruje da je Korčnoj postao deo zapadne propagandne matrice u hladnom ratu. Ono što je Fišer nehotično postao (37), pa potom svojevoljno odbacio, Korčnoj je – po zlehudoj sudbini emigranta – morao i hteo prihvatiti. Tako feljtonista prikriva da postoji – gotovo uvek – ideološka podloga junakove sudbine. Otud tvrdi: „Nisam se opredelio za Emigranta zato što sam protiv Rusa ili protiv Sojuza, nego zato što je on jedinka, koja je pred svima nama pokušavala da umre, i da se rodi drugačija. Briga me koliko u tome ima politike!” (188) Ostaje pitanje: da li su alegorijska i simbolička značenja, kojima je ispresecano pripovedanje, samo oblici racionalizacije političkog značenja ili stvari stoje obrnuto? Kako god da odgovorimo na ovu nedoumicu, nema sumnje u to da postoji političko nesvesno u biografskom i feljtonističkom tonu pripovedanja.
Korelacija između feljtoniste i njegovog junaka dovodi do figure izdvojenosti koja omogućava književni registar pripovedanja. Određen od svojih sovjetskih protivnika kao čovek „sulud, ekscentričan i mušičav” (52), Korčnoj je u nehotičnom dosluhu sa onim svojstvima koja očituje feljtonista u svom okruženju. Otud se karakterizacijske naznake o emigrantu preoblikuju u umetničko viđenje njegove sudbine: „Slutim da Viktor LJvovič zna da se iz jedne države ne može pobeći u drugu državu. Kad emigrirate, imate dve države manje; onu koju ste izgubili i onu koju ste dobili.” (137) Izgubljenost emigranta nije tek stvarnosna situacija, već je oblik životnog manjka koji određuje njegovu sudbinu.
Milo Lompar: Savremeni čovek ne želi društvene ili političke rizike
Književnom registru pripovedanja pripada i način na koji feljtonista prikazuje čudnu vezanost Korčnoja i Petre Leverik: životnom manjku u emigrantu odgovara logorašica kao njegov prirodan izbor. Za razliku od svih drugih, koji negoduju zbog njenog prisustva, feljtonista u njihovoj vezi vidi neophodnost logorašice za emigranta. Jer, svi smatraju da ona smeta i velikom šahisti, i šahu koji on igra, i meču za prvaka sveta. Feljtonista se ne slaže sa takvim opštim mišljenjem. On stvarnost njihovog odnosa prikazuje u svetlosti egzistencijalnog manjka kojim se paradoksalno podupiru junaci povesti: „Niko, izuzev mene, izgleda, nije osećao da je Logorašica najprirodniji saveznik Viktora LJvoviča. Samo se ona među svim njegovim prijateljima mogla toliko poistovetiti sa njim. Svi su videli da mu ona, i koliko i kad i gde, oduzima snagu, a niko nije hteo da shvati da je to tek delić one snage koju mu pozajmljuje!” (157) Kao bivša zatočenica sovjetskog logora, Petra Leverik je nosilac političke ideje u šahovskom obračunu za prvaka sveta.
No, ona je i bitan pokazatelj hladnoratovske politike koja od logora – u vreme igranja meča – pravi simbol i sliku Sovjetskog Saveza. U nastojanju da politički sloj pripovedanja potisne i da egzistencijalni i simbolički sloj naglasi, feljtonista bi se odviše udaljio od junaka, pa bi se njihovo poistovećivanje u osećanju izdvojenosti moglo učiniti neprikladnim. Da bi izbegao takav ishod, on političku stvarnost pretvara u psihološki odnos svojih junaka: žena koju svi posmatraju kao nepogodu postaje, u vizuri feljtoniste, istinski pomoćnik izazivaču šahovskog prvaka. To je potez kojim se feljtonista ponovo svrstava uz junaka, jer se njih dvojica izdvajaju u odnosu na druge likove. Da se priklonio svima, svetu, objektivnom mišljenju, feljtonista bi se udaljio od junaka, njihovo skriveno i pripovedno poistovećivanje postalo bi neodrživo.
Da bi izbegao takav ishod, on je prikazao nužnost te žene za tog čoveka. Sam model je − mnogo kasnije – Brana Crnčević primenio i u memoarskoj evokaciji jednog eminentno političkog čoveka.[1] Šta bi bilo književno i umetničko značenje njegovog pripovednog poteza? Ono pripada nastojanju da se neugodi i nesreći da smisao, da se šahovski poraz učini plodom sudbine, a ne da proistekne iz delanja aktera, pogotovo da se ne svede na nepromišljeno prisustvo jedne žene. Da bi junakova sudbina zaiskrila u čitaočevom duhu, neophodno je osmisliti događaje koji su je učinili neminovnom. Jer, ako nije neminovna, ona nije ni sudbina. U toj odluci se jezgri književni i umetnički sloj pripovedanja.
Milo Lompar: Korčnoj je šahista kao umetnik (Feljton, šah i književnost; 2. dio)
On ima dve pripovedne rezonance: šahovsku i egzistencijalnu. U pojedinim aspektima, ovo pripovedanje proširuje sopstveni horizont, jer univerzalizuje sudbinu šahiste. To su umetnički i saznajno najupečatljiviji delovi knjige Emigrant i Igra. Tako je u kratkom i izvrsnom poglavlju o trećem izazivačevom sekundantu, majstoru Jaši Mureju, dat originalan književni lik. Nespretan i detinje nezgrapan, osetljiv i poražen saznanjem o tome da je najmanje važan član emigrantske ekipe u Bagiju, vođen osećanjem bliskosti sa izazivačem svetskog prvaka u emigrantskom statusu, jer je i sam fizički emigrirao iz Sovjetskog Saveza, dok duševno boravi tamo, pa neprestano „u časovima svoje nepresušne usamljenosti… hvata sve važnije emisije na ruskom jeziku, i silazi u restoran s uzbudljivim vestima o svetskim zbivanjima, uvek vezanim za Moskvu” (92), Jaša Murej je osmislio teorijsku novost koja je trebalo da donese pobedu Korčnoju u sedmoj partiji meča. Događaji su krenuli po zlu i partija je prekinuta u naizgled izgubljenoj poziciji. On je, ipak, u analizama pronašao spasonosni potez – kralj g1 – i tako je otkrio put ka remiju. No, u osvit produžetka partije, događaji imaju ovakav tok: „provodim prepodne slušajući Migela Najdorfa koji svima objašnjava kako je, i gde, Korčnoj pogrešio. El Grande kaže da je probdeo noć tražeći spasenje za Viktora LJvoviča, i veli: nema spasa!” (96)
Kada je obznanjen remi svi su bili zapanjeni, najviše Najdorf, koji je uzviknuo: „Zašto remi? Gde je taj remi? Pokažite mi taj remi.” (96) Šahovska pozicija, kao rešenje onoga što obeležavaju figure na tabli, pripovedno se otkriva kao egzistencijalna situacija. To se postiže pojačanim dramskim suspensom: „Kao slučajni vlasnik tuđe tajne mogao sam, čak i ja, da pokažem Velikom Migelu put do remija.” (96) Feljtonista to nije učinio i završna scena je bila postavljena: „Blistavih očiju, energičnim potezima koji su podjednako odzvanjali na šahovskoj tabli i u duši malog Jevrejina, Majstor Murej pokazao je Velikom Majstoru Najdorfu taj remi!” (96) Tako je šahovski odnos dobio sadržaj životnog odnosa. Utoliko je pripovedanje napustilo svoj prednji plan i postalo plod književne perspektive.
Da je reč o hotimičnom prelasku u dubinski pripovedni registar pokazuje ispoljena svest o onome što se prikazuje, jer ona otkriva distancu: „Bio sam zadovoljan što me tajna nije prevarila i prodala feljtonistima i novinama.” (97) Otklon od feljtonista kojima i sam kaže da pripada i od novina za koje i sam piše predstavlja prelazak u književni registar pripovedanja. Jer, on obezbeđuje poentu „ovog veličanstvenog prizora, ovu pobedu malog Mureja nad velikim, proslavljenim Najdorfom. A to je zaista vredelo videti. Pobede malih nad velikima tako su retke!” (97) Uklopljen u lanac pripovednih asocijacija, koji nastaje povezivanjem emigrantskog statusa sa izazivačevom izdvojenošću u svetu i logorašicinom neuklopljenošću i u najuži krug saradnika, kao i sa izdvojenošću feljtoniste među svim drugim izveštačima, lik Jaše Mureja dobija značenje simbola. Premda pozadinski lik, on se pretvara u lik-simbol. Jer, postaje otelotvorenje jedne jedinstvene egzistencije koja, pripovednim asocijativnim putanjama, uspostavlja mrežasto tkanje drugih sudbina. Singularnost je postala univerzalna.
Milo Lompar – Vučića moramo skloniti iz pregovora da bismo sačuvali Kosovo!
Premda se bučni Migel Najdorf pojavljuje kao dinamička protivteža stišanom Robertu Bernu, koji je „profesor filozofije, komentator njujorškog Tajmsa i Veliki Majstor” (57), ipak je posebna pripovedna svetlost pala na Mihaila Talja: „Veliki Majstor Talj prilazi Najdorfu sa smeškom, ali teškim, umornim, nezadovoljnim koracima. Jednom bivšem kralju Igre nije lako da se uživi u ovaj položaj.” (58) Utisak feljtoniste je naizgled proizvoljan, jer nije potkrepljen nikakvim saznanjima niti činjenicama. No, upravo takav utisak pokazuje dejstvo književnog prikazivanja, koje iznutra, logikom uživljavanja, prati nevidljivi ritam Taljevih osećanja. Napušta se čvrsto tle stvarnosnih evidencija u korist večite povesti o padu kraljeva: „Daleke, lepe godine kad je blistala njegova zvezda! A sad ovaj dvosmisleni, ponižavajući položaj.” (58) Kako se to čovek ponižava u dvosmislenosti u koju stupa? Tako što prestaje biti kralj. Jer, u krhkom svetu ljudskih moći samo jednoznačnost obezbeđuje oreol kralja na čovekovoj glavi.
Nezadovoljni korak je nešto što se ne može videti spolja nego samo u tokovima svesti koja ima čudesnu interferenciju sa svešću čoveka koji korača. Taj korak otiskuje kako je nestalo kraljevskog venca. To nije najstrašnije. Takvo je pretvaranje u paža kraljevskog plašta. Ova regresija stavlja bivšeg kralja u ponižavajući položaj. U smisaonom naglasku da je ostalo nepoznato „koliko mu je sve to svejedno” (58), feljtonista je priključio Talja tužnoj priči o neizbežnim smrtima kraljeva: u šahu kao i u životu. Tako je literarnost u prikazivanju šahovskih situacija potisnula njihovu anegdotalnost: književno prikazivanje je stavilo u senku feljtonsko pripovedanje.
Pripovedna univerzalizacija počiva na uzastopnom proširivanju značenja koja su okupljena oko sudbine emigranta. Tako je šah poprimio značenja životne igre: on nije više samo junakova strast niti samo pozadina njegove životne putanje; nije ni samo putokaz ka najraznovrsnijoj pozadini junakovog vremena. On je prisvojio značenja životne igre kao igre sa životom, jer je šah pretvoren u igru u kojoj je ulog sam život: hoće li se život sunovratiti u kaskadama igre, u njenim lavirintima, hoće li njegov trag ostati uprkos emigrantovom ulogu? Osnovni pojmovi zamišljenosti feljtoniste – emigrant i igra – podvrgnuti su, dakle, pripovednoj univerzalizaciji. Potpunost njenog dejstva obezbeđuje okolnost da je u osnovni par pripovednih figura – emigrant i igra – ciljano uneta svest o njegovoj umetničkoj prirodi. Tako se uspostavlja pripovedna samosvest kao treći momenat univerzalizacije: kao što se feljtonista često upliće u život svog junaka, pa i poistovećuje sa njegovom sudbinom, tako pripovedna svest dolazi do sebe kroz prepoznavanje umetničkog vida koji oblikuje odnos emigranta i igre.
Kao začudno prenošenje života, koje obuhvata i junaka njegove knjige, feljtonista junakovu sudbinu unosi u svet reči koji su oblikovali uspomene i razmišljanja Nadežde Mandeljštam. Čitavu asocijativnu putanju, na kojoj počiva pripovedna univerzalizacija, kao da je moguće rekonstruisati. Polazna tačka glasi: „I Viktor LJvovič Korčnoj je za otadžbinu mrtav.” (123) Emigrant je, dakle, u predvorju smrti: kao što je Mandeljštam nestao sa vidika svojih savremenika. A ipak obojica žive: „Reči su, kad su prave, izgleda, pouzdaniji materijal za spomenik od svakog drugog materijala; bronza je uzalud bronza, a mermer je, bez većih razloga, tako svečan.” (124) Naknadno poverenje u treperavi doseg reči kao da predstavlja dvostruku apologiju junaka knjige, koji je, iako emigrant, zauvek živ, i njegovog feljtoniste, koji trag svog duha unosi u materijal junakovog života: „I pomišljam da su knjige Nadežde Mandeljštam pravo svedočanstvo o moći umetnosti i slobodne čovekove misli, koja, ponekad, ostaje privremeno neizgovorena, ali koja se ničim, nikad i nigde, ne može zaustaviti.” (129) Nije odviše teško opaziti da su pojačana melanholična i meditativna svojstva pripovednog stila: kao kontrast u odnosu na tipična feljtonska stilska svojstva, kao što su duhovitost i jezgrovitost, čiji su tragovi vidni u Emigrantu i Igri, ova stilska promena u dominantnom pripovednom tonu očituje prisustvo književnih značenja.
Pripovedanje feljtoniste nije, dakle, tek opis životnih pojedinosti, čak ni svih sadržaja tako važne stvari kao što je meč za prvaka sveta u šahu u Bagiju 1978. godine, niti je samo opis jednog vremena. Ono se, ispod podignutih obrva i začuđenih očiju, neočekivano pojavljuje kao umetnost: kreacija, a ne reprodukcija; potez, a ne kopija. Otud ono – po logici umetničke motivacije – može prodreti u unutrašnjost prikazanog sveta, u impulse junakove svesti, u nevidljivo zaleđe šahovskih situacija: „Emigrant govori, a Logorašica se pretvara u uho. I najdarovitiji umetnici osluškuju ostrašćenim uhom eho svoje slave, retko umeju da izađu iz sebe i pogledaju svoj život i svoju slavu sa strane, a čak ni takvi ne bi imali snage da odbiju pomoć jednog finog ženskog uha koje sluša samo za njih.” (133) U ovom razuđenom razvrstavanju umetničkih reakcija, nesumnjivo je prevođenje šahiste – što je emigrant – u umetnika.
Šahista – svojim tajnim izborom – dobija svojstva umetničke egzistencije. Njegova priroda, njegov talenat, njegov udes, poprimaju značenja – u doživljaju našeg feljtoniste – koja su šira od sporta, od takmičenja, od agonalnog takta života. Oni dobijaju značenja strasti i sudbine. U toj tački se pronalazi bitna podudarnost šahiste sa feljtonistom: naklonost nije samo lična, ona prebiva u onome što su obojica izabrali. Feljtonista ne ocenjuje šahistu samo kao drugog od sebe nego i kao samog sebe: umetnik u njima čini mogućim upravo takav način pripovednog razumevanja. I tako on čuje ono što samo šahista čuje: ispunjava šahistu svepću o slavi i daje mu – sasvim neočekivano za fanatika igre i pobede – sposobnost da sebe osmotri iskosa, da u šahovsku situaciju unese njeno naličje, kao samoću, kao prazan i iznajmljen stan, upotrebu svoje ličnosti u hladnoratovskom odmeravanju. I, na kraju, da u nju smesti jedinu toplinu egzistencije koja dopire iz fanatizovane usredsređenosti jedne izobičajene ženske ljubavi.
Ona je, ipak, nedovoljna za egzistencijalnu situaciju u kojoj prebiva samoća višestruko poraženog izazivača. On nije takav samo kao izazivač prvaka sveta u šahu nego i kao izazivač jednog ideološkog sistema, kao što je komunizam, i jedne duboke odanosti koja je napuštena: odanosti prema otadžbini. U toj pripovednoj perspektivi pojavljuje se završni potez u oblikovanju književne figure emigranta: „Solženjicin je jedan od svetitelja sveta, isuviše čovek da bi bio Bog, i previše Bog da bi bio čovek, i njegovo svedočenje, zato što je žestoko i zahteva apsolutnu veru, gubi snagu, za većinu, ne i za istinoljupce; najviše zbog toga što mu se otadžbina izmakla, što ne prihvata borbu s njim. Solženjicin je božanska strela koje se meta odrekla, a svet priznaje samo pogotke; oči i uši sveta okreću se samo onom strelcu kog meta priznaje.” (239) Emigrant je šahom naterao otadžbinu da ga prizna, jer mora da prihvati borbu sa njim i mora da igra protiv njega: u svim pravcima – političkim, ideološkim, parapsihološkim, propagandnim. Tako je šah postao komunikacioni lanac koji obezbeđuje sámo postojanje emigranta: šah ga, naime, prevodi iz zagraničnih oblasti u otadžbinu. Kao ime, kao stanje kolektivne svesti, šah ga zapravo prevodi u život.
No, kao nevidljivi odziv koji donosi budućnost, nenagoveštena u knjizi Emigrant i Igra, jer je pripovedanje suviše zakovano u savremenost, da bi osvetlilo šahovsku situaciju u iskustvu nesavremenosti, ostaje džinovska figura nepriznatog emigranta u Solženjicinu: kontroverznost večitog pobunjenika, potvrđena spremnošću da se zameri na sve četiri strane sveta, emigracija koja se nastavlja i kada se vrati u otadžbinu, koju ni bronzani spomenik ne može ukinuti u srcima ljudi, kojima je kriv za svaki promašaj njihovih života, utoliko pre što nije ni odlučivao o onome što ih je pretvorilo u poražene, kao poziv na preispitivanje savesti koji niko ne prihvata, kao odsutni prorok koji je postao zauvek osporeni prorok uprkos tačnosti svojih predviđanja. To je književni i saznajni ram u koji nepotkupljiva budućnost smešta tamnu i svetlu senku u sudbinama našeg feljtoniste i njegovog junaka.
Tekst nije dozvoljeno prenositi bez dozvole autora.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
[1] Brana Crnčević, Knjiga zadušnica, 259−262.
