Piše: Vlada Stanković
Bizarna politička predstava koja se odigrala na Kipru prethodne subote na najočigledniji je način potvrdila svu problematičnost i jedinstvenost već pola veka otvorenog „Kiparskog problema“. Dvadeseti jul, praznik proroka Ilije za većinu stanovnika Kipra, ostao je zauvek obeležen turskom invazijom na ovo ostrvo 1974. godine i mladu, nepunih 14 godina staru samostalnu i nezavisnu Republiku Kipar, koja je dovela do turske okupacije 38 procenata teritorije Kipra. Punih pedeset godina kasnije, u Lefkosiji/Nikoziji, jedinom podeljenom gradu na svetu od pada Berlinskog zida, odigrala su se dva po sadržaju potpuno suprotna događaja. Iako je turska proslava vojne intervencije na Kipar, koju Ankara od početka naziva „spasilačkom mirovnom misijom“, održana u okupiranom severnom delu kiparske prestonice samo nekoliko kilometara od slobodnog dela Nikozije, ova dva događaja su zapravo održana u potpuno paralelnim svetovima, na dve sasvim različite političke planete.
Vrelo kiparsko jutro ovog 20. jula započelo je svečanom paradom turskih trupa u severnom delu Nikozije, pažljivo i dugotrajno pripremanom političkom predstavom koju je predvodio predsednik Redžep Tajip Erdogan, uz saučestvovanje „predsednika“ turske kvazidržave na severnom Kipru, Ersina Tatara. Poruke turskog predsednika uoči ovog dana i na samoj bizarnoj svečanosti jasno su potvrdile ogromnu promenu koju je njegova dvadesetdvogodišnja vladavina donela samoj Turskoj, turskoj spoljnjoj politici i njenim ciljevima u širokom regionu od Bliskog istoka i severne Afrike do – posebno – Balkana, u kome je njegov uticaj neskriven, neposredan i izuzetno snažan. Čitav politički vrh Erdoganove višedecenijski učvršćivane piramide moći bio je prisutan na ovoj proslavi, koju je obeležilo i pokazivanje turske vojne snage, sa simboličnih pedeset brodova koji su od Bosfora doplovili do starog grada Kerinije na severu Kipra, kao i padobranci koji su podsetili na desant njihovih prethodnika na Lefkosiju pola veka ranije – ovog puta noseći zastavu sa simbolično predstavljenim „vekom Turske“, posebno osmišljenim simbolom prethodne godine za obeležavanje sto godina od osnivanja moderne turske republike i njenog ulaska u drugi vek postojanja, vek – u teoriji – potpune obnove turske moći na nekadašnjim prostorima Osmanskog carstva.
Istorijski reviozionizam
U istom gradu, samo sa druge strane „zelene linije“, pola veka stare bafer zone i graničnih prelaza, atmosfera je bila potpuno drugačija. Na već uobičajen način, Grkokiprani, odnosno predstavnici jedino međunarodno priznate Republike Kipar, obeležavali su najtragičniji događaj u istoriji kiparskog helenizma i nakon Maloazijske katastrofe 1922. nesumnjivo najtragičniji događaj u modernoj istoriji čitavog helenizma. Više od dvesta hiljada ljudi je leta 1974. isterano iz svojih kuća, koje nisu mogli čak ni da posete punih trideset godina, više hiljada je poginulo, a toliko je bilo i takozvanih „nepoznatih“, onih čija sudbina, odnosno smrt, nije mogla biti potvrđena i koji do danas predstavljaju jednu od najbolnijih otvorenih rana mnogih porodica na Kipru. Uz predsednika Republike Kipar, Nikosa Hristodulidisa, obeležavanju tragičnih događaja je prisustvovao grčki premijer Kirijakos Micotakis, čije je obraćanje, poput onog turskog predsednika samo malo severnije u istom gradu nekoliko sati ranije, zapravo predstavljalo središnji događaj u kome su izrečene najvažnije političke poruke, vezane za Kipar i probleme ovog podeljenog ostrva, ali i za ukupne odnose Grčke i Turske i političke pravce kojima ove dve zemlje nameravaju da idu.
Redžep Sojglu: „Cunami“ – zašto je Erdogan izgubio turske lokalne izbore
Stara floskula da istoriju pišu pobednici u slučaju Kipra dobija jedno sasvim novo značenje. Istorija Kipra i Kiparskog problema poslednjih pedeset godina, pokazuje jedinstvenost ovog samo naizgled „zamrznutog konflikta“, u kome se borba ne odvija više otvorenim vojnim sukobima, već političkim idejama, povremenim pregovorima i, najpre, upornim insistiranjem turske strane na drugačijem tumačenju istorije, koja dovodi i do potpuno drugačijih planova za budućnost i Kipra i turske uloge na ovom ostrvu, ali i u celom istočnom Mediteranu.
Od samog početka nezavisne Republike Kipar 1960. godine, njeno postojanje je bilo obeleženo brojnim problemima i pre svega u sam ustav utkanim rešenjima, koja su praktično onemogućavala funkcionisanje nove države, nezgodno postavljene između istočnog i zapadnog bloka u vreme Hladnog rata. Sa većinom od 68 odsto, Grkokiprani su dobili pravo na predsednika u predsedničkom sistemu nove Republike, dok su Turkokiprani sa svojih 18 odsto u ukupnom stanovništvu dobili potpredsednika sa pravom veta i zagarantovanih 30 odsto mesta u kiparskoj skupštini.
Ajša kreće na odmor
Posebna provizija o postojanju „država–garanata“ nove, nezavisne Republike Kipar, Velike Britanije kao doskorašnje kolonijalne vlasti ostrva, Grčke i Turske kao „majki–država“ dve najveće etničke grupacije na ostrvu, od početka je označila suštinsko ograničenje samostalnosti ove ostrvske države. Već 1964. godine, nakon žestokih etničkih sukoba, Turkokiprani su se povukli iz svih institucija, ali i iz svojih domova na prostorima centralnog i južnog Kipra i preselili se na sever ostrva – na one prostore koje će deceniju kasnije zauzeti turska vojska u akciji pod nazivom Atila, čija je prva faza započela 20. jula 1974, a druga 14. avgusta istog leta, u predvečerje jednog od najvećih praznika pravoslavnih Grka uopšte, Velike Gospojine.
Iako koreni turske invazije i sada već poluvekovne okupacije više od trećine teritorije Kipra leže upravo u ovoj proviziji o postojanju država–garanata, neposredan povod tog leta 1974. Ankari je pružio državni udar u Lefkosiji koji je 15. jula 1974. organizovala vladajuća hunta u Atini. Vojna diktatura pukovnika, koja je uspostavljena u Grčkoj 21. aprila 1967, uvek je sa podozrenjem gledala na pokušaje arhiepiskopa Makariosa, predsednika Republike Kipar, da vodi koliko je moguće samostalnu politiku. Podjednako su sumnjičavi bili i predvodnici tadašnje američke administracije, a posebno Henri Kisindžer koji je kao državni sekretar praktično upravljao američkom spoljnom politikom umesto predsednika Niksona te 1974, u vreme vrhunca Votergejt krize. Sa svoje strane, Ankara je još od 1960. sa nepoverenjem pratila svaki potez Makariosa i grčke većine na ostrvu i samo je lično oštro upozorenje predsednika Lindona Džonsona sprečilo tursku vojnu akciju na Kipar još 1964.
Deset godina kasnije, situacija je bila potpuno drugačija. Iako je predsednik Makarios nekim čudom uspeo da izbegne atentat, državni udar atinske hunte je uspeo. Umesto Makariosa, koji je preko Londona uspeo da dođe do Njujorka i Ujedinjenih nacija – gde je bio dočekan, doduše, ne kao predsednik Republike Kipar, već kao lider grčke zajednice na Kipru, što je najavilo i buduće poteze Vašingtona – za predsednika je postavljen Nikos Sampson, koji je još u prvim godinama nezavisnog Kipra postao zloglasan kao jedan od vođa paravojnih bandi koje su ubijale i proganjale Turkokiprane. Državni udar i postavljanje potvrđenog zločinca Sampsona bili su dovoljan povod da se turski premijer Bulent Edževit odluči na vojnu akciju na Kipru, posebno nakon što je i iz Vašingtona i iz Londona dobio uveravanja da se ove sile neće mešati niti sprečavati vojnu intervenciju, dok je Amerika direktno zapretila diktatorima u Atini u slučaju bilo kakvog slanja grčkih trupa na ostrvo. U takvom spletu okolnosti, lozinkom „Ajša kreće na odmor“, započela je kiparska tragedija, koja nakon punih pola veka ulazi u novi čin.
„Lavender“: mašinska inteligencija koja usmerava izraelsku bombardersku kampanju u Gazi (3. dio)
Ubrzo posle turske intervencije na Kipru, Ujedinjene nacije su nizom rezolucija jasno odredile karakter ove akcije i do danas neprekinutog prisustva četrdeset hiljada turskih trupa na severnom delu ostrva, definišući ih terminima invazija i okupacija. Jasno je da Turska od samog početka nije prihvatila ovakve karakterizacije, ali je Ankara u poslednjih pet godina kvalitativno u potpunosti promenila i svoje shvatanje sadašnjosti Kiparskog problema i svoju politiku ka njegovom konačnom raspletu. Dok Grkokiprani, kao i Atina, insistiraju i dalje na rešenju dvozonske, dvokomunalne federacije koje je utvrđeno i rezolucijama UN, turski predsednik je od 2020. u potpunosti napustio bilo kakvu ideju ujedinjenja ostrva i stvaranja zajedničke federacije.
Poslednji pregovori dve strane pod okriljem Ujedinjenih nacija i sa federacijom kao konačnim ciljem, završili su se potpunim neuspehom u Kran Montani u Švajcarskoj još 2017. Uprkos neprestanom ponavljanju volje za pregovorima sa grčke strane, i potpuno uzaludnom slanju stalno novih i u problem neupućenih izaslanika generalnog sekretara Ujedinjenih nacija na Kipar, turska strana jasno govori da o zajedničkoj federaciji više ne može biti ni govora ni pregovora, i da je jedino rešenje „priznavanje stvarnog stanja“ – drugim rečima, potpuna podela na dve samostalne države na ostrvu.
Iako je ideja o postojanju dve države stara više od četiri decenije jer je samo od Turske priznata „Turska republika severni Kipar“ proglašena još 1983, i istorijski revizionizam koji predstavlja jednu od osnova politike Redžepa Tajipa Erdogana doveo je ovu do skora neostvarivu fantaziju turskih političara samo na korak od ostvarenja. Vođen čvrstim a jednostavnim stavovima i potpuno uskim i netačnim shvatanjem prošlosti, sa jedinstvenim talentom za kombinovanje nacionalizma i islamizma, Tajip Erdogan je promenio samu suštinu turskog društva, koje je postalo mnogo ekstremnije, isključivije i ratobornije nego u prethodnim naraštajima. Vešto preteći važnim geopolitičkim položajem Turske, Erdogan je uspeo da u ogromnoj meri pojača neposredni uticaj Ankare na svim prostorima nestalog Osmanskog carstva. Kakva sudbina čeka prostore u kojima turski uticaj postaje dominantan, sasvim je jasno na primeru okupiranog dela Kipra: nakon više od pet hiljada godina, za samo pola veka izbrisan je svaki trag grčkog prisustva na ovom delu Kipra i on je u potpunosti poturčen i islamizovan.
Izvor: Novi Magazin