Piše: Nikola Malović
Parafraziraću rečenicu iz „Veloga mista“ Miljenka Smoje: „Kad budemo davali golove, nemojte se ljubiti i grliti. Zamislite kako bi bilo vidjeti obućara da je izašao iz radnje i počeo vikati – Ljudi, napravio sam cipele! Ili da pekar od veselja skače što je ispekao veknu hleba!? Vaš je posao da dajete golove!“
Legendarni Splićanin se čak i onda šalio, krajem 70-ih godina prošlog vijeka, ali je kandidovao važnu temu: Čemu radovanje?! Posao profesionalnih sportista je da poentiraju, a sve ostalo je – šou, koji po nesreći služi za kanalisanje megatona narodne energija, da se one ne bi upotrijebile kontra vlasti. Kontra vlasti! Da li mi na sport zaista gledamo kroz pravu optiku?
U vremenima u kojima se ruši svaka vrijednost za koju smo znali, svjedočimo o hiperinflaciji pomame za zabavom, popularnom muzikom i šou-programima. Hipnotisano zurimo u ekrane i hranimo se ništavilom odjevenim u šljokice i perle. Što je ideal u sportu? Da neko postane moderan gladijator i umjetnošću koordinacije mozga, ruku i nogu, postane milioner. No da li je takav, čak i ako iza sebe ima humanitarnu fondaciju, štogod drugo dokazao o sportu, osim da iza njega stoje korporacije koje misle na profit više negoli na sport?
Iako je Pjer de Kuberten, obnovitelj modernih Olimpijskih igara, rekao da je bolje da se mladići takmiče u sportu nego da se međusobno ubijaju, ima se tome štogod prigovoriti. De Kuberten je sve vrijeme govorio o akumulaciji energije rata.
Da čovjek nije biće sklono padu, ne bi ni tzv. demokratije danas po svijetu svjedočile koliko smo uznapredovali u jednakosti, bratstvu i slobodi. Jer smo nazadovali. Evropa je u međuvremenu saznala za brojne oblike ratova, pri čemu smo najskloniji da vidimo kako mnogi sjede po kafićima i zloupotrebljavaju vikende dok plaćenici regrutovani iz najsiromašnijih slojeva ratuju za korporacijske stvari.
Na isti način je ruska inteligencija „ratovala“ u Prvom svjetskom ratu, a Parižani u Drugom. Teorija antiolimpizma kazuje da preskupa takmičenja mahom dopingovanih jurišnika ka obaranju rekorda predstavljaju zamjenu za rat itself. Navijači iza ekrana ili na portalima su „narod“; Đoković je Obilić, a naša reprezentacija je „vojska“. Ne čudi što su stadioni po Evropi i Svijetu nikli nakon što su psiholozi otkrili da su masi potrebne igre. Lebac su dobili na kredit.
Ne treba biti mudrac i ustanoviti da je fudbal, recimo, natopljen potencijom rata. Umjesto da svaki svoga za jaja objesimo političkog subašu, i udruženi krenemo na Vladu, da za muda besimo sve kvislinge, i lepezu loših političara redom, zapadni čovjek, pa i naš, ide na utakmice da urla. Ili to čini ispred monitora i TV-a. Ratuje uprazno. Puca iz prazne puške.
Iako se sport na naše oči hrani energijom rata, on je ne preobražava.
Sport od rata daje što je uzeo. Zato sport može da donese mir samo onima koji generišu anesteziranje masa – opijenih gledanjem lopte, or something, kako s lijeve strane prelazi na desnu.
Kuriozitetni su fakti koji potkazuju De Kubertenovu maksimu, barem u postistorijskim vremenima, jer kanda postoji mistična veza između Olimpijskih igara i ratova, koji bi po predanju trebalo da zaćute, tokom susreta miru predanih atleta. Tokom Olimpijade u Pekingu (2008), počeo je rat Zapada u Gruziji. Koji je dobila Rusija. Rat se vodio i dok su u Brazilu trajale Igre, uoči kojih je – premda to nije prenio niko – u Sao Paulu sekta zvana Univerzalna crkva carstva božjeg sagradila repliku Solomonovog hrama.
Ukucajte. Predsjednica Brazila lično dolazi na poklonjenje. U moru drugih – ljubitelja sporta, smrti i poreza. Olimpijske igre u Parizu 2024. na simboličkoj ravni nadogradile su Olimpijske igre u Londonu 2012. time što su u ceremonijal svečanog otvaranja ubrizgale još otrova i još satanizma, što su u direktnom prenosu pervertirale i svetinju Tajne večere, projahale konjanika apokalipse, narugale se na razumu ustrojenom svjetskom poretku, da bi potom ne samo sudijskom rukom podigle prvu mušku i ruku koja se u olimpijskom ringu borila sa polnom i gle čuda još i rodnom ženom, izazvale mali hrišćanski ustanak u Gradu svjetlosti, no se i ukinule na simboličkoj ravni. Olimpijske igre su konačno pokazale svoje pravo lice. Mogu li iza svega postojati i dalje? Ono, mogu. Ali neće biti istinite, jer sve vrijeme, kanda, nisu ni bile.
Izvor: Pečat
