Mišel Fuko u knjizi „Nadzirati i kažnjavati – Nastanak zatvora“, strukturalistički precizno, pokazuje kako se metodologija kažnjavanja postepeno pomjerala sa tijela na čovjekovu dušu.
„Fizička patnja i telesni bol nisu više sastavni elemnti kazne. Kažnjavanje se od veštine izazivanja nepodnošljivog bola pretvorilo u ekonomisanje ukinutim pravima. Ako je pravosuđu još potrebno da upravlja telom osuđenika to će se vršiti izdaleka, na prikladan način, u skladu sa strogim pravilima i sa nekim mnogo ՚višim՚ ciljem. Posledica te novonastale uzdržanosti jeste da dželata, neposrednog anatoma patnje, zamenjuje čitava četa stručnjaka: nadzornici, lekari, kapelani, psihijatri, psiholozi, vaspitači; već samim svojim prisustvom kraj osuđenika, oni pravosuđu pevaju hvalospeve koji su mu potrebni i jemče mu da telo i bol nisu krajnji ciljevi njegove kaznene delatnosti.“ (M. Fuko)
Zaista, kažnjavanje, upravo, zlostavljanje duše u prošlom, „zvijer-vijeku“ dostiglo je svoje zastrašujuće razmjere, što se pogotovo moglo pratiti kroz osnivanje (konc)logora, političkih zatvora, tamnica, kazneno-popravnih domova i svakovrsnih institucija (!) za odvikavanje od Boga, slobode, slobodnog mišljenja, poljoprivrede – bukvalno od svega što u datim okolnostima nije bilo ukolopljeno u tekući plan i program.
U našem vijeku takva praksa „discilinovanja“ duše nastavljena je djelimično kroz rad političkih stranaka, nevladinih organizacija, medija, i drugih raznovrsnih udruženja istomišljenika koji imaju jedan jedini zadatak da: zlostavljaju neistomišljenike. U tome se sastoji i osnovni paradoks naše egzistencije. Komunikacija nikada nije bila brža, povezivanje ljudi stvar je jednog „klika“ na displeju telefona, ali to nas je dovelo u psihopatsku razmjenu monologa. „Nametati svoju volju drugima je nasilje; nametati samog sebe, vrhunac je nasilja“ – tako je prije nekolike hiljade godina mislio mudri Lao Ce. Danas bi vjerovatno jedino mogao da zaključi da u ovom svijetu, što ga ljupko nazivamo Metaverzumom, osim nasilja ničeg drugog i nema.
Jedan savremeni mudrac kaže: „Metaverzum može biti virtuelan, ali uticaj će biti stvaran“. U tome je, dakle, jad(ac). Prikivanje tijela za stolicu, udobnu računarsku fotelju, svodi tijelo na puki instrument, na bezvrijednost. M. N. Epštejn je početkom ovog vijeka predviđao da „telo će ՚izaći iz upotrebe՚ kao konj ili parna mašina u doba elektrike, i počeće da se zaboravlja kao izvor najdubljih i najintimnijih doživljaja, kao stecište čovekove samosvesti, kao vredonosna osnova civilizacije“.
Umjesto svojim nogama, čovjek vrhovima svojih prstiju sprovodi svoje jedino kretanje, svoje jedino hodošaće u svijet virtuelnost. Pa ako se i zalomi da stoji na nekom trgu, on tu zapravo i ne boravi, jer duša je njegova na jednom ljepšem mjestu, na „virtuelnoj agori“. Došlo je, dakle, do ukidanja osnovne ljudske komunikacije na relaciji: duša – tijelo. Čovjek je prosto rečeno „pocijepan“, kao junaci iz Andrićeve „Proklete avlije“. Kaže se da je ovaj Andrićev roman zapravo prva knjiga o Golom otoku. Čini se da bi bila savršen primjer i za ono o čemu je Fuko pisao u svojoj knjizi o nastanku zatvora. U „Prkoletoj avliji“, koliko pamtim, nema primjera nekog fizičkog kažnjavanja, ali postoji nezaboravno lice Karađoza, zlostavljača, mučitelja duše, kome je svejedno da li je osuđenik kriv ili nevin, samo ako ima duše – odlična je roba za iživljavanje, za kontrolisanje.
Nedavno su popularne društvene mreže Fejsbuk i Instagram postale dio jedinstvene platforme Social metaverse company – META. Idejni koncept (algoritam) omogućava „novo svitanje“, neko novo imerzivno iskustvo bivstvovanja. META je postala naše alternativno nebo, naš Metaverzum koji zakalanja pogled na onaj stari Univerzum, na kome smo mogli bar zvijezde da motrimo. Ali ovaj „Novi Jerusalim“ umnogome liči na ono Karađozovo pozorište sjenki, samo što u digitalnom pozorištu nema publike jer svi smo postali učesnici. U pozorištu sjenki to se još zove i – marionete.
Milorad Durutović
