Čini se da smo umjesto „Sukoba civilizacija“ sa čijom nas je suštinom u istoimenom djelu upoznao Samjuel Hantington dobili „Grupisanje civilizacija“. Oružani sukob na relaciji Rusija-Ukrajina nije suprostavio civilizacije, već ih je podijelio. Podijelio je svijet na Nove svjetske sile tehnološki i vojno ojačane i na Stare civilizacije koje su takođe razvile vojnu moć i tehnologije ali i sačuvale duh svojih tradicija.
Piše: Ranko Rajković
Za ovu podjela nijesu zaslužne različitosti u religijama i kulturama, niti stepeni razvijenosti i nerazvijenosti. Podjela se dogodila po principu obaveznosti i dobrovoljnosti. Nove svjetske sile promovišu Obaveznost i jednostranost. Stare civilizacije uvažavaju Dobrovoljnost i dijalog.
U kratkom vremenu pred očima svijeta zbio se nepredvidiv i politički neočekivan fenomen. U dobu kada su na globalnom nivou dominantno prisutni pojmovi – „Pravo na istinu“, „Svjetsko liderstvo“, „Postistina“, „Američke vrijednosti“, „Prezrena (parija) država“, „Odmetnička država“ ljudsko društvo se zainteresovalo za nešto jednostavno i arhaično. Zainteresovalo se za prostu istinu. Aktiviralo se ono što je bilo imanentno svakoj staroj civilizaciji. Obnovila su se razmišljanja o uzrocima i posledicama ratova.
Mimo bučnih i prijetećih proklamacija političkih moćnika iz Novih svjetskih sila, Stare civilizacije je zabrinuo slijed događaja. U sledećoj seriji tekstova pažnja će biti posvećena nekim od navedenih fenomena.
Obaveznost i dobrovoljnost
Svjedoci smo da tehnološko razvijeniji svijet, Amerika, Engleska sa dominionima (Kanada, Australija, Novi Zeland), Evropa, Japan po pitanjima rata u Ukrajini uprkos velikom trudu nije uspio pronaći saveznike u starim civilizacijama. Naprotiv stare i najmnogoljudnije civilizacije Kina, Indija, Meksiko, Turska, Arapski svijet, Indonezija, Afrika, Latinska Amerika okrenuli su leđa zemljama NATO pakta. Stavili su do znanja Novim svjetskim silama da Svijet više nije njihovo dvorište u kojem mogu uspostavljati svoja pravila i kažnjavati koga hoće, kad im se prohtje ili kada tobože „vizionarski” odluče da putem obaveznosti promovišu neku novu globalnu doktrinu bilo zdrastvenu, bezbjedonosnu, demografsku, ekološku.
Razilaženje i stvaranje pukotina u postojećem svjetskom poretku geopolitika predstavlja kao prelazak iz unipolarnog u multipolarni svijet. Ta formulacija je djelimično tačna.
Stare civilizacije su se u odnosu na oružani sukob Rusije i Ukrajine grupisale bez međusobnih dogovora. Nasuprot njima Amerika, Evropa i savezničke im zemlje djeluju po strogim dogovorima. Nastupaju orkestrirano, pod jednom dirigentskom palicom. Ne ulazeći u pitanje uzroka rata, potpirivača ratnog sukoba, priželjkivanog ishoda rata, koji bar zasad po volji Novih svjetskih sila isključuje pregovore o miru, važno je primijetiti i objasniti razliku između ova dva tabora. Na jednoj strani su zemlje koje uvode sankcije i isporučuju oružje jednoj strani u sukobu na drugoj strani zemlje koje zahtijevaju što brže okončanje rusko-ukrajinske ratne tragedije.
Zapadne zemlje insistiraju na vojnom rešenju sukoba zanemarujući činjenicu da za vojno rešenje postoje dvije mogućnosti ili možda čak i ona treća, nuklearna apokalipsa, koja bi bila katastrofalna za čitavu planetu.
Zapad dakle razmišlja samo o rešenju koje ide njemu u prilog. Zapad je zainteresovan za poraz Rusije. Poraz Rusije je poodavni, takoreći istorijski cilj Zapada. Pobjeda Ukrajine u ovom ratu za Zapad je nešto uzgredno. Računala bi se kao i svaka pirova pobjeda. Zbog ogromnih žrtava i gubitaka koji se dešavaju na obije strane i čije umnožavanje tek predstoji ono što se naziva pirovom pobjedom valjalo bi promijeniti za brzi dogovor. Taj dogovor svako neka zove po svojoj volji. Porazom ili pobjedom.
Stare civilizacije osuđuju rat. Osuđuju i Rusku agresiju na Ukrajinu ali su i spremne, sledstveno svojim iskustvima, da sagledaju svu kompleksnost i hronologiju ovog ratnog sukoba. Stare civilizacije se zalažu za razumno rešenje globalnih problema koje je ovaj rat prouzrokovao.
Grupisanje starih civilizacija po pitanju Ukrajinske krize karakteriše dobrovoljnost. Kod novih Svjetskih sila monetarno i vojno objedinjenih važi princip obaveznosti. Taj princip obaveznosti do ovog rata prisiljavao je čitav svijet da preko međunarodnih institucija, raznih konvencija i sporazuma prihvata tzv. „američke vrijednosti” kao univerzalno dobro u koje se ne smije sumnjati. Ovaj rat je ugasio tu vrstu globalne strategije Novih svjetskih sila. Unipolarnost koja je iz nje proisticala neće se više moći uspostaviti. Svijet će zbog toga biti na dobitku. Svjetska društva će se vratiti u prirodno stanje. U stanje unutrašnjih sloboda i višeznačnosti.
