Obnavljanje nade u srpskom narodu posle Trećeg Kosova i Bečkog rata bilo je moguće samo onim sećanjem koje je čuvala Crkva: sećanjem na Žrtvu Lazarevu.

Sušte srpske zemlje
Kosovo i Metohija bili su u Srednjem veku sasvim srpske zemlje. Posle Svetog Save, sedište Crkve premešta se iz Žiče, na koju često udaraju Mađari, u Peć, jer na Kosovu i Metohiji nema skoro nikog osim Srba, pa su neprijateljski upadi nezamislivi.
Turski popis osvojene oblasti Vuka Brankovića jasno svedoči o stanju na terenu. Naša naučnica Ema Miljković o tome piše: „Najbrojniju etničku grupu u oblasti Brankovića 1455. godine činili su pripadnici srpskog naroda, kojih je, sudeći prema ličnim imenima, bilo 95,88% ukupnog stanovništva ove regije. Analiza mreže toponima u ovoj oblasti potvrđuje rezultate dobijene analizom antroponimije. Popis iz 1455. godine obuhvatio je 692 rajinska naselja u oblasti Brankovića, od kojih 483 (70%) nosi imena srpskog, tj. slovenskog porekla, 98 (14%) naselja imenovano je spojem slovenskih i neslovenskih jezičkih delova, dok se za imena 85 (12.2%) naselja nije moglo utvrditi poreklo“.
Istorijske činjenice su sasvim precizne:„Od 24.795 imena zabeleženo je samo 65 albanskih koja danas nisu karakteristična muslimanska imena i vrlo retka za Albance koji danas žive na Kosovu i Metohiji, a to su imena Đon, Đin, Đoneša, Đonić, Leš, Lešan, Mazarik, Progon. Imena mesta na Kosovu i Metohiji iz ovog turskog dokumenta su uglavnom srpska ili imaju bilo kakvo značenje na srpskom jeziku. Neka imena su grčkog porekla. Česti su nazivi naselja i po crkvama, pa tako imamo Borina Crkva, Petrova Crkva, Sveti Vrač, a ne retko mesta nose nazive po poljima i dolinama, pa tako imamo Belo Polje, Novo Brdo, Zubin dol, itd.“ Islamizacija je Srbe na Kosovu dotakla, ali nije bila masovna. Stanovništvo je, uprkos izvesnim promenama, u rano doba turske okupacije i dalje bilo verski i nacionalno kompaktno.
posledice jednog rata
Sve se promenilo krajem 17. i početkom 18. veka. Ljubiša Moračanin o tome piše: „Tokom tri rata između Austrije i Turske (1683-1691; 1716-1718; i 1737), hrišćani na čelu sa crkvenom jerarhijom, nezadovoljni sve većim nametima, pružaju podršku Austrijancima, što će za posledicu imati mijenjanje vjerske strukture stanovništva.
Posle poslednje turske opsade Beča, 1683, turska vojska je, bježeći, sistematski pljačkala lokalno stanovništvo. Naročito velika uništavnja desila su se na Kosovu i Metohiji, posebno u sjedištu Pećke patrijaršije i u velikom manastiru Dečani.
Ofanziva Hrišćanske lige (Austrija, Venecija, Poljska) prodrla je sve do Skoplja, grada koji je uništio požar koji je izazvao austrijski general Pikolomini, kako bi zaustavio epidemiju kuge. Austrijske snage su u prolazu pomagali srpski ustanici i dio Albanaca koji još nijesu bili poturčeni (Malisori). Austrijska vojska je takođe poubijala i opljačkala mnogo muslimanskog življa.
Austrijskog generala Pikolominija, koga je pratio skopski nadbiskup Petar Bogdani, u Prizrenu je dočekao srpski patrijarh Arsenije III Čarnojević, sa šest hiljada naoružanih Srba i Arbanasa (10.000 prema francuskim izvorima), koji su položili zakletvu austrijskom generalu.
Pošto se razbolio od kuge, Pikolomini umire u Prizrenu 9. novembra 1691. godine (sahranjen u Bogorodici Ljeviškoj u Prizrenu), a Bogdani malo kasnije. Potučena u Kačaničkom klancu, austrijska vojska prelazi iz ofanzive u mukotrpno povlačenje sve do Beograda. Turska osveta je bila nemilosrdna. Represalije su trajale više mjeseci, sve dok carska Porta nije raspisala opštu amnestiju. Srbija i Makedonija bile su spaljene i opustošene.
Sa svojim bogatstvima i svojim strateškim značajem, Kosovo i Metohija bili su među krajevima najviše pogođenim nasiljem. Nepovratni proces islamizacije, a zatim i ubrzana migracija, drastično su promijenili nacionalnu i vjersku strukturu stanovništva.
Bježeći ispred turske odmazde, hiljade srpskih porodica, predvođenih svojim patrijarhom, napustilo je Kosovo i Metohiju i Rašku i počelo da se iseljava stopama austrijske vojske. Prema austrijskim izvorima, tada je iseljeno 22.000 porodica, blizu 66.000 stanovnika/…/. To je ogroman broj ako se ima u vidu da je cijela Rumelija (Balkansko poluostrvo) na turskom popisu 1831. godine imala oko 2.650.000 stanovnika. U ovom prvom velikom egzodusu, biblijskih razmjera i posledica, oni su nosili kovčege s moštima svojih svetaca. Pratilo ih je mnoštvo katoličkih Albanaca. Ovaj egzodus je mase hrišćanskog življa naselio u ravnice Južne Ugarske, kasniju Vojvodinu, u Slavoniju, kao i još više na sjever, sve do Budimpešte i dalje do Sent Andreje.“ I to je bio jedan od najtragičnijih trenutaka srpske istorije.
O neviđenim stradanjima srpskim
Stradanja srpskog naroda u to doba bila su ogromna. Rusija Petra Velikog okrenula se borbama sa Zapadom, a Turci, iako poraženi od strane Beča i njegovih balkanskih saveznika, nisu do kraja pobeđeni. Godine 1689. Turska poziva krimske Tatare da ratuju protiv Austrijanaca i Srba, i Tatari čine strahovite pokolje.
Žarko Vidović, u svojoj knjizi „Srbi i Kosovski zavet u Novom veku“, citira istorijske studije o tom dobu:„U najtežem iskušenju u ovom ratu, kada se odlučivala sudbina Osmanskog carstva u Evropi, TATARI SU SPASLI OSMANLIJE. Tatarski han Hadži Selim Điraj (sa Krima), sa svojim borbenim i krvoločnim hordama, ugušiće u pepelu i krvi Karpošev ustanak u Makedoniji, saseći i odvesti u ropstvo (u Rusiju – prim. Ž. V.) veći deo srpskog naroda sa Kosova i naneti osetan poraz Austrijancima (tj. preostalim austrijskim zaštitnim odredima, a ne glavnini, koja je na zapadnom frontu protiv Francuza – prim. Ž. V.)…/…/Kosovo je doživelo najveću tragediju u svojoj istoriji.
Jer doista, od kako su Turci zavladali srpskom zemljom, nije bilo ni težeg ni sudbonosnijeg događaja od ovoga. Nikada, ni ranije (tj. ni god. 1389, kad je poginuo kn ez Lazar – prim. Ž. V.), ni kasnije, ovaj deo srpske zemlje nije zapamtio takvu nesreću. Tatarska sablja i oganj, a onda i kuga, napravili su pakao od jedne pitome zemlje… Po venecijanskom svedočanstvu (Gligor Stanojević ga navodi i imenuje – prim. Ž. V.) Tatari, pošto su zapalili na Kosovu sva ona mesta koja su bila izjavila pokornost caru (austrijskom), učinili su svirepe pokolje nesrećnog stanovništva i opustošili veći deo te plodne zemlje… samo u okolini Prištine razoreno je 360 (tri stotine i šezdeset) manjih i većih sela, dok su sela oko Vučitrna i Trepče sasvim opustela…“
Rat s kraja 17. stoleća značio je, kaže Vidović, tragičan ulazak Srba u Novi vek:„Najteže iskušenje podnelo je Kosovo upravo zato što je na Kosovu bila poslednja bitka saveznika (Austrije) sa Tatarima i što su upravo tu, na Kosovu, godine 1689, Tatari slavili prvu pobedu islamske vojske nad hrišćanskom.
(Prvu u Bečkom ratu!) U istoriji srpskog naroda poznata su „tri Kosova“: od godine 1389. (pogibija kneza Lazara i sultana Murata), od godine 1448. (poraz Janka Hunjadija; o njemu i Sekeljiju, njegovom sestriću „Sekuli“, peva takođe narodna pesma), i od godine 1689, tačno tri stotine godina posle Lazareve Kosovske bitke.“ Kosovske bitke i stradanja su, u našoj istorijskoj svesti, dovela do naročitih, gotovo tektonskih, promena.

Treće kosovo i povratak knezu
Žarko Vidović tvrdi:„Tragično za srpski narod – realno istorijski gledajući – je tek ovo TREĆE KOSOVO. I tek ono je stvarni povod da se jave narodne pesme KOSOVSKOG CIKLUSA, mada u tome ciklusu narodni pesnik sva tri Kosova sliva u jedno i poistovećuje ih sa prvim, sa bitkom na Kosovu god. 1389, i pogibijom kneza Lazara, Miloša i dvojice mu pobratima, Braće Jugovića i dr. Jer narodne pesme Kosovskog ciklusa javljaju se tek posle Bečkog rata, posle Kosova iz 1689. i Velike seobe Srba sa patrijarhom Arsenijem III Crnojevićem (1690).“
I zaista – tada se javljaju deseterčke pesme o „propasti Carstva srpskoga“, u kojima se jasno vidi da je zemaljsko carstvo prolazno, a nebesko uvek i doveka. Starije pesme o Kosovu, više se bave uzajamnim odnosom plemića i njihovog kneza uoči i za vreme bitke 1389.
Vidović smatra da je Srpstvo u Trećem kosovskom boju doživelo prelomni istorijski trenutak:„I taj period Bečkog rata je najstrašniji period u istoriji srpskog naroda: strašniji i od njegovih ukupnih stradanja u Prvom i Drugom svetskom ratu. Zapravo, za srpski narod prvi svetski rat – SVETSKI! – je bio Bečki rat (1683–1699), drugi je bio „Prvi“ (1914–1918), a „Drugi“ (1941–1945) je bio zapravo treći! Ulaziti na takav način u svetsku istoriju! Jer i Novi vek počinje za Srbe Bečkim ratom, tek njime. Mi nismo ni dan–danas svesni svih onih promena koje su u kulturi, orijentaciji i psihologiji srpskog naroda nastale sa Bečkim ratom. Od tri Kosova najgore je treće, od tri svetska rata najgori je prvi, Bečki!“
Znamo li mi nešto o tome?
Nova nada u zavetnoj svesti
Srbi su potisnuli Treći kosovski boj iz svog istorijskog pamćenja – strahote su bile takve da se NISU MOGLE pamtiti. Tek tada se konačno uobličila kosovska zavetna svest kao nada i uteha:„Trebalo je to Treće Kosovo utopiti bar u prvo, ono knez Lazarevo i Obilićevo, kad je junaštvo još moglo imati nekakvog smisla i ulivati nadu. O Trećem Kosovu nije imalo šta da se peva: ni poezija ne podnosi strahotu beznađa. Zato ona – kad već mora biti reči o Kosovu – traži Prvo Kosovo, još mogući izvor nadahnuća. Obnavljanje nade u srpskom narodu posle Trećeg Kosova i Bečkog rata bilo je moguće samo onim sećanjem koje je čuvala Crkva: sećanjem na Žrtvu Lazarevu.
Istovremeno je lik kneza Lazara potisnuo iz narodne svesti sve druge likove: čak i Sv. Sava je otišao u drugi plan. Jer Kosovo – ovo Treće – je moglo izbrisati čitavu istoriju srpskog naroda, da crkveno predanje (čuvano dotle o Kosovu samo u Crkvi) nije viziju Trećeg Kosova ublažilo predanjem o Prvom Kosovu. Tako u predanju i naroda i Srpske pravoslavne crkve izbija u prvi plan lik CARA LAZARA, koji daje jedino prihvatljivo i za obnovu srpskog naroda upotrebljivo tumačenje srpske istorije. Jer sad se već ne radi samo o veri – svetosavskoj, pravoslavnoj – nego o mogućnosti održanja te vere u SVETU I ISTORIJI.“
Konačno pred nas u svojoj punoti iskrsava Kosovski zavet, o kome Vidović piše:„Čuvanje zajednice je čuvanje Nebeskog carstva. Predanost zajednici je predanost Nebeskom carstvu. Narod kao zajednica, i to duhovna, ne može propasti dok je veran Nebeskom carstvu, dok čuva to Nebesko carstvo. Jer to Carstvo je iskon, zavičaj, čuvar i hrana naroda kao duhovne zajednice. Kosovski zavet kaže: neka propadne carstvo zemaljsko, ali Nebesko carstvo čuvajte! Ili tačnije: za Nebesko carstvo se borite! Nebesko carstvo o kojem govori Kosovski zavet je – svečanost. Ta svečanost ima i svoje ime: Božanska Liturgija“.
Zato su Srbi narod koji je, pre svega liturgijski, opstao, uprkos silama zla i uništenja koje su na njega nasrtale.
I opstaće, i na Kosovu i Metohiji i svuda, ako ostane veran Bogu i sebi, ako ne dozvoli da ga, kako reče Vladika Nikolaj, pokrije jeziva tama tuđinska sa lepim imenom i šarenom odećom. A za to – Gospodu se pomolimo!
Vladimir Dimitrijević
Izvor: International Family News