Piše: Ivan Jović
Dva masovna javna okupljanja – jedno u Beogradu 15. marta, drugo u Zagrebu na koncertu Marka Perkovića Tompsona – otvorila su prostor za dublju analizu savremenih oblika društvene kohezije, odgovora na nepravdu i načina na koji se kolektivna energija uobličava u javni čin. Na prvi pogled slični po brojnosti, ovi skupovi ukazuju na dve suštinski različite konfiguracije društvenog poretka i osećanja zajedništva.
Beogradski skup nije bio organizovan odozgo. Nije imao jasnog nosioca, vođu ni programski okvir. Nastao je kao odgovor na višegodišnje potiskivanje nepravde, nerešene smrti, izostanak institucionalne empatije. Tišina je bila glavni izraz. Nedostatak zvučne retorike nije značio pasivnost, već upravo suprotno – duboki otpor prema politizaciji bola. U društvu koje je institucionalno devastirano, sa urušenim mehanizmima pravde i odgovornosti, ova vrsta sabranosti postaje izraz bazične moralne pobune.
Ona ne traži promenu vlasti – traži temeljnu promenu odnosa prema životu, prema žrtvi, prema istini.
Zagrebački koncert predstavlja suprotan model. Jasno strukturiran događaj sa identifikovanim izvođačem, pozornicom, narativom i simbolima. U ovom slučaju, kolektivno se okuplja oko jasne ideje nacionalnog identiteta i kontinuiteta snage. Forma je estradna, ali sadržaj duboko politički. Pesme koje se izvode nose istorijske poruke, deo su kulturne memorije i ideoloških narativa. U društvu koje je svoju državnost gradilo kroz konflikt i gde se identitet često brani kroz mitove, ovakvi skupovi funkcionišu kao emocionalna validacija pripadnosti.
Ono što ih razlikuje nije samo sadržaj, već funkcija u društvenom organizmu.
Beogradski hod otkriva društvo u stanju civilne frustracije. Građani, lišeni institucionalne zaštite, preuzimaju na sebe ulogu korektiva. Time ukazuju da politički poredak ne odgovara više čak ni na elementarne etičke zahteve zajednice. To je simptom dublje krize legitimiteta, ali i znak da su mehanizmi otpora i dalje živi, iako fragmentisani.
Zagrebački skup, naprotiv, pokazuje funkcionalan odnos između dominantne ideologije i naroda. Sistem afirmiše narativ, narod ga prihvata, javni događaj to cementira. Tu ne postoji neposredan konflikt između građana i struktura vlasti – već njihova simbolička sinergija. Problem nastaje kada sadržaj tog zajedništva postane ideološki isključiv ili kad izostane sposobnost kritičke refleksije nad sopstvenom istorijom.
U tom smislu, beogradski hod predstavlja spontan izraz horizontalne solidarnosti u društvu koje više ne očekuje ništa odozgo. Zagrebački koncert je izraz vertikalne integracije u sistem vrednosti koji ne podstiče sumnju, već lojalnost.
Zaključno, oba skupa govore o stanju društvenog tkiva.
U Beogradu – o njegovoj ranjivosti, ali i potencijalu za organski otpor.
U Zagrebu – o njegovoj stabilnosti, ali i o mogućoj zatvorenosti prema drugom i drugačijem.
To nisu skupovi koji se suprotstavljaju jedan drugom. Oni stoje kao ogledala dve različite faze društvenog razvoja: jedan u borbi za pravo na glas, drugi u potvrdi glasa koji već dominira.
U oba slučaja, pitanje ostaje isto: kakvo društvo oblikujemo – kroz tišinu ili kroz pesmu?
Izvor: Ivan Jović/ Fejsbuk
