Jedan od naših najvećih pjesnika Stevan Raičković (1928‒2007) u knjizi „Jedan mogući život” govori o svojim podgoričkim korijenima, o svom đedu koji je dva puta bio gradonačelnik Podgorice, i stričevima koji su ostavili značajan trag u istoriji Crne Gore i Jugoslavije:
„Bila je to parterna kuća u centru Podgorice – a nekoliko unutrašnjih bašti i avlija, od kojih je jedna nosila, bar za mene, zagonetno ime „kućište“ – moga dede Stevana Raičkovića i njegove žene, moje babe Milice, rođene Vrbica. U toj kući je ugledalo sveta trinaestoro njihove dece, osam sinova i pet kćeri, od kojih će većina postati značajne ličnosti.
U dva maha sam boravio u ovoj kući. Prvi put, kad sam imao ne više od četiri godine: u vreme jednog letnjeg rasputa, valjda 1932. godine. Tada sam jedini put video svog dedu, po kome sam i poneo ime. Bio je krepka starina, sedih brkova i plavih očiju, smirenog ponašanja i blagog tona u govoru. Već sledeće godine je u Belu Crkvu stigla vest da je deda Stevan, naprečac, preminuo u svom podgoričkom domu.
Početak drugog boravka u ovoj kući poklapa se tačno sa početkom Drugog svetskog rata: iz daleke Subotice, sa krajnjeg severa države, posle sijaset peripetija – stigli smo u Podgoricu, u kojoj je još uvek živela moja baba, u noći između 5. i 6. aprila 1941. godine.
Tek što smo stigli u obližnje selo Tološi, kod dalekih i nepoznatih rođaka (u kuću Save Neškova), od Italijana je bombardovana i Podgorica. Kao još nepotpuni trinaestogodišnjak – sećam se – sa nekim nepoznatim udivljenjem, sa jedne zaravnjene stene ponad ove seoske krovinjare, posmatrao sam zadimljenu Podgoricu, koja je sva odjekivala pod eksplozijama.
One kuće, u Podgorici, više nema. Propadala je polako, u nekoliko uzastopnih godina, ali intenzivno. Ono što su načele (italijanske, nemačke i američke) bombe u ratu, dokrajčila je posleratna izgradnja „novog Titograda“.
Moj deda, Stevan Petrov Raičković (1858‒1933), bio je kapetan Lješanske nahije, stekao je i zapaženu crnogorsku titulu barjaktara (turski barjak u boju na Carevu Lazu, 1712. godine, osvojio je jedan mladić iz bratstva Raičkovića, pa je, zatim, barjaktarstvo u ovom prezimenu, selektivno prenošeno s kolena na koleno).
Moj otac, Milan (1897‒1972), pripadao je onoj osnovnijoj i tradicionalnijoj liniji kuće Raičkovića. Sa ovom braćom, Krstom i Jovanom, na strani „bjelaša”, učestvovao je u onoj poznatoj oružanoj čarki sa militantnijim pristalicama kralja Nikole, na Cetinju, o Božiću 1919. godine. Pre toga (kao mladić) bio je dobrovoljac u Prvom svetskom ratu. Po njegovom okončanju, završavao je Učiteljsku školu u Beogradu…“
Stevan Raičković je u djetinjstvu slušao babine priče (baba mu je bila bratanična Maša Vrbice, njeguškog kapetana i crnogorskog mnistra) o Simi Matavulju i Lazi Kostiću koji su često boravili u njihovoj kući na Njegušima. O Matavulju je baba više pričala kao o junaku nego kao o piscu jer je poslije pogibije njenog oca na Skadru skupio grupu Crnogoraca i pošao u Skadar da osveti svog velikog prijatelja.
Pjesnik je govorio da je baba Milica živjela u „njegoševskim preokupacijama“ Crne Gore. Znala je bar polovinu Gorskog vijenca napamet i prenosila riječi Njegoša djeci i unucima. Bila je ponosna što joj je unuk Stevan već u mladim godinama postao poznati pjesnik. Pa ipak njegova lirska poezija joj nije bila bliska i zamjerala mu je riječima: „Što ne pjevaš o junacima i bojevima… ka’ Njegoš što je pjevao“
Kada je Stevan Raičkovć 1993. godine dobio Njegoševu nagradu i jedan dio njenog novčanog iznosa dao za izgradnju čitaonice i biblioteke na Njegušima bio je prijatno iznenađen i počastvovan kada su ga već poslije godinu dana pozvali da otvori čitaonicu. Njegova besjeda bila je intimna priča o ličnoj povezanosti sa Njegušima, sjećanjima na babu Milicu Vrbicu sa Njeguša i ljetovanjima u Herceg Novom.
Na povratku sa svečanosti u Njegušima odlučio je da se po prvi put u životu duže zadrži u Lješanskoj nahiji, selima Gradac i Parci, odakle su Raičkovići porijeklom. Hodajući po kamenjaru, „po oburdanim selima“, zapisujući imena sela i rastinja, osjećao je kako se u njegovom „kosmopolitskom i uveliko otuđenom biću“ bude neke nove ustreptale emocije.
Osjećao je neposredno tu poznatu crnogorsku pasioniranost prošlošću, koja ostavlja utisak da su se na ovim (samo naoko ubogim kamenjarima ) odvijali tako značajni i presudni događaji koji samo nekom pukom kapricioznošću nisu (još uvek) zabeleženi na stranicama istorije…
Puno godina kasnije sjećajući se tog „vrelog“ aprilskog dana, Raičković će zapisati da je sa jedne uzvišice Velje Gore, koja graniči sela Gradac i Parci u jednom trenutku vidio čitav svoj život. Sjećanja su se pretvorila u slike i pjesnik je sa brda na kojem je stajao „vidio“ plavozelenu boju rijeka Morače, Ribnice, Sitnice, Cijevne. Nazreo je krovove đedove (davno porušene) kuće u Podgorici u kojoj je odraslo trinaestoro djece.
Vidio je u tom trenutku još i dalje Pek i rodnu Neresnicu, pristanište u Velikom Gradištu, zavičaju njegove majke. „Bio je ovo trenutak jednog od mojih najintenzivnijih osjećanja, kao nekakva sinteza uspomena na sve ono što je dovelo do mog života“.
Izvor: Donko Rakočević/Fejsbuk
