Piše: Lana Ostojić
Dijaloška tribina „Novo martovsko sjećanje na kosovskometohijski pogrom“ održana je sinoć u parohijskoj sali Crkve Svetog Đorđa pod Goricom. Gostovali su mati Katarina-igumanija manastira Podmalinsko i akademik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti profesor Igor Đurović.
Domaćin, otac Gojko Perović u uvodu je istakao da je ova epizoda dijaloške tribine posvećena humanitarnoj, kulturnoj i duhovnoj akciji Martovsko sjećanje, koju organizuje najprije Nevladina organizacija «Pandurica» iz Nikšića uz saradnju Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke i koja ima za cilj da drži našu pažnju i sjećanje prema svetinjama kosovsko-metohijskim i prema našim braći i sestrama, monahinjama i monasima, sveštenicima i vjernom narodu koji je još uvijek na Kosovu i Metohiji, živi na svome ognjištu, čuva te svetinje i čuva svoj identitet.
„Ova akcija Martovsko sjećanje je čovjekoljubivog karaktera i samim tim ima jednu širu dimenziju, a to je da osjetimo vezu jedni sa drugima, da tema Kosova i Metohije ne bude nešto tamo daleko, nego da se ljudi konkretni međusobno povežu. Poenta ove akcije je konkretna naša pomoć, kupovina bedža sa kosovskim božurom koja stiže do konkretnih ljudi na Kosovu i Metohiji, a ne u neke apstraktne zajedničke kase, nego da se konkretno stigne do neke porodice ili manastira i da se kupi ono što je najpotrebnije. A ne treba ni njima toliko materijalna pomoć koliko znak pažnje.“
Mati Katarina se u uvodu osvrnula na svoj boravak na Kosovu i Metohiji od 1991. godine i navela da je od 1997. Do 1999. godine bila igumanija Manastira Svete Trojice u Mušotištu, kada je bio prvi pogrom i prvo raseljavanje.
«Tad smo po blagoslovu vladike, pošto nam je manastir uništen, trebali da se sklonimo u Gračanicu, međutim posle tri dana Albanci muslimani su uništili manastir. Konaci su bili spaljeni, opljačkani i taj dan je crkva bila u plamenu kad smo došli, Manastir Svete Trojice. To je i dan-danas ruševina. Niko nije procesuiran za ta djela. I manastir Binač takođe razrušen i svi manastiri koji su tako po strani. Imamo nadu da će dati Bog pa da će se i ti manastiri obnoviti, kad dođe punoća vremena. Tako da smo mi od 2000. obnavljali manastir Končul kod Raške.
U Crnu Goru sam došla 2008. godine po blagoslovu Mitropolita Amfilohija. Po njegovom blagoslovu sam od 2009. godine u manastiru Podmalinsko, kod Šavnika. Sestrinstvo broji sedam monahinja. Obnavljamo manastir i duhovnu zajednicu.»
Doktor Igor Đurović je na početku govorio o „Martovskom sjećanju“ kao humanitarnoj akciji i naveo da sve naše donacije stižu do manastira koji ih dalje raspoređuju kome je najpotrebnije, ali da su sa naše strane, možda i najvažniji naša ljubav i pažnja u neposrednom kontaktu.
Otac Gojko je napomenuo i da postoji internet stranica „Martovsko sjećanje“ gdje se mogu vidjeti rezultati dosadašnjih akcija do kojih se sve porodica došlo.
Mati Katarina je na pitanje kako, kao neko je prošao stradanje na Kosovu i Metohiji, sada gleda na najnovija stradanja, istakla da je 2004. godine stradanje bilo spontano i silovito, ali da se preživjelo i ostalo duboko u sjećanju, ali da nakon toga sve ove godine traje jedan pogrom i pritisak, „samostalnost“ Albanaca i obespravljenost Srba, te da je jako težak i ovaj posljednji pritisak na školstvo i zdravstvo koji su jedni ostali pored svetinja.
Potom je mati Katarina govorila o ženskom monaštvu na Kosovu i Metohiji.
„Manastir Gračanica je najbrojniji što se tiče ženskog monaštva, iako nema podmlatka. Manastir Devič u teškim uslovima opstaje, to sestrinstvo je kompaktno i oni su za mene posebni heroji. U Pećkoj patrijaršiji ima podmlatka i ona se drži, ali Gračanica je teško mesto.“
U odgovoru na pitanje kako je tamo kad nema progona, ali u situaciji kad si brojčano u manjini, igumanija Katarina kaže da je devedesetih godina bilo potpuno drugačije, da su ih Albanci normalno prihvatali i u svakodnevni susretima i da su osjećali slobodu prilikom kretanja. „Moj doživljaj koji i dan-danas imam i koji sam i tad imala je da su manastiri kao neke male oaze, rodna i plodna mjesta usred neke pustinje. Molitveni život stvara taj neki ambijent, duhovnu zaštitu i pokrov, gde je čovek siguran i stabilan, svoj na svome.“
