Badnje veče 1942. godine trebalo je da bude i posljednje u životima nekoliko stotina pravoslavnih Srba, jer su ustaške vlasti u okupiranoj Tuzli namjeravale srušiti Saborni hram Uspenja Presvete Bogoroodice. Uporedo s rušenjem tuzlanske pravoslavne crkve, ustaše su namjeravale počiniti masovnu egzekuciju civila srpske nacionalnosti na Badnji dan.
Informacija o pripremi monstruoznog ustaškog plana doprla je do efendije Muhameda Šefketa Kurta, koji je okupio ugledne Tuzlake i sročio rezolucija koja je dostavljena njemačkim okupacionim snagama. Potpukovnik Vist, njemački komandant grada, hitro je reagovao, te su po Tuzli istaknuti plakati sa upozorenjem „da niko nikoga ne smije zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi Badnji dan i Božić”.
Poslije rezolucije upućene njemačkim okupacionim snagama, Šefket efendija Kurt i hadži Hasanaga Pašić, nekadašnji gradonačelnik Tuzle, predvodili su delegaciju koja se sastala sa zloglasnim Andrijom Artukovićem jednim od najbližih saradnika Ante Pavelića. Njihov razgovor nije bilo nimalo prijatan, a u jednom trenutku, kako će kasnije ispričati svjedoci, Artuković je repetirao svoj luger i krenuo na efendiju Kurta i Pašića. Preostali članovi delegacije tuzlanskih uglednika poručili su Artukoviću da će cijela Tuzla „otići u šume” ako ubije efendiju Kurta i Pašića. Ovo je odvratilo Artukovića od namjere. A Srbi su ostali živi u Tuzli!
Zato, neka je slava Šefketu efendiji Kurtu!
Izvor: Fejsbuk/ Hercegovac
