Piše: Oliver Janković
Olimpijske igre dakle, nijesu i ne mogu biti svođenje godišnjeg bilansa, ili neko administrativno nabrajanje ko je šta osvojio u četvorogodišnjem olimpijskom ciklusu…. Ne. Ovo su Igre, i na njima treba igrati, nadmetati se, i na borilištu dokazati onaj rezultat sa kojim si se kvalifikovao. U tom grmu leži zec razlike između naših navijačkih očekivanja uoči Igara, i onoga što se sa njima zapravo zbilo.
I Olimpijski komitet Srbije, i državni vrh Srbije koji ovakve teme koristi u propagandne svrhe sopstvene političke reklame, ali i veliki broj navijača, očekivali su dvocifren broj medalja, i rezultate – najbolje do sada na olimpijadama. Ovdje smo u više navrata pisali kako respektabilan broj takmičara iz Srbije (treba se kvalifikovati kroz neka takmičenja, osvojiti neke rezultatske norme), njih 112 realno očekuje između 10 i 12 medalja.
Jer, iz srpskog olimpijskog tima u Pariz su došli sve sami aktuelni svjetski ili evropski prvaci u svojim disciplinama, i ljudi koji se nalaze u samom vrhu rang-lista svjetskih organizacija njihovog sporta. Zato je broj od 5 osvojenih medalja, u odnosu na ta i takva očekivanja, više nego skroman. Nešto kao – polovičan uspjeh srpskog sporta. Pogotovo u odnosu na broj osvojenih medalja na prošlim i pretprošlim igrama (9 u Tokiju; 8 u Riju).
Međutim, Igre ne samo što ne trpe svođenje godišnjeg salda i slavu jučerašnjih uspjeha, nego očas oduvaju i svaku navijačku kalkulaciju. Izokrenu je naopačke, pokažu je nekad smiješnom, a nekad preskromnom.
Tako se zbilo i sad. 12 medalja se ispostavilo nedostižan broj za tim sportista na koje se sručila lavina povreda (Topić, Španović i Micić) i neobičnih paradoksa sa postignutim pobjedama i vremenima, koje se nijesu desile u pravi dan (basketaši, veslači, kajakaši, džudisti).
Pa ipak, Igre u Parizu 2024. završene su za Srbiju vrlo uspješno. Izjednačen rekord zlata iz Tokija, Seula 1988 i Meksika 1968. Uz to: najbolji plasman samostalne Srbije na olimpijskoj tabeli medalja (27. mjesto) i status (po prvi put) najuspješnije države među bivšim jugoslovenskim republikama.
Ako ovome dodamo planetarnu prepoznatljivost srpskih olimpijskih uspjeha u Parizu 2024 ( Đoković konačno, sa svim velikim rekordima o kojima svijet bruji, povezao olimpijsko zlato; košarkaši se revanširali Njemcima za prošlogidišnje finale Mundobasketa i baš nadigrali i njih i američki „drim tim“; vaterpolisti izjednačili svjetski „rekord“ od tri vezana olimpijska zlata koji su do sad držali Mađari Sidnej-Atina-Peking i Britanci od prije 100 godina) onda možemo reći da se, kao u nekoj bajci, takmičarski prosjek naših rezultata koji se „vukao“ kao neki spori voz kroz ovo takmičenje, najednom pretvorio u sasvim pristojan uspjeh, dostojan pravog slavlja, i- kako kažu na bilbordima širom Crne Gore – ponosa.
