Prije 220 godina Sveti Petar Cetinjski se obraća igumanu Pive, u vrijeme Prvog srpskog ustanka, i žali mu se kako „mi Srbi“ kao narod nijesmo složni, i kako među nama, kao i među Grcima „gordost caruje“. Njegov nasljednik Petar Drugi Petrović Njegoš na više mjesta će govoriti i pjevati o srpskoj neslozi, kao razlogu narodnih stradanja, počinjući doslovno takve misli riječima „Mi smo Srbi..“. I jedan i drugi imenicu „Srbin“ koriste kao narodnu odrednicu, a ne kao sinonim za pravoslavlje (kako neki danas pogrešno interpretiraju). Jer, kao što jasno vidimo, Sveti Petar u ovom pismu igumanu Arseniju, „nas Srbe“ razlikuje od Grka, a Njegošev junak „Lažnog cara Šćepana Malog“, iguman Teodosije Mrkojević (inače predstavljen kao razborit i realan narodni vođa u tom spjevu) doslovno kaže:
Mi smo Srbi narod najnesrećni:
svaki Srbin koji se prevjeri ‒
prosto vjeru što zagrli drugu,
no mu prosto ne bilo pred bogom
što ocrni obraz pred svijetom,
te se zvati Srbinom ne hoće.
Na drugom mjestu, Njegoš progovara kroz usta mitropolita Save Petrovića, pa jednu vojnu pobjedu Crnogoraca nad turskim zavojevačem ovako hvali:
VLADIKA SAVA (k narodu)
Sva junaštva vaša od Kosova,
s kojima se gore ove diče,
svekolike borbe nečuvene
za slobodu i za ime srpsko
koje pamti naša Gora Crna,
sve pohvale te dosle imaste,
sve okite vještijeh guslarah
i sve ono što se izreć može
za pohvalu pravome viteštvu ‒
sve vi ovo danas nadvisiste.
Drugu pobjedu Crnogoraca nad Turcima, poznatu kao Bitka kod Vrtijeljke i herojski podvig Baja Pivljanina, Njegoš će u „Gorskom vijencu“ ovako opjevati:
Tri serdara i dva vojevode
sa njihovo trista sokolovah,
soko Bajo su tridest zmajevah
mrijet neće dok svijeta traje.
Dočekaše Šenđera vezira
uvrh ravne gore Vrtijeljke
i klaše se ljetnji dan do podne.
Ne kće Srbin izdati Srbina
da ga svijet mori prijekorom,
trag da mu se po prstu kažuje
ka nevjernoj kući Brankovića;
no svi pali jedan kod drugoga,
pjevajući i Turke bijući,
a trojica samo pretekoše
pod gomile mrtvijeh Turakah ‒
ranjene ih Turci pregazili.
Divne smrti, prosto im mlijeko!
Junacima Bog će učiniti
spomen duši a prekadu grobu!
Tri hiljade momka jednakoga
na Šenđera udriše vezira
priđe zore na polje krstačko.
Pregaocu Bog daje mahove!
Raskrhaše silu Šenđerovu.
Blago tome ko se tu nagnao,
već ga rane ne bole kosovske,
već Turčina ni za što ne krivi.
Vitezovi, Srbi vrtijeljski,
luča će se vazda prizirati
na grobnicu vašu osveštenu!
Potežemo velike stihove zbog jedne košarkaške utakmice, reći će neko. I može biti da sada pretjerujemo, ali samo u onoj mjeri u kojoj pretjeruju oni koji nam se čude „zašto navijamo za tuđu državu?“. Kad ne bi bilo tog i takvog čuđenja, kod jednih prouzrokovano neznanjem, a kod drugih upornom zajedljivošću, onda ne bi bilo potrebe da „guslamo“ Njegoševe stihove uoči sportskog boja. Ovako, moramo da objasnimo zašto su oči cijele ili većinske Crne Gore, večeras uprte u Pariz sa velikim iščekivanjem onoga da bude „što biti ne može“: da „orlovi“ pod koševima, u trećem pokušaju za proteklih mjesec dana, konačno zgrabe „tim snova“ i pokažu mu javu. Takva „nemoguća“ pobjeda, podrazumjeva onu njegoševsku „borbu neprestanu“. Borbu koja bi trajala svih 40 minuta, sve četiri četvrtine, oba poluvremena, ma čitavu vječnost…
VAR SOBA: 112 takmičara napada 12 medalja – Košarkaši!
Reprezentacija Srbije nije samo reprezentacija te države, a pogotovo nije reprezentacija bilo koje političke vlasti. Političarima svaka čast ako obavljaju svoje redovne službene poslove, i ako su obezbjedili sportistima finansijsku, infrastrukturnu i medijsku podršku. Ako to rade kako treba, neka ostanu u svojim foteljama, nek ih narod opet glasa, ukoliko nemaju drugih propusta, na druge i veće teme od ovih, i dalje sve što ide uz to, ali – to je treća liga naših interesovanja danas. 12 košarkaša Srbije, na čelu sa Svetislavom Pešićem, predstavljaju čitav srpski narod. Oni nadilaze državne granice, vlasti, administraciju. Oni su toliko dobri da svojom igrom privlače navijačke simpatije i onih koji ne pripadaju srpskom narodu. Najprije onih iz našeg okruženja koji razumiju jezik kojim Pešić viče na tajm-autu kad nešto ne ide kako treba, a potom i svih onih koji vole košarku. Koncentrični krugovi podrške i simpatija prema „orlovima“ šire se iz časa u čas, i večeras naravno, oni predstvaljaju reprezentaciju „ostatka svijeta“ protiv nevjerovatnih Amerikanaca.
Od 100 utakmica između ovakvog tima SAD i ovakvog tima Srbije, Amerikanci će sigurno dobiti 99. Dobiće i tu stotu, ukoliko se ne desi neko čudo, i ako ne bude ono „što biti ne može“. Ali evo osvanuo je dan u kome je ljudski vjerovati u čuda. To je ljudski, to je poetski, to je korisno i za mozak, i za srce i za dušu, samo do one mjere do koje si spreman čestitati boljem od sebe, ako se to isto čudo ipak ne desi… Bez lomljenja televizora i psovanja imperijalističkih majki i sestara. O sportu pričamo. A on podrazumijeva viteštvo, poštovanje protivnika, jednako kao i vjeru u čudesa…
A ta čuda… Pa to je u osnovi bio pravi razlog našeg pozivanja na Njegoša jutros. Dokazivanje da li smo ili nijesmo Srbi postalo je dosadno i suvišno. Navijanje pokreće srce, i nema tu šta kome da se objašnjava. Pripadnost jednoj navijačkoj, kao i kulturnoj, civilizacijskoj grupi, isto tako je više stvar emocija nego logike. Ovdje je važnija stvar učinak onih za koje navijamo. Zato ćemo se ovdje sjetiti još jednog Njegoševog takmičarskog momenta, kada pred srpsko-turskom publikom dvoboj imaju dva pijetla. Veći protiv manjeg. I dok osmanski okupator navija za većega, jer „rašta ga je Bog većega dao?“, dotle su Njegoševe simpatije i očekivanja na strani onoga manjeg i naizgled slabijeg.
Pa ako je najrazumnija i „najmudrija srpska glava“ bila toliko „luda“ da navija za manjeg, i ako je ta glava vjerovala da je drevni i legendarni Kosovski boj mogao biti odlučen u korist Srba da su ostala na poprištu „samo“ tri prva borca („O prokleta kosovska večero,/ kud ta sreća da grdne glavare/ sve potrova i trag im utrije,/ sam da Miloš osta na srijedi/ sa njegova oba pobratima,/ te bi Srbin danas Srbom bio!“), red je da i mi danas svoju vjeru i pažnju usmjerimo ka srpskim košarkašima. Ovo su Olimpijske igre. Važno je učestvovati, a jednako važno, ako ne i najvažnije: vjerovati…
Redakcija
