Piše: Rezervni navijač
Neuspeh reprezentacije Srbije na evropskom fudbalskom prvenstvu može se, bez ikakvog preterivanja, nazvati i debaklom, jer tu nije reč samo o ispadanju sa takmičenja na koje se Srbija uspela plasirati nakon 24 godine, već i o raspadu sistema. Premda javnost i brojni analitičari za razočavajuće rezultate krive pre svega Dragana Stojkovića i njegove igrače, njihova krivica je sekundarna. Reprezentacija je platila cenu nezajažljivih svedržiteljskih ambicija Aleksandra Vučića koji ne želi, ne sme i ne ume da struci prepusti bavljenje poslom. I to ne samo u fudbalu.
Perfidnim i sve manje suptilnim metodama propagandne manipulacije, Vučić se, preko razgranate medijske mreže i kroz vlastite javne nastupe, pozicionirao kao gospodar stvarnosti u Srbiji i kao domaćin bez čijeg se amina ni posteljina ne sme promeniti, a kamoli sastaviti nacionalni tim i izvesti ga na zeleni teren. Da li je tu reč o do paroksizma dovedenom novom modelu vladavine, o satrapiji u prividu parlamentarne demokratije, ili o neizlečivim kompleksima nezajažljivo ambicioznog i životinjski upornog satrapa sa Andrićevog venca, više nije ni bitno. I jedna i druga opcija kazuju da je društveni okvir u Srbiji izgubio sve zaštitne mehanizme, odnosno da je društvena svest ugušena kleštima čiji je jedan krak somnabulna mitomanija a drugi krak korporativni interesi koji su u svim posttranzicijskim zemljama odavno nadjačali ideju javnog dobra.
U takvoj Srbiji Vučić, naravno, ne može i ne sme da bude krivac, pa je njegova medijska hobotnica već upregnuta da obavi posao demonizacije Dragana Stojkovića Piksija. Beogradski Kurir već je krenuo sa serijalom mučnih članaka o Stojkovićevoj porodici, u kojima se naglašavaju neumereno bogatstvo i rastrošnost. Po ustaljenoj i davno uvežbanoj metodologiji, ti će napadi veoma brzo izgubiti svoju početnu diskretnost i uskoro će Piksi u Vučićevim medijima postati Voldemort, zli čarobnjak koji je hteo da uništi čarobni svet Aleksandra Vučića.
VAR SOBA : I Vučić u ofsajdu?
I Vučić i njegove medijske pudlice dobro znaju da u zapuštenim društvima, lišenim kritičke svesti, sadržaj nije bitan. Bitno je besomučno ponavljanje koje na kraju uvek dovede do željenog ishoda – do društva čiji je veći deo u hipnotičkom transu, a manji deo gurnut u apatiju i zgađenost, zbog kojih se sklanja u ćutanje. I Vučić i njegove medijske pudlice dobro znaju da ne postoji opasnost da javnost uzme Piksija u odbranu i ukaže na činjenicu da je on, nakon igračke karijere, deset godina radio kao trener u Japanu i Kini i da je svoj imetak pošteno zaradio, a sin da mu je, umesto na Megatrendu, diplomirao u Londonu. U Vučićevoj Srbiji pošteno zarađivanje umesto malverzacija i školovanje umesto kupovine diploma ne mogu biti vrednosti, jer bi se tako ugrozio uspeh opsenarske predstave Aleksandra Vučića i njegove družine.
Da se razumemo, Stojković jeste dobrim delom kriv za debakl reprezentacije, ali ne na način na koji se to predstavlja javnosti. Kraj Vučića i njegovih ambicija on nije ni mogao imati slobodu da radi svoj posao, niti bi tu slobodu iko drugi imao na njegovom mestu. Ali je imao slobodu da ne prihvati ulogu statiste ili da je na vreme i dostojanstveno napusti. U svakom slučaju, u selektorsku fotelju će nakon Piksija sesti novo žrtveno jagnje i sve dok Vučić, ili neko njemu sličan, bude na čelu Srbije, na čelo reprezentacije neće doći stručnjak sa dignitetom, pogotovo ne neki stranac, uprkos činjenici da praksa pokazuje da strani selektori mogu da donesu i te kakvu kvalitativnu razliku i osveženje. To bi onemogućilo Vučićeve svedržiteljske aspiracije i zato će reprezentacija i dalje biti osuđena da njome upravlja satrap sa Andrićvog venca, preko neke nove marionete.
VAR SOBA: Pogled sa klupe za rezervne navijače
Problem bi bio znatno manji kada bi se Vučićeve ambicije ograničile samo na fudbalsku reprezentaciju. Nažalost, one se protežu na svaku poru života u Srbiji koja će na kraju završiti kao društvo krivaca za neuspehe koji nisu slušali svog vizionarskog vođu. Vučićevo nepokolebljivo uverenje da upravo on drži monopol na svest o tome šta su interesi Srbije i njenog društva neumitno vodi i državu i društvo u entropiju. Da bi se taj proces zaustavio, potrebna je znatno veća energija od one koju su pokazali Piksijevi, odnosno Vučićevi izabranici na evropskom prvenstvu. I znatno bolje osmišljena igra.
A Piksi umesto što javnosti nudi nemušta i otužna opravdanja i objašnjenja svog neuspeha na čelu reprezentacije, treba samo da kaže: „Ja sam samo izvršavao naređenja.“ To bi bilo i iskrenije i dostojanstvenije.
