Piše: Mitra Reljić
Platon se u grobu prevrće – rekao bi narod. Kud se dede Logos, država, vrlina? – romori njegova plemenita duša. Sofisti trljaju ruke. Ne rekosmo li da je čovek mera svih stvari? – likuju. Ne rekosmo li da je reč puka sluškinja oratorskog ubeđivanja? Pa da je privid jači od svake istine. Ne rekosmo li, o Srbi!
U Srbiji je punih trinaest godina mera svih stvari jedan jedini čovek. Taj, poput Hipije Drugog, svakodnevno demonstrira svoja „enciklopedijska znanja“ ubeđujući puk da se još niko nije rodio koji kao on poznaje sve nauke i zanate, počev od kuvarskih i konobarskih veština (palačinke su njegov specijalitet), „bezbedne“ proizvodnje litijuma, preko zrakoplovnih mašina („Rafalu“, uveren je, nijedan ruski avion nije ni primaći), svakojakih znanosti i spisateljskih sposobnosti (najavio je knjigu koja će „zadiviti svet“), pa do oratorskog dara kakav može ubiti ne jednog, već sve ikad rođene Sokrate.
Da bi izbegao da bude otkriven, baš po davnašnjem savetu sofista, na vreme je raširio glasine o vlastitoj pravičnosti i tobožnjem rodoljublju, potom osnovao i družine sebi sličnih – jedne da kradu, druge da biju, treće da lažu, četvrte da buču… Posebno mesto u sistemu vrednosti, a na polzu njegovog „uspešnog“ upravljanja državom, od samog početka su imali promoteri bluda i satanizma, kao i specijalizovani trovači jezika. Koliko su mu bile važne ove demokratske tekovine, vidi se i po tome što je na čelu „resora“ za razvrat i satanizam, kao i onaj za pogani jezik, postavio lične prijatelje. Onaj prvi je, blagodareći tom prijateljstvu i uspešnom radu „resora“, podigao imperiju. Deo novca stečenog bludničenjem, ne bi li umilostivio bogove i oduševio dokone „gospe“, počesto, u pratnji kamera, deli sirotinji. Najavio je i fondaciju koju bi, ako se, reče, Crkva složi, nazvao (ne pomenulo se) „sveti žeks“. Šta li ćeš još doživeti, o Srbijo!
Zaluđena gomila ga u stopu prati, kliče mu i hrani njegovu bolesnu sujetu. I očekuje – ko nameštenje (u Vladi, pozorištu, izdavačkoj kući), ko ambasadorsko mesto (prednost će tu svakako imati natofili, oni koji Kosovo i Metohiju odavno vide kao kamen o vratu), ko orden ili makar plaketu za pokazanu odanost. Izostanak odanosti ovaj kažnjava provalom besa i pogrdom na račun „terorističke bande“, „izdajničkog ološa“ itd. A zakoni? Iako to javno ne izgovara, ovaj, jednako kao i Kalikle, veruje da su zakone doneli slabići i čini sve da ih zaobiđe.
Rezultat njegovog trinaestogodišnjeg vladarskog „tkanja“ definitivno je proizvelo nešto što ni Platon, uz sva njegova predviđanja oblikā neizbežnog kvarenja države, nije mogao zamisliti, niti bi mogao objasniti, Umesto da je tkao valjano kombinujući konce najlepših boja i najboljeg kvaliteta ne bi li se dobilo glatko i čvrsto tkanje na korist svih, kako savetuje mudri Atinjanin, ovaj je birao najgrđi kvalitet drečeće žute (iako, navodno, baš nju ne voli), kombinovao isključivo gde sa crnom a gde sa crvenom. E, da bi prikrio vlastitu ulogu glavnog tkača u tom i takvom tkanju (neko drugi mu, žali se, podmeće konce), nepodnošljivom svakom zdravom oku, on bi, počesto, i samo deklarativno, ispoljavao simpatije prema onoj azurno plavoj i zlatno-žutoj boji – ukrasu naših manastira, tobože pokazujući ljubav prema lepoti i tradiciji.
Lekić prije 25 godina govorio o NATO bombardovanju: Zločin za koji se moraju ustanoviti odgovorni
Ono što se, prvenstvenom zaslugom „vladara“, danas događa u Srbiji umnogome premaša anarhično svaštočinstvo pojedinca „bez kočnica“, kakvo je Platon opisao u najekstremnijem obliku dekadencije države – tiraniji. Izopačenost i haos – svakodnevna je slika, kakvoj se ne vidi kraj. Grotesknoj slici stanja posebno doprinose medijske brbljarije o „mudroj politici“ nezamenljivog vođe, koji, našavši se u škripcu, čas „svira kraj“, čas tobože poziva na razum. U isto vreme, oni iz odabrane mu družine, pozivaju na „izložbu“ u Studentski kulturni centar. Da pokažu, vele, kakvi su oni koji bi došli posle njih. Samo da bi se to pokazalo, vredelo je prepustiti zdanje pod zaštitom države, i ne samo jedno, višemesečnom skrnavljenju i prljanju – uvereni su đavolji izabranici.
Sve su ovo godinama pripremale nevladine organizacije i tajne službe – ponavljaju. Jedino se suzdržavaju da priupitaju šta su to radile državne službe, šta „nepogrešivi“ vođa da zaustave očekivane neprijateljske nasrtaje. Jedni ne vide, drugi ne bi da priznaju da je za vladavine aktuelnog režima upravo nesrećna država pretvorena u najveću nevladinu organizaciju. Otud kod onih kojima je stalo do sopstvene zemlje i svog naroda tinja opravdan strah da bi vođa, umesto obojenoj revoluciji, mogao odsvirati kraj Srbiji.
