Piše: Elis Bektaš
Prije nešto više od osam godina Bosna i Hercegovina prolazila je kroz jednu od svojih već redovnih podjela. Političko Sarajevo zdušno je podržavalo Hilari Klinton u utrci za ulazak u Bijelu kuću, dok je politička Banjaluka tu podršku nepodijeljeno davala Donaldu Trampu.
U Sarajevu je čak organizovan skup podrške za Hilari i u tom su performansu bili sadržani sav jad i sva bijeda političke svijesti tog grada koji već dugo i predugo živi u stanju duhovne zatočenosti i ropstva, dakle u stanju nesposobnom za samoartikulaciju i stanju koje neprekidno očekuje čudo kao spas. Duhovno ropstvo političke Banjaluke počiva na nešto drugačijim temeljima i drugačijim je vektorima oblikovano, pa je tamo podrška Trampu iskazivana pretežno kroz egzaltirane i operetski patetične istupe političkih zvaničnika.
A onda se na margini društvene stvarnosti odigrala jedna epizoda koja je snagom reflektora sa Bilinog polja osvijetlila razgaćenost i karikaturalnost ovdašnjih političkih, društvenih, povijesnih i civilizacijskih svijesti. Srđan Mršić, vrstan pjesnik iz Istočnog Sarajeva i moj prisan prijatelj, pored ličnog profila na Fejsbuku imao je i nekoliko drugih koji nisu bili ono što se naziva lažnim profilima, već su to više bili konceptualni heteronimi sa funkcijom preispitivanja umjetnosti, mišljenja i uvjerenja.
Jedan od tih profila nosio je ime Nićifor Ćina Keljmendi a biografija koju je Mršić stvorio za Nićifora svjedočila je da povijesne datosti pa čak i povijesne nužnosti ne iscrpljuju svijet kao prostor potencije i beskonačnog niza slučaja. Nićifor je, u namjeri da se bezazleno naruga ludilu političkog Sarajeva u kom se saziva aktivistički skup podrške Klintonovoj, preko svog Fejsbuk profila zakazao skup podrške Donaldu Trampu u Principovom parku u Istočnom Sarajevu.
Dan-dva smo se, nekolicina nas koji smo Ćinu imali među svojim virtuelnim prijateljima, smijali tom njegovom bezazlenom bezobrazluku i taman kad smo pomislili da je naboj te simpatične provokacije, iza koje nije stajala nikakva ozbiljna namjera da dođe do realizacije skupa, ispražnjen, događaji su poprimili dramatičan zaokret.
Na dan kada je skup podrške Trampu trebao biti održan Srđan i ja smo sjedili i vodili jedan od naših uobičajenih razgovora o poeziji i jeziku. Onda je zazvonio telefon i drugar mi je javio da se ispod njegovog prozora u Principovom parku okupila gomila novinara i reportera, te šačica sluđenih penzionera koji su došli da pruže podršku Trampu, od kojeg su očekivali isto što su i sarajevski aktivisti očekivali od Hilari, dakle makar i najsićušniju potvrdu vlastitog značaja.
Srđan nije bio naročito voljan da se neposredno osvjedoči u rezultate svoje duhovite igrice u virtuelnom prostoru ali moja znatiželja je nadvladala pa smo se zaputili ka Principovom parku u kom su penzioneri već davali izjave u mikrofone okupljenih reportera. Shvativši da da tu nisu prisutni samo lokalni žurnalisti, već i vodeće medijske kuće u Bosni i Hercegovini, pa čak i strane agencije, prišao sam jednom od poznanika i ukratko mu objasnio da je tu i duhovni otac Nićifora Ćine Keljmendija, nakon čega su se objektivi kamera i mikrofoni ustremili na Srđana.
Zapalio sam cigaretu i sa strane udivljen posmatrao kako moj dragi prijatelj drži maestralnu lekciju o društvenoj stvarnosti, o civilizacijskoj i političkoj svijesti, o prostoru društvene slobode, o medijima i njihovoj ulozi, uključujući tu i ulogu društvenih mreža. Svoju lekciju Srđan je zaključio rečenicom čija zemljotresna snaga u meni i dan-danas odzvanja. U mikrofone i kamere vodećih medijskih kuća rekao je, kao poruku gledaocima – ne vjerujte medijima, lažu vas.
Naravno, medijima je bilo teško da priznaju neugodan i sramotan poraz. U svojoj trci za senzacijom nijednom uredniku nije palo na pamet da se zapita ko je, dođavola, Nićifor Ćina Keljmendi i da ga pokuša kontaktirati, pa makar i putem Fejsbuka, već su odmah potrčali kao ovce na solilo.
Zbog toga su medijski članci o tom događaju, čak i oni koji su korektno prenijeli Srđanovu lekciju, nastavili da insistiraju na potenciranju debakla skupa podrške Trampu, pogotovo u odnosu na neuporedivo posjećeniji skup podrške Klintonovoj u srcu Sarajeva. Posebno je bilo mučno gledati kako mediji koriste sluđene penzionere i njihove izjave da bi opravdali činjenicu vlastitog dolaska na jednu Fejsbuk zajebanciju namijenjenu zabavi uskog kruga prijatelja.
Kada smo se vratili kući da nastavimo započeti razgovor o poeziji i jeziku, Srđana je dočekala poruka tadašnje urednice informativnog programa RTRS, u kojoj ga ona, veoma oštrim tonom na granici histerije, optužuje za bezobrazluk i za poigravanje sa penzionerima ali i drugim građanima Republike Srpske. Žao mi je što Srđanov odgovor njoj nije sačuvan uslijed tehničkih problema, jer je to bila druga veličanstvena lekcija koju je on održao te večeri i u kojoj je uvrijeđenoj urednici biranim riječima objasnio da su se penzionerima narugali urednici koji su poslali reporterske ekipe na skup podrške kandidatu za Bijelu kuću i to skup koji je najavljen samo kao Fejsbuk događaj na profilu pod imenom Nićifor Ćina Keljmendi.
Godine prije tog događaja i godine nakon njega nude nam porazno saznanje da je društvena svijest na ovim prostorima i dalje u stanju duhovne zatočenosti, da funkcioniše na najprimitivnijim navijačkim i totemističkim algoritmima, da od svijeta očekuje čudotvorno spasenje, bez obzira dolazi li ono u vidu nosorogolike Hilari ili organgutanolikog Trampa, jer oni koji bi trebali da ohrabre tu svijest na emancipaciju i samoartikulaciju, dakle mediji i političke elite pa i društveni aktivisti, jednostavno nisu dorasli svojoj ulozi već i sami uživaju u duhovnom ropstvu i u svom strahu od svijeta kao prostora potencije.
Jedino na šta se čovjek, kao misleće i produhovljeno biće, može osloniti u takvom svijetu jeste nada da će steći razboritog i duhovitog prijatelja, kao što sam ja imao sreću da ga steknem, i to ne samo jednog. A ti se čitaoče zapitaj, gdje su tvoji Srđan Mršić i Nićifor Ćina Keljmendi ili ćeš dovijeka svjedočiti vlastito ropstvo navijački se svrstavajući na jednu ili drugu stranu u političkim borbama stranih sila vjerujući da je to jedini način da se i sam osjetiš bitnim u stvarnosti.
