Umjetnik u ideologiji i u ratu – priča prva

Da li umjetnika posvećenog svom pozivu i svojoj zvijezdi vodilji, čija strast za umjetnošću neće da ustukne ni pred užasima ideologije rata treba proglasiti kolaboracionistom? Odakle vreba Mefistofeles? Iz duše pojedinca ili iz lošeg nasleđa, poretka, društvog obrasca

U ratnim vremenima valja spašavati i tijelo i duh. S tijelom je jednostavnije. Kada svoje tijelo udalje od ratnih žarišta starije ljude nazovu emigrirantima a mlađe dezerterima iako su uradili istu stvar. Izbjegli da se fizički priklone ideologiji rata.

Odnosi ljudskog duha i emocija prema ratu su komplikovaniji pogotovo kada su u pitanju umjetničke duše.

U pjesmi „Barbara“ Žak Prevera koju smo slušali u divnom izvođenju Iv Montana ima stih koji govori o oblacima koji nestaju kao psi da umru daleko od rata jer rat je kako kaza pjesnik jedna velika svinjarija.

Užasi rata koje pjesnik nazva svinjarijom pokreću osjećanja od tanano bolnih, ljubavnih, do grozomornih ali i onih visoko kreativnih u svojoj buntovnosti.

Francuski književnik, pjesnik i muzičar Boris Vian piše pismo predsjedniku države obavještavajući ga da je donio odluku da bude dezerter. Boris Vian je napisao i otpjevao pjesmu:

DEZERTER

Cenjeni predsedniče
Pišem Vam ovo pisamce
Uopšte ne marim da li ćete
Imati vremena da ga pročitate
Upravo sam primio poziv
Obaveštavaju me da
Najkasnije u sredu uveče
Moram u rat

Cenjeni predsedniče
Ne pada mi na pamet
Nije me majka rodila
Da ubijam sirote ljude
Ne želim da Vas razbesnim
Ali moram da Vam kažem
Doneo sam odluku

Dezertiraću

Od kad sam rođen gledam samo smrt
Video sam oca kako umire
Video sam braću kako odlaze
Gledao decu kako plaču
Majka mi je mnogo patila
Eno je u grobu
I nije je briga za bombe
I nije je briga za crve
Dok sam bio u zarobljeništvu ostao sam bez žene
Ostao sam bez duše
Sve meni drago nestalo je
Sutra ću u ranu zoru
Zatvoriti vrata
Izgubljenim godinama
I otići svojim putem

Životariću
Na ulicama Francuske
Od Bretanje do Provanse
I govoriti ljudima
Odbijte poslušnost
Odbijte da radite to što vam kažu
Nemojte da idete u rat
Odbijte svako naređenje
Da prolijete krv

Ako krv baš treba liti
Gospodine predsedniče
Prolijte, cenjeni, svoju
I ako me budete hapsili
Recite žandarmima
Da ne nosim oružje
I da u mene slobodno pucaju

Boris Vian

Za dezerterstvo nije neophodan rat. I u mirnodopsko doba može se dezertirati u umjetnost ili pak ostati prisutan posmatrajući pripreme za rat ili sam rat kroz optiku umjetnosti. Podsjetimo se Pabla Pikasa koji je u besanim noćima tokom Španskog građanskog rata u duhovnoj ekstazi mjesec dana slikao “Gerniku”.

Na frontu nijesu bili ni Prever ni Vian ni Pikaso ni mnoštvo drugih umjetnika ali su nas snažno opomenuli na užase rata.
Zašto se djelovanje umjetnika izvan fronta u nekim narodima, bez obzira na njihovu duhovnost ovaploćenu u umjetnosti, shvata kao goli kolaboracionizam.

Zašto su se povlađivanja umjetničkim nagonima u ratno doba u nekim sredinama pokazala izuzetno opasnim po živote umjetnika. Uostalom što bi mi znali o užasima ratova da nije bilo tih umjetnika i njihovih sudbina.

Moraju li tokom rata muze zaćutati. Treba li pozorišta zatvoriti, štafelaje polomiti, boje zgnječiti, palete polomiti, olovke skršiti, zvukove instrumenata, melodija i akorda iz mozga potisnuti, papire zgužvati i u vatru baciti. Mora li se prestati misliti i razgovarati o umjetnosti?

Dok se ovo pitam na um mi dolaze neke male priče s različitim odgovorima. Prvi mi daje njemački pisac Klaus Man u svom romanu „Mefisto“. Po mom čitalačkom sudu to je jedno od najboljih književnih djela o fašizmu. Malo je ko u književnosti podario čitaocu tako psihološki duboke i suptilne slike doba fašizma kao što je to uradio njemački pisac Klaus Man sin Tomasa Mana.

Skoro da nijesam naišao na sagovornika koji je pročitao „Mefisto“ roman koji napisa Klaus sin Tomasa Mana, ali sam naišao na veliki broj analiza i kritika raznoraznih kako pozorišnih izvođenja djela “Mefisto”, tako i filma “Mefisto” Ištvana Saboa sa Karl Marija Brednauerom u glavnoj ulozi.

Nije isto čitati “Mefisto” i gledati adaptirano književno djelo “Mefisto” na pozorišnim daskama ili na filmskom platnu. Ogromna je razlika. Ko se odluči da pročita “Mefisto” shvatiće.

Oni koji su gledali Mefista na filmu i na pozorišnim daskama uglavnom su zapamtili rečenicu glavnog protagoniste romana koji kaže da je u ratu pokušavao da bude samo običan glumac. O radnji koja dovodi do te rečenice malo znaju. Većina njih se miri s nametnutom definicijom da je u pitanju roman jedne ambiciozne glumačke karijere i jednog otvorenog kolaboracionizma s nacizmom. Da li umjetnika posvećenog svom pozivu i svojoj zvijezdi vodilji, čija strast za umjetnošću neće da ustukne ni pred užasima ideologije rata treba proglasiti kolaboracionistom?

Odakle vreba Mefistofeles?  Iz duše pojedinca ili iz lošeg nasleđa, poretka, društvog obrasca.

Ranko Rajković