Nakon raspada SSSR-a, vodeći američki geopolitički mislioci, vojnopilitički stratezi i spoljnopolitički zvaničnici decenijama su upozoravali na opasnost od širenja NATO pakta i njegovog izlaska na ruske granice. Ova zastrašujuća upozorenja ignorisali su, ne samo politički lideri već i prorežimski mediji.
Priredili, preveli i autorske komentare napisali prof. dr Dušan Krcunović i mr Milorad Durutović
Pod krinkom „obuzdavanja Rusije“, „sprečavanja ruskog uplitanja u američke predsjedničke izbore putem sajber napada“ i „odbrane od širenja malignog uticaja Rusije“ vršene su pripreme za poslednji korak koji je omogućio da se ostvare „proročanstva“ američkih geopolitičkih Kasandri, čijim proročanstvima, kao u drevnom grčkom mitu, niko nije vjerovao, ovoga puta po kazni anglosaksonskog boga rata.
S druge strane, za potrebe dokazivanja pripadnosti Ukrajine zapadnoj civilizaciji, u ovoj nesrećnoj zemlji objavljen je veliki broj studija o „atlantskom identitetu“ Ukrajinaca.
Ali taj problem drastično je opasniji, jer nije svodljiv na političke strategije da se ovlada prirodnim resursima, da se podigne kapacitet političke moći. „Atalantizovanje identiteta“ nikako ne može biti sinonim za „zapadni identitet“ budući da se ne zasniva na kulturnim ili civilizacijskim tekovinama, već isključivo na ambicijama imperijalne političke moći. Upravo, „nato-atlantizovanje“ globalnog identiteta suštinski poništava smisao i samog Zapada, kao kulturnog i civilzacijskog kruga. Na takvu identitetsku krizu upozorava i istoričar David Engels, smatrajući da ukidanje istorijskog i kulturnog kontinuiteta zajednicu odvodi gubitak orijentacije. „Korijen krize na Zapadu je u prevrednovanju vrijednosti“.
Gubeći kontakt sa sopstvenom istorijom i kulturom, Zapad je kroz proces „atalantizovanja“ počeo da gradi jedan vještački poredak – imerzivni Metaverzum, a Ukrajina je prvi veliki poligon za testiranje. Velika je strepnja da Balkan može biti drugi korak. Pitanje je, naime, kada će sajber-Sunce pomračiti sasvim ono pravo Sunce. Tada, ako i budemo imalo oči, svjetlost ćemo tražiti samo u telefonima, ili na nekoj drugoj planeti.
Ulaskom Džona Bajdena u Bijelu kuću patološka rusofobija i ekspanzivni mentalitet „progresivnog“ zapada dospijevaju do svog istorijskog maksimuma. Time su se stekli uslovi za početak slovenske tragedije sa nesagledivim posljedicama po samu Ukrajinu, Evropu i svijet – istočni i zapadni.
Bjesomučna rusofobna propaganda medija „glavnog toka“, na čijem udaru se nalazi i javni prostor u Crnoj Gori, uporno prikriva prave vinovnike višedecenijske anarhije u međunarodnim odnosima i casus belli u Ukrajini. Ono što preostaje jeste upoznavanje naših građana sa registrom hitnih poziva na savjest kojim su poznati američki geopolitički staratezi i mislioci pokušavali da prizovu šefove svojih država prije nego što pređu rusku „crvenu liniju“.
Danas bi njihove izjave u medijima bile prikazane kao marginalne pojave i izdajničke pozicije, kako primijećuje autor Arno Bertran (Arnaud Bertrand) koji je i napravio spisak ovih, danas zabranjenih mišljenja:
- Vilijam Peri (William Perry), sekretar odbrane Bila Klintona, u svojim memoarima je objasnio da je za njega proširenje NATO-a uzrok „raskida odnosa sa Rusijom“. Peri se toliko protivio proširenju da je 1996. godine „na osnovu svog uverenja razmišljao o podnošenju ostavke”.
- Džek F. Metlok mlađi (Jack F. Matlock Jr.), američki ambasador u Sovjetskom Savezu (1987‒1991), upozoravao je 1997. godine da je proširenje NATO-a „najdublja strateška greška, [ohrabrujući] lanac događaja koji bi mogli da proizvedu najozbiljniju bezbjednosnu prijetnju […] od raspada Sovjetskog Saveza“.
- Robert Meknamara (Robert McNamara), Bil Bredli (Bill Bradley) i Geri Hart (Gary Hart), zajedno sa grupom pojedinaca, 1997. godine upućuju pismo Bilu Klintonu u kojem upozoravaju da je „napor koji predvode SAD da se proširi NATO, politička greška istorijskih razmjera“ i da će „podstaći nestabilnost“ u Evropi.
- Pol Kiting (Paul Keating), bivši australijski premijer, 1997. godine ističe da je proširenje NATO-a „greška koja se na kraju može svrstati u strateške pogrešne procjene koje su spriječile Njemačku da zauzme svoje puno mjesto u međunarodnom sistemu [ranih 20-ih godina prošlog vijeka]“.
- Džordž Kenan (George Kennan), američki spoljnopolitički strateg, arhitekta američke hladnoratovske strategije, još 1998. godine je upozoravao da je širenje NATO-a „tragična greška” koja bi na kraju trebalo da izazove „lošu reakciju Rusije”.
- Pat Bjukenen (Patrick Buchanan), američki konzervativni političar i bivši republikanski kandidat za predsjednika SAD, u svojoj knjizi Republika, a ne imperija iz 1999. godine piše: „Premještanjem NATO-a na prednji trem Rusije, zakazali smo sukob u dvadeset prvom vijeku“.
- Bil Berns (Bill Burns), direktor CIA-e, iznosi svoje mišljenje u dopisu iz 2008. godine: „Ulazak Ukrajine u NATO je najsjajnija od svih crvenih linija za [Rusiju]“, dodajući: „Još nijesam pronašao nekoga ko vidi Ukrajinu u NATO-u kao bilo šta drugo osim kao direktan izazov ruskim interesima“. „Dopis 08“ glasi: „Njet znači Njet: ruske crvene linije proširenja NATO-a“.
- Henri Kisindžer (Henry Kissinger), američki geopolitički konsultant i nacionalni savjetnik za bezbjednost u administraciji Ričarda Niksona i Džeralda Forda, upozorio je godine da „Ukrajina Rusiji nikada ne može biti samo strana zemlja“ i da je Zapadu stoga potrebna politika koja je usmjerena na „pomirenje“.Takođe je bio uporan u stavu da „Ukrajina ne treba da ulazi u NATO“.
- Stiven Koen (Stephen Cohen), poznati naučnik ruskih studija, upozorio je 2014. da „ako pomjerimo NATO snage prema ruskim granicama […], to će očigledno militarizovati situaciju, [i] Rusija se neće povući, jer je to za nju egzistencijalno pitanje“. Znamo da je upravo to izjavio i ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin, govoreći o specijalnoj vojnoj operaciji kao reakciji na egzistencijalnu opasnost u kojoj se našla Rusija.
- Malkolm Frejzer (Malcolm Fraser), 22. premijer Australije, upozorio je 2014. godine da je „pomjeranje na istok (od strane NATO-a) provokativan, nemudar i veoma jasan signal Rusiji“. Frejzer dodaje da će to dovesti do „teškog i izuzetno opasnog problema“.
- Džon Miršajmer (John Mearsheimer), možda vodeći geopolitičar u SAD, 2015. godine upozorava: „Zapad vodi Ukrajinu niz peršunovu stazu i krajnji rezultat je da će Ukrajina biti uništena […]. Ono što mi radimo je u stvari ohrabrujuće za takav ishod.“ (Inače, izraz „peršunova staza“ (primrose path) označava težnju za zadovoljstvom ili ohrabrivanje nekoga da živi lagodnim životom koji je pun zadovoljstava, ali koji donosi katastrofalne posljedice po njega.)
- Bob Gejts (Bob Gates), bivši američki sekretar odbrane, u svojim memoarima 2015. godine između ostalog piše: „Tako brzo kretanje [širenja NATO-a] bila je greška. […] Pokušaj da se Gruzija i Ukrajina uvedu u NATO bio je zaista pretjerana [i] posebno monumentalna provokacija“.
- Vladimir Pozner (Vladimir Pozner), rusko-američki novinar, 2018. godine je izjavio da je proširenje NATO-a u Ukrajini neprihvatljivo za Ruse i da mora postojati kompromis, pri čemu „Ukrajina, garantovano, neće postati članica NATO-a“.
- Ser Roderik Lajn (Sir Roderic Lyne), bivši britanski ambasador u Rusiji, upozorio je prije godinu dana (2021), da je „[guranje] Ukrajine u NATO […] glupo na svakom nivou“, dodavši da „ako želite da započnete rat sa Rusijom, to je najbolji način da to uradite“.
- Džefri Saks (Jeffrey Sachs), poznati ekonomista, u kolumni u Fajnenšel tajmsu upozorava da je „proširenje NATO-a krajnje pogrešno i rizično. Pravi prijatelji Ukrajine i globalnog mira trebalo bi da pozivaju na kompromis SAD i NATO sa Rusijom“.
- Fiona Hil (Fiona Hill), britansko-američki specijalista za spoljne poslove, naročito za Rusiju i Evropu, podsjeća: „Upozorili smo [Džordža Buša] da će gospodin Putin korake za približavanje Ukrajine i Gruzije NATO-u smatrati provokativnim potezom koji bi vjerovatno izazvao preventivnu rusku vojnu akciju. Ali, na kraju, naša upozorenja nijesu poslušana.“
Nastavak ove priče je poznat, dok njen epilog ostaje u tami. Jedno je izvjesno: da se i crnogorski političari u stanju svoje „samoskrivljene nezrelosti“ sve više podstiču da ovu malu i napaćenu zemlju usmjere na „peršunovu stazu“. Oni koji ih glasaju dužni su da znaju gdje ta staza vodi i da se opominju Hristovih riječi: „Ja sam put, istina i život“.
