Piše: Vuk Bačanović
„Sa četničkim vojvodama se ne ulazi u EU. Bili oni živi ili mrtvi“ – izustio je u intervjuu za podgoričku Pobjedu Tonino Picula, specijalni izvještač EU za Srbiju (jer, avaj, i takvo zanimanje postoji, kao što postoje i čuvari pirana briselskim akvarijumima). No, nije li znano da četnička emigracija, za vrijeme Hladnoga rata, nije obitavala ni u Azerbejdžanskoj SSR, ni u vijetnamskim džunglama, ni u alžirskoj pustinji, nego baš tamo gdje se – uredno, kiselkasto i neosnovano – prodavalo ime „slobodni svijet“. U Evropi, u Americi, u onim istom onom bloku država u koje je Hrvatska, po vlastitom službenom mitosu, bježala kao od kužne, varvarske zadrtosti Balkana. Pod „vojvode“ je vjerovatno ciljao na Pavla Đurišića, dakle istog onog kojeg je bratstvenik evropskih manira Sekula Drljević namamio u smrt upravo tokom bijega sa zadrtog Balkana u Evropu u kojoj su sigurno utočište našle i takve veličine poput Stepana Bandere i koja je ratnog zločinca i učesnika u genocidu nad srpskim narodom na Kozari, Kurta Valdhajma uspješno kandidovala za generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.
Pod „vojvode“ je, valjda, ciljao na Pavla Đurišića – onog istog što ga je, u času najvišeg evropskog gospodstva, bratstvenik otmenih manira Sekula Drljević namamio u smrt, i to baš u pokušaju bjekstva sa tog „zadrtog Balkana“ prema Evropi. Evropi koja je u svoje salone i arhive raširenih ruku primala veličine poput Stepana Bandere; Evropi koja je, s onom istom hladnom pristojnošću svojstvenom salonskom licemjerju, na najviše mjesto svjetske organizacije kandidovala Kurta Valdhajma – čovjeka čija je „vojnička služba“ uključivala i učešće u genocidu nad srpskim narodom na Kozari. I sad, iz te iste Evrope, čije vlade, tradicionalno u ime „civilizacijskih vrijednosti“ podržavaju masovni pokolj i sistematsko izgladnjivanje Palestinaca u Gazi imaju zahtjeve u pogledu nekakvih „vojvoda“ koji to nisu, već dvorske lude iste te Evrope.
Ali kad smo već kod vojvoda i vojnika, boraca za evropske vrijednosti ne treba ići dalje od Piculine Hrvatske. Bine sa koncerta neonacističkog zabavljača koji pred polumilionskom masom urliče „Za dom spremni“ nisu kako treba ni razmontirane, a zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša je na pogrebu pripadnika Oružanih snaga NDH ekskhumiranih iz jame Jazovke, likvidiranih od snaga NOVJ u Sloveniji 1945. održao propovijed u obliku pisma ubijenog, kako se navodi „hrvatskog vojnika“:
Bio sam hrvatski vojnik. Nisam bio bezgrešan; nosio sam svoje slabosti i kajao se za svoje grijehe, ali bio sam odan Bogu koji me stvorio, majci koja me odgojila i domovini koju sam volio više od vlastita života. Moja je vjernost bila jednostavna: držati se istine i čuvati čast.
Naša „krivnja“ nije bila u oružju koje smo nosili, nego u srcu koje smo imali. Voljeli smo Boga više nego partiju, Hrvatsku više nego „novoga čovjeka“ bez Boga i bez domovine. U njihovim očima to je bila smrtna presuda.
Ni križa, ni molitve, ni sveštenikova odriješenja. Samo kratak prasak naredbe: „Bacaj!“ – i ljudsko biće, stvoreno na sliku Božju, nestajalo je iz svijeta. Nije bilo ni imena ni pogrebne pjesme ni onih koji bi poljubili čelo pokojniku. Samo mrak, zemlja i zaborav.
Dok je svijet na našem tlu posmatrao parade, radne akcije i crvene zastave, duboko ispod njega ležala su naša tijela. Nižući parole o bratstvu i jedinstvu, gradili su mostove pod kojima su tekle rijeke naše krvi. Mi nismo bili heroji nove države. Bili smo „neprijatelji“, „izdajnici“, „kamen spoticanja“ za njihov plan „novoga čovjeka“ bez Boga. Ovdje se ne samo opasna manipulacija memorijom i moralom.
Dok se na utakmici Hrvatska-Crna Gora sa tribina ori „Ubij, ubij Srbina“ Nadbiskup Kutleša, u nastojanju da rehabilituje „hrvatskog vojnika“ kao simbol žrtve, prećutkuje činjenicu da taj „vojnik“ nije bio na pravdi Boga ubijeni bezimeni hrišćanski mučenik, već pripadnik oružanih snaga nacističke Nezavisne Države Hrvatske – države stvorene na Hitlerovom i Musolinijevom bajonetu, države sa rasnim zakonima, koja je sistematski sprovela holokaust nad Jevrejima i Romima i genocid nad Srbima. Patetični narativ o vjernosti Bogu i domovini ovdje zamagljuje istorijsku odgovornost: NDH je bila jedan od najmračnijih eksperimenata evropskog nacizma, a njeni vojnici – pa makar se u brojnim slučajevima i radilo o mobilizovanim ljudima koji bi u drugim okolnostima možda izabrali drugačiju sudbinu – nisu bili žrtve zato što su „voljeli Boga više nego partiju“, nego zato što su bili dio zločinačkog poretka koji je nestao zajedno sa Hitlerovom Nemačkom.
Kada nadbiskup iz ovakvog teksta izbaci ključni istorijski kontekst – da je „hrvatski vojnik“ bio pripadnik oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske – on zapravo vrši prikrivenu rehabilitaciju same NDH i to čini vrlo perfidno premještanjem fokusa sa istorijske krivice na moralnu sentimentalizaciju, čineći da vojnici NDH izgledaju kao nedužne žrtve „komunizma“ ili „bezbožnog novog čovjeka“, dok je stvarnost potpuno suprotna: oni su svjesno ili ne služili sistemu koji je obezljudio i likvidirao na stotine hiljada nevinih ljudi i to ne zbog toga što su, poput „hrvatskih vojnika“ svoje oružje stavljali u službu monstruozne ideologije, već samo zbog toga što su bili rođeni kao „pogrešni ljudi“.
Patetika o „vjernosti Bogu i domovini“ u tom prizoru zvuči kao konačan cinizam: jer nije Bog bio njihova domovina, već Jasenovac.
Kada se izostavi ta činjenica, kad se zaboravi čiji su znaci bili na kapama, onda se ne radi o propovijedi, nego o perfidnoj rehabilitaciji. O žalopojci koja zločinca oblači u košulju žrtve. Tako ustaški vojnici postaju nekakvi apostoli „Boga protiv komunizma“, a oni koji su ubijani samo zato što su rođeni kao Srbi, Jevreji ili Romi – ostaju u mraku. Istina se ubija drugi put: prvi put u Jasenovcu, drugi put u nadbiskupovoj riječi. I ne, nije ovdje riječ o propovijedi što dovodi u pitanje moralnost masovne retorzije, u kojoj su, zajedno sa krivima, bez suđenja, ubijani i nevini, izmanipulisani, pa i prisilno mobilisani. Riječ je o njihovom odvratnom iskorištavanju. Onih kojima je ustaška država isprala mozak anti čovječanskom ideologijom. Pomiješala ih, demonskom strategijom, sa zlikovcima. I tako učinila da se nad njima izvrši osveta koju, kao obična ljudska bića izgubljena u zlu vremenu, individualno nisu zasluživali.
P.S.
Sarajevo, april 1945. Dok su na drvoredima još uvijek visili mučeni leševi Luburićevih žrtava, kretali su se ka Blajburgu posljednji odredi omladine, prisilno mobilisane. Među njima — Dragan Kajić, devetnaestogodišnji. Njegova majka je njegov povratak čekala cijeli život. Umrla je tiho, uoči novih strahota devedesetih, koje su ličile na one iz četrdeset prve. Nije ga dočekala. Ipak, imala je za utjehu drugu djecu, unučad, praunučad. Bila je puna dobrote. Pamtim je: pred svaki obrok se pobožno prekrstila, šapćući „Oče naš“, „Zdravo Marijo“. Sigurno i za svog Dragana ako je živ ili kao molitvu nad njegovim neznanim grobom. Molitve Ljubičine bijahu moj prvi susret sa Hristom.
Bila je puna dobrote i topline. Brata i mene je voljela, pazila, čuvala i nježno grlila i ljubila, na način na koji to samo prabake iz priče znaju i umiju. Njen Dragan nije bio samo žrtva onih koji, nakon strahota koje su preživjeli u ustaškoj državi u svojim srcima često nisu imali dovoljno milosti da razlikuju zlikovca od mobilisanog golobradog mladića, posebno kad bi na njegovoj uniformi vidjeli simbole koji su ih zavili u crno, već na prvom mjestu onih koji su mu takvu uniformu obukli. Ljudskim emocijama je vrlo lako manipulisati i to zlikovci najbolje znaju, ne hajući koliko će majčinskih srca slomiti. Jedno od tih srca je bilo srce moje Ljubice. Zato je čudovišno — i bolno — kad nadbiskup, u svojoj propovijedi, takve živote i takva srca koristi da od onih što su mladiće sveli na pijune svojih satanskih planova, pravi ni manje ni više Hristove vojnike. I zato će, unatoč tome, između svih crnih uniformi i još crnjih simbola, zauvijek živjeti jedno majčinsko srce — tiho, krhko i veliko, kakvo je bilo srce naše Ljubice. Od onih srca koja će u končini vremena trijumfovati nad svakom laži i svakom zlom, posebno onim koje ih je zavilo i dalje nastavlja zavijati u crno.
