Piše: Redakcija
U podgoričkoj biblioteci „Radosav Ljumović“, u ponedjeljak 24. marta, s početkom u 19 časova, biće upriličeno veče književnika Elisa Bektaša. Razgovor s Bektašem vodiće Milorad Durutović.
Elis Bektaš rođen je 1970. godine u Zenici. Objavio zbirku poezije Margine, te zbirku poezije Karina pod heteronimom Mauro Serafini, zbirku hićaja došo šejtan u Sarajvo, kao i zbirke kratkih priča Uzaludan trud i Okus kozjeg sira. Živi u Trebinju.
Ovdje donosimo odlomak iz esesja Dražena Pehara, bosansko-hercegovačkog i hrvatskog filozofa, prevodioca i univerzitetskog profesora, posvećenog Bektašu u njegovoj proznoj knjizi Okus kozjeg sira (Handelsbolag Artisticum, Stockhom, 2022):
„Odrasli smo u istom gradu, pod sličnim okolnostima. Nismo emigrirali. Djeca smo disfunkcionalnih obitelji unutar disfunkcionalnih država. U Zenici imali smo isti, izraženo ekološki problem. Na sreću bez većih posljedica po pluća. Obojica smo to liječili pušenjem, ja sam prekinuo, on još uvijek uživa u duvanu. Kretali smo se u skoro identitčnim krugovima. Kada si dijete većeg grada, imaš priliku da sebi izabereš malo bolje, privremene staratelje s kojima možeš razgovarati o lijepim stvarima, npr. knjigama, pjesmama, pričama, teorijama; i tako možeš sebi lakše pomoći kad ti je pomoć potrebna, ali to ne želiš objaviti javno. Dobio je ime po jednoj pjesmi Georga Trakla, velikog austrijskog pjesnika, An den Knaben Elis – Dječaku Elisu. To mi je po sebi bilo kul, činilo mi je njegovo ime pamtljivijim od ostalih, a uvijek mi je bilo smiješno i diskretno sukobljavanje sa tzv. širom zajednicom što ga je to ime nenamjerno i često motiviralo – naime, često su ga pogrešno imenovali kao Elvis jer im je njegovo zbiljsko ime zvučalo vjerojatno bajkovito ili nevjerojatno. Tu vidim i neki pramodel za njegov dar proizvodnje jako dobre fikcije – ime mu dolazi iz oblasti fiktivnog, pjesničkog diskursa, a lokalne percepcije nastoje to ime reducirati i svesti na nešto što je poznatije, ali zapravo mnogo fiktivnije; tako nastaje drama koju on odigrava u životu milijune različitih načina, ponekad sa jako zanimljivim rezultatima.
Upoznao sam prvo njegovog oca, a onda i njega; sjedjeli smo i pričali često u Blaknu, kultnoj lokalnoj kavani (…). Mene su kasnije putevi odveli u Zagreb na studije, ali vratio sam se u Zenicu, i tu smo nastavili druženje. Nismo se baš često družili, on je bio više hedonista od mene, i više je volio društvo. I nekako, sveukupno je iskrenije pristupao ljudima i životu. (…) Čitao sam njegovu poeziju, jednom prilikom je i predstavljao, u Mostaru mislim 2014, riječ je bila o Marginama. Onda sam neki dan dobio na čitanje njegovu knjigu Okus kozjeg sira (…). Pa sam nakon nekog vrmena otvorio usta, blenuo, i već za vrijeme čitanja knjige osjetio ponos jer dolazimo iz istog grada i jer su nam se putevi čudno ukrštali, uvijek diskretno i sa dubljim razumijevanjem. Osjetim toliki ponos da ću u ovom zapisu pokušati uplesti vlastiti glas s njegovim, a ujedno kroz to uplitanje napisati rečenicu-dvije o ovom remek-djelu suvrmene proze na post-jugoslovenskim jezicima. (…)“
