(UPOZORENJE: Čitanje saopštenja Ministarstva sporta i mladih može dovesti do krvarenja očiju i spaljivanja pravopisa)
Sreća pa nije deseti mjesec, inače bi sastanak Ministarstva sporta i mladih sa predstavnicima andrijevičke opštine i rukometnog kluba bio u oktoMbru.
Od svih ministarstava prethodne sadašnje tehničke Vlade u ostavci, sa najviše zadovoljstva sam pratio resor Vasilija Laloševića. Red prijema zaslužnih sportista, red čestitki, red obećanja za ulaganje u infrastrukturu iz praznog budžeta, red Laloševićevih mutnih fotografija sa putovanja po raznim prvenstvima, na kojima je navijao za crnogorske sportiste. Rekao bih i sportistkinje, ali onda bi navrle uspomene sa Evropskog u atletici i fotografija sa Marijom Vuković, a to je već druga tema.
Dakle, praćenje Ministarstva sporta i mladih je baš bila razbibriga zbog ministrovog osmijeha od milion dolara. U neka doba sam shvatio da je Lalošević talija, jer gdje god bi se pojavio od Alžira do Minhena (eh Marija, Marija..) naši bi sportisti bi se vraćali sa sjajnim odličjima (pleonazam?) Zabavljala me ta stranica i zbog neprofesionalno kitnjastih slova u postovima. Onog serifa koji ne poznaje dijakritike, pa svako „č“ i „ć“ iskače kao korov.
Ali znaš kako ministre, isto što važi za sportiste, važi i za ministarstvo koje vodiš. Nije važno samo učestvovati, nego i da taj nastup liči na nešto. Poput onog Marijinog (eh…) skoka za medalju.
Važno je ministre da nalozi na društvenim mrežama koji predstavljaju tvoje ministarstvo sporta i mladih budu za primjer sportistima i mladim. A objava vezana za sastanak sa gostima iz Andrijevice je primjer zbog koga bi i nepismeni Miloš ostavio administratora bez posla.
Oči su mi krvarile dok sam čitao saopštenje u kome su se ređala mala slova za Komove, velika za balon salu, nedostajala slova u finansiJski, gomilale riječi bez tačke i zareza, ponavljale i gomilale besmislene fraze. Ukratko, čitanje saopštenja sa tog sastanka je bilo toliko traumatično da sam se sjetio svake svoje učiteljice srpskog jezika i bio im zahvalan za svako frljačenje sveske, svaki povišen glas i prut (OK, to je zbog drugih stvari), kada bi se suočile sa mojim ranim radovima. Nije im bilo lako, ali uspjele su i hvala im.
Niko ne traži da saopštenja ministarstava budu kandidati za Nobela. Tražimo da nam daju informaciju o čemu se radi iznad fotografije. Ali prije svega da budu elementarno pismena. Jer kad nisu pismena, vrijeđaju čitaoce, vrijeđaju sportiste i vrijeđaju mlade.
Jer kad nisu pismena, dobri moj Vasilije, ljudi postavljaju pitanja. A pitanje je kako je moguće da u 2022. godini zvanični nalog Ministarstva sporta i mladih vodi funkcionalno nepismena osoba?
Sledeće pitanje je ko je zaposlio tu osobu, koje je stranke kadar, ima li ugovor na neodređeno, je li punoljetna? Evo jedan mi dobacuje, zamisli kakvi su im ostali kadrovi kada profesionalni pisači tekstova ne znaju svoj jezik, a ne šta drugo.
Ne kažem da treba da dobije otkaz (šalim se, mislim), ali ga bar pošaljite na službeni put. Na biciklu, pa do Petnjice pored Šavnika da vidi odakle je potekao Vuk Karadžić, tvorac ovih slova. Samo da se zapita kako je Vuk na jednoj nozi mogao da obiđe sve ove planinčine i da dođe do Beča i sve što je čuo stavi u jednu knjigu. Da se zapita kako je mogao Vuk prije 200 godina, a ono ne može u 21. vijeku da sastavi tri proširene. Neće mu biti problem. Računam da je sportista i mlado.
Ne zavaravajte se ministre, niko nema velika očekivanja od vašeg mandata. Ali učinite nam toliko, zbog mladih, vratite sve padeže, stavite mala i velika slova gdje im je mjesto, ubacite koji zarez i koristite svih 30 slova koje imamo. Evo, i „đ“ ću oprostiti samo „ć“ da vidim. Znam, previše bi bilo da tražim i neku objavu na ćirilici. Teškoe.
Ali ako to ne uradite ministre i nastavite da nas mučite pismenim sastavima slabijeg osnovca iz drugog razreda, ući ćete u istoriju.
Ući ćete u istoriju kao mentor prvog crnogorskog akcionog heroja – Nepis mena.
Nebojša Babović
