Piše: dr Radoslav T. Stanišić
Dva Andreja, Tarkovski – Končalovski pripremali su zajedno film Andrej Rubljov, film koji je Tarkovskom donio svjetsku slavu i obezbijedio mu mjesto među najvećim rediteljima svjetske kinematografije svih vremena i prostora.
Tarkovski se uhvatio u koštac sa jednom velikom temom i vremenom, kada je Rusija izlazila iz varvarstva, XV vijek , i koju je maestralno i osobeno doveo do kraja. Kada su završili scenario za ovaj veliki projekat i objavili ga šezdeset i četvrte, već su se suočili sa kontroverznim ocjenama. Dva mlada autora sa ogromnom strašću i neskrivenom dramatičnošću nastojali su da proniknu u ljudsku sudbinu i da nađu za sebe zadovoljavajuće odgovore u prošlosti – šta je to u ruskom čovjeku što ga neprekidno izdiže iznad patnji i stradanja i održava kroz vjekove sa nenarušenim unutrašnjim dostojanstvom?
Mnogi su pokušavali da preciznije razjasne namjere autora i neprekidno postavljali
pitanje – zašto potežu za onim davnim vremenima iz četrnaestog i petnaestog vijeka – doba bezumlja, primitivnih strasti, surovosti, nesigurnosti, beznađa, pomračenja svijesti i izobličavanja koja ništa ne mogu da objasne ljudima koji žive u ovom vremenu? Tarkovski je pri svemu tome uvijek ponavljao da je njegov junak bio istinski genije, ali to nije bilo mišljenje istoričara umjetnosti već umjetnika koji je nastojao da pronikne u sve ono što je moglo da bude od sudbinskog značaja za život i djelo samog Rubljova. U manastiru Andronikovu Rubljov je proveo svoje posljedne časove – zato u tom manastiru Tarkovski snima nekoliko scena. On pažljivo odabira prostore, svuda je tražio izvorne patine i autentičnost i zato je niz sekvenci snimio u drevnom gradu Vladimiru i na prostranim pustarama gdje se pejzaš nije mijenjao vjekovima. Nije se plašio poznatih spomenika, a još manje nenadmašnih ikona samoga Rubljova. Imao je izuzetnog saradnika u Vadimu Jusovu, sjajnom direktoru fotografije, koji je umio da u snimanju ovog filma pronađe ono što je suštinsko i da na tome gradi vizuelnu atmosferu i ljepotu. Govoreći o svom direktoru fotografije Jusovu sa kojim je sarađivao u nekoliko filmova: Ivanovo djetinstvo, Andrej Rubljov, Stalker, Tarkovski govori ustvari o svom srećno nađenom stilu. Jusov spada u red onih filmskih umjetnika koji ne rade oslanjajuću se na vizuelnu kulturu, na slikarstvo, već na svoj sopstveni odnos prema stvarnosti, na jasne, trezvene, realističke veze. Vjera je potrebna da bi ne samo izdržali nego došli i do samospoznaje sopstvenih mogućnosti. To se ne može bez iskušenja i bez žrtve i čovjek žrtvuje život, da bi mogao da prevaziđe svoju situaciju i da poleti ka onom Savršenom i Bezgrešnom. Taj uvodni prolog u filmu ima nevjerovatnu ljepotu. Kada čovjek živi u vjeri onda mu rizik i iskušenja života ne padaju toliko teško – jer to je njegov izbor i za to se sam opredijelio.
U tome je ispričana i sudbina samog Rubljova. Rubljov se odlučuje da stvara život prema sopstvenom uvjerenju i zato se pred njim rađaju prizori primitivizma, mučenja, razapinjanje na krstove, svakojka pogubljenja ali i nešto pregalačko, vjerovanje da čovjek koji želi i živi u vjeri može da stvopri čudo – kakvo je livenje Zvona i mladi livac duboko vjeruje da će njegovo zvono zvoniti! Rubljov i predlaže mladome čovjeku da zajedno putuju Rusijom, da slikaju i liju zvona. U suštini, ovim Tarkovski naglašava svoju duboku povezanost sa ljudima, zemljom i samom stvarnošću. Kao i u Ivanovom djetinstvu pojavljuje se konj kao simbol života, lijepe djevojke kao znamenje čistote i ljepote, a čovjekov pogled ka nebu i želja da se poleti gore je upravo suprostavljanje svakom ropstvu. Film je realističan i ponekad se spušta do krajnje drastičnosti, ali se isto tako vješto izdiže i do čistog estetskog doživljaja i uravo zbog toga je ovo remek-djelo tako slojevito, uzbudljivo, dramatično, ironično, a iznad svega bolno i tragično, uz svu svoju vjeru i nadenje. U Rubljovu ima izuzetno divnih scena, sjajne kompozicije dugih far-kran kadrava (po čemu je on bio prepoznatljiv), rustike i istine, tako da je ovo kao rijetko kada u filmu da se istovremeno i uživa i razmišlja.
Svarnost kao da se dijeli na dvije sfere: ruski narod kao nosilac Božje istine, Dobra, i, pritiskujući ga spolja drugojezična sredina, izvor Zla i patnje. Zlo, nesloga, lično koristoljublje, uzajamna mržnja između ljudi, predstavljaju podsticaj koji omogućava postojanje u njemu te sfere. Rubljov je svjedok veličanstvene scene radosti kada narod dolazi u dodir sa Ljepotom i Dobrotom. Ljepota – to i jeste ostvareno Dobro. Ljepota prema tome predstavlja hrišćanski moral – Put, Istina i Život! Na taj način narod koji reaguje na Ljepotu, u svojoj duši nosi dvoslojnost, ne samo Zlo već i Dobro. Da bi se postiglo sveopšte dobro na zemlji, Andrej Rubljov dolazi do zaključaka, da je ljude neophodno učiti Dobru kroz posvećenost njemu i kroz Ljepotu, i na taj način kroz moralni podvig. I na kraju filma mi osjećamo, tu veliku spasonosnu po svijetu Ljepotu, koju nije izveo, ali koju je osmislio Andrej Rubljov u svojoj ikoni Trojica. Napor podizanja Zvona, gdje filmsko vrijeme ima trajanje realnog vremena, predstavlja metaforu koja govori o samoj ideji filma.Upravo u ovom filmu Tarkovski u srž dotiče hrišćansku požrtvovanost. Uostalom, Žrtvovanje je osnovna ideja i tema njegovog posednjeg filma sa istim naslovom. U današnje vrijeme, mogući nasljednik Andreja Tarkovskog nije osoba koja pokušava da imitira njegov originalni umjetnički sistem – ima ih previše – već onaj koji je osuđen da ostane ono što jeste i ne može drugačije da se ponaša, uprkos svakojakom životnom iskušenju novog načina življenja. Ingmar Beragman je rekao: Kada sam vidio prve filmove Tarkovskog, za mene je to bilo čudo. Našao sam se pred vratima sobe čiji mi je ključ nedostajao – sobe u kojoj se on osjećao savršeno prijatno. Tarkovski je za mene najveći jer je pružio kinematografiji – na svoj specifičan način – novi jezik koji mu omogućava da uhvati život kao san. Andrej Tarkovski bio je, ostaće i, nesumnjivo će trajati u vremenu ne samo kao veliki svjetski reditelj-umjetnik već i kao mislilac vjere svoga doba.
Izvor: RTCG
