Piše: Tufik Softić
Ne mogu da vjerujem da postoji u državi još neko ko ne zna kako je i kada ugašena industrija u Crnoj Gori. Da neko nema elementarna znanja o procesu tranzicije i gusarske privatizacije u kojem su nestale sve crnogorske fabrike i da je država, poslije snažnog razvoja u prvim decenijama poslije Drugog svjetskog rata, kroz tranziciju vraćena u 19. vijek.
Kako drugačije objasniti komentar na vijest da poslije više decenija prestaje da postoji metalurški smjer na PMF-u, u kojem je neko napisao – “znači gasi se industrija u Crnoj Gori”. Na stranu neznanje, nego pravo pitanje je da li je to moralo tako da se desi? Da li je morala da bude ugašena cjelokupna crnogorska industrija?
Evo da ne idem daleko i da ostanem u Beranama. Koliko stanovnika Crne Gore zna da je ovaj danas siromašni grad na sjeveru, nekada bio treći po industrijskoj razvijenosti u državi. Sa sadašnjim samostalnim opštinama Andrijevica i Petnjica, koje su bile u sastavu Berana, tada je bio treći ili četvrti i po veličini.
I da još uže usmjerim priču i postavim pitanje – da li je morala biti ugašena fabrika celuloze i papira koja je bila glavni motor razvoja Berana, u čijem reprolancu je poslovalo još nekoliko velikih industrijskih, saobraćajnih i ugostiteljskih preduzeća.
Ovih dana je preminuo moj dobri nekadašnji komšija, poslednji iz prijateljske kuće preko puta ulice, koja je odavno prazna i urušena. Kao jedan od najboljih metalostrugara u fabrici celuloze, kada je već uveliko krenula priča da će biti ugašena, kao i mnogi drugi iskusni majstori i inženjeri, odselio se sa porodicom i bez problema našao posao u istoj takvoj fabrici u Bosni i Hercegovini.
Tada je počelo da se odlazi iz Berana. Prije toga se dolazilo. Sa svih strana bivše SFRJ u ovaj grad su trbuhom za kruhom stizali i u celulozi nalazili posao najbolji inženjeri i radnici. Dolazilo se i iz zapadne Evrope, pa je pod Jasikovcem niklo Norveško naselje koje i danas postoji. Sirenu, koja je označavala kraj jedne i početak druge ili treće smjene i budila nas i uspavljivala, još po nekada u snu čujem.
U trenutku kada je neko odlučio da je ugasi, kanadski stručnjaci su upravo završili analizu koja je govorila da fabrika celuloze i papira može rentabilno da radi, samo da se smanji broj radnika. Uzalud. Kada je odsviran kraj, počela je opšta pljačka. U trenutku zatvaranja samo u njenom magacinu je bilo rezervnih djelova u vrijednosti deset miliona eura. To je najsitnije što je pokradeno.
Jedna za drugom počele su da se gase i druge fabrike iz njenog reprolanca. Odlazak najboljih iz Berana je dobio ubrzanje. Počelo je, zapravo, gašenje grada.
Znam da će biti onih koji će me označiti kao jugonostalgičara, što priznajem da jesam. Sadašnje generacije mladih ljudi, koji to vrijeme ne pamte, ne mogu znati da je tadašnja Jugoslavija, od Đevđelije do Triglava, bila Evropa, a mi tek danas trčimo završnicu maratona da uđemo u evropsku zajednicu.
Drugima, koji će reći kako je fabrika celuloze i papira bila socijalistička fabrika i da je morala biti ugašena, pa još to pojačaju i stavom da se isto dogodilo sa fabrikama papira u Bosni i u Srbiji, postavio bih jednostavno pitanje – a zašto nije ugašena u Sloveniji? Kako to da je slovenačka industrija papira nastavila i poslije raspada SFRJ nesmetano da radi, modernizovana i danas je jedna od značajnih u Evropi, a Evropa čini četvrtinu svjetske papirne industrije.
I onda lako dolazimo do zaključka kako ustvari nismo mi valjali. Baš kao u pjesmi “Krivi smo mi… putuj Evropo”. Preplavio nas je populizam devedesetih. To je najprostija i najjedinstvenija dijagnoza propasti.
Da je sačuvana makar fabrika papira “Nova Beranka”, bez celuloznog bloka, kako je kasnije neko vrijeme radila i tehnološki dovedena do savršenstva, danas bi mogli da se takmičimo sa Slovenijom u toj industriji. Možda ne bi toliko ljudi otišlo iz Berana. Možda ne bi ni moj komšija bio sahranjen daleko od rodnog kraja.
Da je u svakom gradu na sjeveru tranziciju preživjela samo po jedna fabrika, ovaj region Crne Gore opet bi bio razvijeniji od juga. I ne bi morali reći – zbogom metalurgijo, zbogom industrijo. Problem je samo kako ovo objasniti generacijama sadašnjih akademaca koji tada nisu bili ni rođeni.
Neko bi rekao žal za mladost? Ne ne. Samo žal za vremenom kada su inženjeri iz Evrope dolazili za poslom u Berane, a danas, kada nam se otvore granice, najobrazovaniji dio omladine otići će na evropska tržišta rada. Dobro je neko zapisao, da se mi vratimo 35 godina unazad, opet bi bili 40 naprijed.
Izvor: RTCG
