Piše: Tufik Softić
Oko 100 štrajkača beranske Polimke dočekalo je Novu godinu u fabričkim prostorijama uz trpezu i tanjire na kojima su ‘posluživani’ papiri sa napisma ‘ovo je meso’, ‘ovo je riba’, ‘ovo je salata’, ‘ovo su kolači’. Na zidu sale u kojoj provode vrijeme dominirala je parola ‘Izdržaćemo do proljećnih kopriva’.
„Ovako ulazimo u 2004. godinu i u deveti dan štrajka glađu, dok oni igraju, pjevaju i plaćaju. Čemu mi da se radujemo i šta da očekujemo od nastupajuće godine“, kazali su radnici agenciji Mina Business.
Radnici Polimke 20 mjeseci nijesu primili zarade. Osim plata, radnici traže smjenu Borda direktora, ispitivanje finansijkog poslovanja u posljednjih pet godina, pokretanje proizvodnje, dokup radnog staža i 24 plate za one koji to žele.
Ovu agencijsku vijest, koju sam tada napravio, pronašao sam guglajući po internetu i prisjećajući se dočeka te Nove 2004. godine. Bio je to jedini put kada u ponoć nisam bio sa porodicom.
Tufik Softić: Pijemo uvozne, naše najkvalitetnije otiču nepovratno
Dan ranije napravio sam vijest da radnici Polimke najavljuju da će Novu godinu dočekati u fabrici, ali je malo ko vjerovao da će to i učiniti. Na doček, negdje oko 23 sata, pozvali su me da im se pridružim. Ustao sam od praznične trpeze, uzeo reporterac, za to vrijeme vrlo pristojan, fotoaparat i otišao da zabilježim taj događaj za ujutru.
Nije to bilo ni malo prijatno. U fabrici sam zatekao oko stotinu radnika koji su sjedjeli u sali za sastanke. Oduvijek sam volio performans kao umjetničku formu izražavanja, ali ni jedan nikada nije na mene ostavio tako dubok utisak. Da nije bilo takoreći žalosno, mogao bih kazati kako je performans bio savršen.
Radnici u štrajku glađu uredno su sjedjeli i podijelili svakom po plastični tanjir sa ispisanim papirima, a zatim sa pribom za jelo, improvizovali prazničnu večeru. U plastičnim čašama na papiru je pisalo – “viski, rakija, pivo, koka kola, kisjela voda”.
Dočekali smo tako ponoć, izgrlili se i izljubili kao da je sve, što bi se reklo, potaman. Nekome se otelo – srećna Nova 2004. Radnici su ostali u fabrici i tamo proveli noć, a ja sam se nakon toga vratio porodičnoj trpezi. Bio sam malo utučen. Gorak ukus i mučnina koju sam osjećao mentalno i u stomaku, učinio je da nisam mogao ništa da jedem.
Popio sam dvije tri “oštre” da lakše zaspim. Vjerovatno se to na meni vidjelo, ali ukućani nisu ništa kazali. Imao sam sve u glavi, a kratku agencijsku vijest, sa fotografijama, o tome na koji način su radnici Polimke dočekali Novu 2004. godinu, napravio sam čim sam ustao. Svi mediji u Crnoj Gori, pa i regionu, prosto su je “progutali”. Nisam zbog eksluzive bio srećan. Znao sam da ta informacija ne može ništa promijeniti.
Tufik Softić: Pijemo uvozne, naše najkvalitetnije otiču nepovratno
Štrajk je privremeno zamrznut, čini mi se 9. januara, kada su krenuli pregovori sa tadašnjom vladom. Naravno da ni jedan zahtjev nije ispunjen, samo im je velikodušno uplaćeno po stotinu eura pomoći.
Agonija je, tako je izgledalo, okončana, a ustvari je to bio početak. Fabrika koja je vrijedila milione, prodata je simbolično za hiljadu eura i pretvorena u trgovački centar. Svi radnici su ostali bez posla. Neki su zapali u tešku bijedu koju nijesu mogli da podnesu. Bilo je svakakvih sudbina, ali to već nije priča za praznično jutro.
Kada danas čujem nekoga, čije pamćenje ne doseže daleko, kako priča o tome da je teško, pomislim samo na radnike Polimke. Znam da ima i onih koji bi kazali kako je to bilo davno i da je degutantno danas o tome pisati.
Ja samo mislim da se ne smiju zaboraviti godine i žrtve gusarske tranzicije za koju niko nikada nije odgovarao i da stalno na to treba podsjećati. Ko ne pamti devedesete i pljačku državnih dobara koja se nastavila početkom dvijehiljaditih, taj ne zna šta je teško i šta je socijalno dno. Ne ponovilo se nikada i nikome.
Izvor: RTCG
