Piše: Dr. Vasilije Termos, pedopsihijatar, psihoterapeut, pravoslavni sveštenik
Preveo sa grčkog: Nikola Gačević, pravoslavni sveštenik, teolog
Prije nekoliko godina, američki psiholog Sternberg (Sternberg) intervjuisao je hiljade parova i procijenio različite aspekte kako bi utvrdio da li je njihov brak dobar ili ima poteškoća, pokušavajući da pronađe uzroke i faktore koji čine brak uspješnim ili neuspješnim. Njegov zaključak bio je da postoje tri faktora koji čine brak uspješnim, i uporedio ih je sa stranama trougla, koji u uspješnom braku mora biti jednakostraničan.
Prva strana, prvi faktor, jeste strast, zaljubljenost. Druga strana, dolazi hronološki nakon ljubavi – to je trenutak kada par počinje da dijeli stvari, zbližava se i stvara se prisnost i bliskost. Treći faktor je posvećenost, odnosno odluka para da stupi u brak, institucionalni oblik posvećenosti, kojim se izražava želja da budu zajedno. Kada su sva tri faktora prisutna, brak je uspješan, dok u slučaju nedostatka jednog ili dva faktora, počinju problemi.
Postoje različite varijacije. Površna veza može imati samo prvi faktor – strast, ali ništa više, pa će trajati kratko. Veza u kojoj je strast nestala i par samo živi zajedno ima samo drugi faktor. Brak u kojem nema ni ljubavi ni dijeljenja, već samo posvećenost, ima samo treći faktor. Postoje različite kombinacije.
Arhiepiskop Jeronim poslanicima Parlamenta: Strpljenje u suočavanju s problemima i teškoćama
U ovom kontekstu osmislio sam primjer sa ognjištem. Prva faza, strast, može se uporediti sa paljenjem vatre. U početku su potrebni drvca, papir, alkohol i šibice da zapale vatru. Početna vatra je veoma impresivna, ali ako ostane na tom nivou, trajaće samo 2-3 minuta i brzo će se ugasiti, pa neće biti topline. Isto se dešava sa strašću – ako ne pređe u drugu fazu, nestaje.
Druga faza je kada se u vatru stavljaju veća drva koja održavaju plamen i pružaju toplotu na duže vrijeme. To je prisnost, bliskost i dijeljenje. A treća faza je posvećenost, koja se može uporediti sa ognjištem. Ako vatra nije zaštićena, dim može da nadražuje, kiša može da je ugasi. Potrebna je struktura koja štiti vatru – to je institucija braka. Tako se uspješan brak oslanja na sva tri faktora.
Kako se ovo odnosi na sadašnjost? Pogledajte kakav zadatak stoji pred vašom generacijom – biće veliki uspjeh ako to postignete. I zaista, mnogi to danas postižu. Generacija naših roditelja nas je učila trećem faktoru – posvećenosti. Učili su nas vrijednostima braka. Stariji su bili protiv zajedničkog života prije braka i smatrali su da je brak institucija. U najgorem slučaju imali su samo brak, a ostalo – ljubav i strast – smatrali su da će doći kasnije. U najboljem slučaju, dobri brakovi starijih generacija imali su i toplinu, bliskost i dijeljenje. Ljubav je bila poželjna, ali ne i neophodna.
To je ono što smo nasledili iz prošlosti. A šta nam donosi sadašnjost? Danas se u medijima i časopisima veliča prvi faktor – zaljubljenost i strast. O drugom faktoru se manje govori, a o trećem – posvećenosti i braku – gotovo se i ne priča, jer se smatra zastarjelim. Današnji mladi ljudi treba da spoje sva tri faktora, dok su modeli koje vide oko sebe uglavnom jednostrani. Ipak, to je veliki izazov, a onima koji uspiju pruža ogromnu radost, jer to je radost stvaranja – ne da preuzmu gotovu formulu, već da je sami izgrade.
Kada me pitaju oni koji su pesimistični u pogledu brakova danas, odgovaram: „Da, brakovi prolaze kroz krizu, ali imamo i mnogo uspješnih priča.“ Brak danas ima mnogo pozitivnih aspekata. Ljudi su prinuđeni da rade na stvarima koje im nisu bile predočene u prošlosti. U ranijim vremenima, recimo 1800-ih, društvo je bilo slično generaciji njihovih roditelja, bez velikih promjena. Danas se ljudi moraju sami prilagoditi i mnogi to čine prilično dobro.
Govoreći o vremenu i prostoru – naš poziv u porodici je da stvorimo prostor u svom životu za druge članove i da obuhvatimo pojam vremena, harmonično balansirajući prošlost i budućnost. Tako osoba postaje zrela, što znači da je sposobna da u sebi smjesti sve: i savremenike, i prethodne generacije, i buduće generacije.
Ova zrelost u odnosu na vrijeme trebalo bi da bude karakteristika hrišćanina, koji ne treba da misli da je samo jedno doba najbolje, dok su ostala lošija jer mu nisu slična. Ne postoji jedno doba koje je bolje od drugih. Sva vremena imaju svoje dobre i loše strane, i u svima možemo živjeti na način koji Bog predlaže, učinivši ih mjestima u kojima se Bog može otkriti kroz ljude.
Nekada su ljudi u tradicionalnim, ruralnim društvima imali više vremena, ali to ne znači da su ga koristili za međuljudske odnose. Djeca su se igrala napolju, roditelji su radili na poljima, muškarci su se družili u kafanama, a žene u susjedstvu. To ne znači da su koristili vrijeme u korist ličnog razvoja. Možda tada to nije bilo potrebno, ali danas je drugačije vrijeme i zato se moramo truditi da pronađemo makar malo vremena za razvoj međuljudskih odnosa.
