Franu je Bog dao da se uvijek osmjehuje, a od Njegoša naovamo znamo kako ljepše stvari nema na svijetu nego lice puno veselosti. Pričali smo te večeri satima, onako nasuvo, bez pića ikakvog, na jednom od rijetkih mjesta u Zalivu gdje na kilometar nema đavoljeg kafića. U Jošici, i na još nekim mjestima, opstao je dio obale kao čudo, odakle se još mogu da opaze zvijezde
Baš sam se obradovao kada sam u čekaonici Doma zdravlja sreo Frana, školskog druga. Da li smo nekad sjedali u istoj klupi, ne mogu da se sjetim, moguće i da jesmo, ali da smo zajedno išli u kestenovu šumu da beremo lisičarke i vrganje, toga se jasno sjećam. Bili smo članovi planinarskog kluba „Subra“, i osvajali planinske vrhove u zaleđu Herceg Novog, pri čemu to nisu bile planine poput Avale od 500 metara računa li se od nulte nadmorske visine, nego vršine od preko okomitih kilometar i po u prosjeku. Zbliži škola, ali zbliži i priroda, hoću da kažem…
Sreli smo se koncem glavne turističke sezone dok smo uniformisani u plavo-bijele pruge, supruga i ja, nakon nekoliko kilometara šetnje pored mora sjeli da gledamo kako Zalivom na svega nekoliko stotina metara od nas prolaze veliki nautički entiteti: jedan kruzer, jedrilice, katamarani, pa megajahta, pa ribarske barke izašle na lignje. U jednom trenutku, opazio sam da nam u susret ide takođe uniformisani Frano, pa ga pozvah da sjedne na klupu do nas, što je on, dakako, prihvatio jer se jedan drugome uvijek poradujemo.
Franu je Bog dao da se uvijek osmjehuje, a od Njegoša naovamo znamo kako ljepše stvari nema na svijetu nego lice puno veselosti. Pričali smo te večeri satima, onako nasuvo, bez pića ikakvog, na jednom od rijetkih mjesta u Zalivu gdje na kilometar nema đavoljeg kafića. U Jošici, i na još nekim mjestima, opstao je dio obale kao čudo, odakle se još mogu da opaze zvijezde.
I pričao je Frano kako je odbio ponudu da bude glavni kuvar u Institutu, rekavši direktoru da se to Institutu ne isplati, jer bi on, Frano, pet ručaka sam pojeo svakog dana. I doručaka, i večera. Ostao je Frano da radi u Institutu na manje plaćenom mjestu, jer je direktor shvatio šta je moj ogromni školski htio da kaže. Da je Frano Crnogorac, za njega bi se na obali reklo da je oršo di montanja, međed sa planine, ali je Frano ipak Bokelj, pa mu niko nije mogao da kaže potamo se, ti oršo di montanja!
Uzeo je zato Frano da šeta svakog dana odjeven u mornarsku majicu po pet kilometara ne bi li smršao, pa kad je vidio da mršavi, da mu polazi za trudom i voljom, da je lakši i poletniji, zakoračao je koracima od sedam, pa onda i od deset kilometara dnevno!
I sad, budući da svaka ptica pjeva onako kako joj je porastao kljun, posebno tokom 90-ih godina prošlog vijeka, zalivski Hrvat Frano pričao je, uz sva bokeška uvažavanja, Srbinu Nikoli, kako planira da u svoje malo mjesto, ne prvi put, dovede klapu da kanta pred crkvom, da se okupi narod, da bude fešta, kako se lijepo proveo u Dalmaciji, i u Zagrebu, a Srbin je Nikola pričao kako planira da nakon „Herceg Novog“ Toma K. Popovića (1853–1931), prve istorije grada (koja počinje rečenicom „Herceg Novi je srpska tvorevina iz srednjega vijeka“), izda „Legende iz Boke Kotorske“ Toma Grgurevića (1935–2009), zalivskog Hrvata, koji je, kao čovjek pošten, u libro unio doslovno sve legende koje je mogao da nađe o Svetom Savi, Svetom Tripunu, blaženom Graciji, postanku Zaliva, postanku gradova, o vladarima, vilama i bićima iz svijeta fantastike.
I sad,
Poskočio sam od sreće kad sam u čekaonici Doma zdravlja vidio opet Frana, jer mi se neka, Bože me prosti, pohotna baba, kad me vidjela u sakou, okačila o lakat i rekla da bismo bili dobar par. Rekao sam ženi, pokazavši joj prstom da sjedne tamo, a Franu da se spusti, da bismo se triput poljubili, beš koronu, jer je Frano em visok, em krupan, kao onaj morž sa reklame za Eva sardine.
Iz torbe koju uvijek nosim, izvadio sam flomaster-marker i na vratima ordinacije na kojima je pisalo prvo prezime pa ime ordinirajuće doktorke, ostavio lektorsku intervenciju, za one koji znaju da čitaju te oznake, da nakon dr ide prvo ime pa prezime.
Nisam pitao Frana, bome, koji ga razlog dovodi u Dom zdravlja, to je stvar koju će ispovjediti doktorki, nego sam mu ispričao anegdotu, sve prstom mašući lijevo-desno onoj ženi tamo, da mi se ne primiče.
Juče mi je u butigi bio – rekao sam – rođak Tiho, kapetan duge plovidbe, Bokelj star 350 godina. Donio mi je knjigu vruću, upravo izašlu iz štampe, punu životnih mudrosti njegovog pokojnog oca, jer sam ja recenzent i pisac pogovora.
I sad – pričao sam Franu – dok smo ugovarali detalje novembarske promocije, mjesto, vrijeme, govornike, nastup vjerski mješovite ženske klape iz Kotora, posluženje, da sve bude trošolušo, da sve bude gala, požalio mi se Tiho, čiji su preci 1867. dali zemlju da se na pjeni od mora izgradi crkva zaštitnika pomoraca Sv. Spiridona, požalio se na zdravlje. Doletio je s dalekih mora ne bi li na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu iz ruku školovanih ljekara dobio dijagnozu.
I priča mi – pričam Franu na tri minuta od klete polusatne pauze na koju svaki doktor u državnom Domu zdravlja ima pravo – da mu je otac vazda govorio kako griješe svi koji u hirurgu, ili inženjeru, ili arhitekti… vide najbolje zanimanje i vrh školovanja. Ne, sklon je bio da povisi glas Tiho: Najvažniji je učitelj, nastavnik i profesor! Zašto? Zato što oni rađaju sve druge. I astrofizičara i uspješnog maslinara!
Kada je iz ordinacije u minut do pauze izašao pacijent, izvinio sam se mom školskom drugu koji je čekao kod drugog izabranog, pa ušao da za minut uzmem uput za oftalmologa. Godinama nisam bio kod očnog ljekara, a da bi valjalo, ponukalo me to što smo u familiji oktobar proveli s operacijom katarakte na oba oka mog oca kao glavnom temom…
Ni minut nije bio potreban da doktorka zagledana u monitor ustanovi kako su svi termini do kraja godine popunjeni. Džabe sam dolazio. Ali sam vidio Frana. I ispričao mu priču kapetana Tiha u vezi s tim koje je zanimanje najvažnije.
Lektorskom intervencijom učinio sam toga ranog novembarskog dana koliko sam mogao. Obišao sam oca i majku, porodicu brata pomorca koja živi iznad, a onda pošao da malo plivam u moru.
Nikola Malović
Izvor: Pečat
