Ni u onom euforičnom trenutku od 30. avgusta prošle godine nisam pomislio „lako ćemo“ u vremenu koje je dolazilo. Nikada nisam očekivao da URA sprovodi „naš“ program, da zaboravi na svoje glasače i postane privezak dvije velike koalicije.
Taj nivo politike i nije tako zahtjevno razumjeti. Prosto, zaista smo različiti. Svaka od naših strana vjeruje da je ta pozitivna razlika u njenu korist.
Uz velike pobjede idu i takva odricanja, idu i nepravde, more loših poteza i odluka, navikavanja koja, iz iskustva, besomučno dugo traju, tapkanje u mjestu i redom. Uz poraz ide samo nepodnošljivost poraza.
Možemo li izaći iz ovog začaranog kruga?
Možemo li zajedno napraviti još koji neophodni korak da se ovo društvo pomjeri naprijed, promijeni i oslobodi užasa, naslijeđenog straha i patnje?
Sve smo znali kada smo krenuli zajedno. Sve! Znali smo da nećemo ostvariti svoje ključne programske ili identitetsko-kulturološke težnje. Znali smo da je savez različitih u euforiji pobjede vrlo težak, da kompromis od juče, sjutra već izgleda kao predaja, izdaja ili propast. Izgled, međutim, često vara.
Znali smo da je pred nama mnogo više od pukog preuzimanja izvršne vlasti.
Zaglibili smo se, ipak, odmah do grla. Dokazali su mnogi, mnogi i od lidera, da nisu ni očekivali pobjedu – neki su to potvrdili i neučestvovanjem u predizbornim kampanjama. Pobjeda i nije bila klasična političko-partijska, programska, nego svenarodna, nagomilana fascinantnim litijskim otporom, socijalnom nepravdom i odavno prekipjelom bezdušnošću DPS-a.
Ljudi su očekivali više, a mi se, čak, nismo ni potrudili. Ne znači to da iko žali za DPS-om, ali izvjesno je razočaravajuće gledati kao se čudesna pobjeda davi u nekom plitkom brlogu na koji smo se nameračili čim smo iskoračili iz onog dubokog i strašnog.
Možemo li, međutim, još koji korak dalje?
Ostali smo, za samo godinu „vladanja“, mnogo dužni ljudima.
Ako bismo ovako trajali još tri i u svakoj uradili koliko u prvoj godini niko nam se ne bi uželio sledeći vijek.
Prijetimo jedni drugima izborima, novom vladom i ničim – jedino i pravo ime za nemijenjanje ničega. Uglavnom smo u pretpolitičkom, seoskom koloritu gdje su vječno dvojica protiv trećega.
Od URA nisam očekivao čudo. Nije se ni dogodilo, ali ne zbog moje sumnjičavosti nego zbog namjenski, s ciljem naduvanog straha, kojega Abazović svakodnevno mora da izdušuje ne bi li dokazao da mu je Crna Gora svijet prije svakog drugog, posebno albanskog i nadasve srpskog, mada niko pouzdano ne zna šta to znači izuzev Đukanovića koji je „stvorio“ oba.
Umjesto da potpuno razvrgnemo DPS nasljeđe i uspostavljene principe navodnog crnogorskog samoodržanja koje je iz praktičnih razloga instalirao Đukanović, na vrhovima prstiju se skakuće po tom lopovskom minskom polju i svako malo uzvikuje: ne brinite, čuvamo biće Crne Gore! Mi smo patriote! Svesno ili ne taj izvještaj svaki put se na daljinu predaje Milu Đukanoviću, vrhovnom vođi i traseru nekog „polusvetog“ puta u budućnost.
Ako se, međutim, čuva DPS-ova pokvarena matrica, naša zajednička pjesma nikada neće postati horsko pjevanje različitih glasova nego će ostati kuknjava i naricanje izgubljenih i uplašenih.
Moramo, dakle, odbaciti Đukanovićevo tempirano nasljeđe jer tu nema ničega uzvišenog i vrijednog čuvanja – samo polja posijanog razdora, duboko usijane mržnje i straha zaogrnutog krupnim lažavinama i idiotlukom besramnog „vođe“!
I danas sam spreman, trenutno i na vlastitu političku štetu, da podržim građenje one Crne Gore koja pripada svima, jer nadogradnja Đukanoviće nikada neće biti ništa više od istorijskog zamorčeta njenog dojučerašnjeg većinskog vlasnika. Đukanović ne smije biti mjera stvari; ni Vladi, ni strankama većine, jer mi nismo izabrani da nastavimo pogrešan put, nego da gradimo jasno novi.
Možemo li još koji korak dalje i zajedno?
Ne moramo i bilo bi nepošteno da nastavimo ako nećemo ispuniti obećano, ako ćemo nastaviti istim stazama koje su drugi utabali za nas.
Ne razumijem stav da rekonstrukcija Vlade dolazi u obzir samo ako će novi ministri biti nestranačke ličnosti. To, ovoga puta čak nije ni želja premijera. Stvar nije u tome da se prosto jedan ministar zamijeni drugim – sličan sličnim. Treba nam vlada u kojoj će se raditi složno i koju će nesumnjivo podržavati većina. Đukanović bi je napadao kao izdajničku, što je čast za svakoga patriotu, ali bi istovremeno njegovi ubrzo shvatili da je on ključni problem DPS-a koji će potonuti u radikalnu komitsku baruštinu ili se osloboditi „slijepog vođe“. Nesporazumom i svađom samo ga hranimo.
Ne mislim, zaista, da „novu Vladu“ treba da zaliderimo, napunimo sujeta i umišljenosti. Ipak, stranke nisu samo čelni ljudi, uostalom, neki smo se povukli sa izbornih lista da bi „ona pobjeda“ uspjela. U Strankama su i tihi ljudi puni znanja i strpljenja – oni koji su žrtvovali mnogo u minule dvije decenije. Zar nismo dužni da ih uvažimo makar onoliko koliko se pojedine partije bore za kadrove DPS-a – za njih koji su do juče bili „starješine paviljona“?
Maštati o novim, poželjnim političkim partnerima dopušteno je i relaksirajuće. Politika, međutim, naročito ona državna, nije mašta nego surovi praksis, matematika koja traži rezultat, a ne usložnjavanje jednačine do nivoa nerješivosti. Može i tako, samo da se dogovorimo; neki ćemo drugačije nego do sada. Ako razboritost i strpljenje nisu vrline potražite onda bezlične i sebi slične. Iznenadićete se koliko ih je i kako se teško dogovoriti s njima – skoro kao i sa sobom.
Goran Danilović
