Piše: Todor Vulić
Džon Miršajmer (1947) je američki politikolog (stručnjak za međunarodne odnose) i profesor Univerziteta u Čikagu. Autor je većeg broja studija i članaka, a njegova knjiga Velika zabluda: liberalni snovi i međunarodna realnost je prevedena i 2019. objavljena i kod nas.
Pored svih kontroverzi koje prate Miršajmerovo delo, jedna od glavnih tema njegovog politikološkog promišljanja je neminovna propast liberalne hegemonije. Time je on sebe stavio na krajnje suprotnu poziciju u odnosu na već famoznog Frensisa Fukujamu, koji je privremeno trijumfalnom liberalizmu pripisao večno trajanje, i prema kojem će najveći problem liberalne postistorije čovečanstva biti – dosada.
Nasuprot njemu Miršajmer dokazuje da „liberalne države imaju ‘krstaški’ mentalitet i to toliko duboko usađen da ga je teško obuzdati. […] Liberalna spoljna politika ne predstavlja formulu za mir, već za nestabilnost i sukob. […] Mogućnost koegzistencije liberalizma i nacionalizma ne dovodi se u pitanje, ali kada se oni sudare, nacionalizam uvek pobeđuje […] zbog toga što je nacionalizam jači od liberalnih krstaša” (Miršajmer, 2019: 2-5).
Uloga ljudske prirode
U Miršajmerovoj viziji, nacionalizam nije ona zla sila iz neoliberalnih ideološko-propagandnih pamfleta, već nešto što proističe iz prirode ljudske društvenosti. U tom kontekstu on citira Žozefa de Mestra, koji je pisao: „Tokom svog života susretao sam se sa Francuzima, Italijanima, Rusima i drugima; zahvaljujući Monteskjeu, štaviše, znam da neko može biti i Persijanac. Kada je, pak, u pitanju čovek, izjavljujem da ga nikad u životu nisam upoznao; ukoliko postoji, nije mi poznat” (Miršajmer, 2019: 15).
Zašto je prema Miršajmeru nacionalizam jači od neoliberalnih ‘krstaša’? Zato što je nacionalna pripadnost vrlo snažan element identitetskog određenja (ili sopstva), te je neoliberalni pokušaj gušenja tog identiteta i njegove zamene individualizmom, u krajnjoj liniji osuđen na propast.
Ljudi nisu samo individue koje zaključuju društvene ugovore. „Mi smo, kako ja smatram”, kaže Miršajmer, „suštinski, od početka do kraja svog života, društvena bića, dok je individualizam od sekundarnog značaja. […] Liberalizam umanjuje značaj društvene prirode čoveka do te mere da tu prirodu gotovo ignoriše i umesto toga ljude tretira kao atomizirane aktere. […] S druge strane, i nacionalizam i realizam (realizam u smislu nezanemarivanja društvenosti kao svojstva ljudske prirode – primedba autora) su usklađeni sa ljudskom prirodom. To objašnjava zašto pobeđuju liberalizam kada se s njim sukobe, a objašnjava i zašto predstavljaju pokretačku snagu međunarodne politike.” (Miršajmer, 2019: 7).
Čak je i Džon Lok – jedan od utemeljivača liberalizma – tvrdio: „Da bismo pravilno shvatili političku moć moramo da razumemo prirodno stanje svih ljudi” (Miršajmer, 2019: 6). Međutim, nisu samo nacije kao društveni fenomen na meti neoliberalizma. Na meti njegovog vrlo agresivnog rušilaštva su i ostali oblici ljudske društvenosti – u prvom redu porodica. Upravo zato se liberalizam sve jasnije profiliše i kao ideologija smrti.
Opstanak čovečanstva
Kako čovečanstvo može opstati ako ga čine kratkoveki i prolazni pojedinci? Samo kroz dve stalno ponavljajuće funkcije:
- kroz biološku reprodukciju i stvaranje novih ljudskih naraštaja i
- kroz društvenost. Može li se bez društvenosti čovečanstvo opstati? Ne može – tvrdi Juval Noa Harari u svojoj kultnoj knjizi objavljenoj pod nazivom Sapiens.
„Ljudska mladunčad su bespomoćna i godinama su im neophodni stariji da ih prehranjuju, štite i podučavaju. […] Podizanje dece traži neprekidnu pomoć drugih članova porodice i suseda. Potrebno je celo pleme da se podigne jedno ljudsko biće” (Harari, 2019: 22-23).
Šopenhauer takođe uočava dva vida volje čovečanstva za životom i opstankom: rađanje, kao biološku pretpostavku, i ishranu i zaštitu poroda u okviru porodice i šire zajednice, kao sociološku pretpostavku održanja ljudske vrste: „Jedinki su interesi vrste kao takve, to jest polni odnosi, rađanje i ishrana poroda, neuporedivo važniji i preči nego sve drugo. […] Otuda brižljiv i kapriciozni izbor druge jedinke (s kojom bi se stvaralo potomstvo – primedba autora) […] a otud i preterana ljubav roditelja prema potomstvu” (Šopenhauer, 2005: 551). Stoga je, prema Šopenhaueru, težnja za samoodržanjem jedinke podređena volji vrste za samoodržanjem i služi volji vrste.
Mekgregor: Zapad laže o „skoroj pobedi Ukrajine“ – i CIA zna da će Kijev izgubiti
Naravno, ni Miršajmer ne previđa ove istine: „Opstanak je glavni razlog – kaže on – zašto je u prirodi ljudskog bića da živi u [porodici i] grupama većim od porodice” (Miršajmer, 2019: 35). Liberalni ideolozi, međutim, prednost daju pojedincu, uveravajući ga da je on važniji od društva. „To je”, tvrdi Miršajmer, „u stvari veštački konstrukt koji je voluntaristički stvorio jedan skup liberalnih ideologa“ (Miršajmer, 2019: 34). „Štaviše, ako je porodica sama, a zapadne u ozbiljnu nevolju, kao što je recimo smrt jednog ili oba roditelja, deca nemaju kome da se obrate za pomoć. Ako su, međutim, uključena u društvenu grupu, postoji velika mreža za podršku koja može da priskoči u pomoć. Konačno, pripadnost grupi može da pomogne u zaštiti pojedinca od drugog pojedinca ili druge grupe” (Miršajmer, 2019: 36).
Međutim, ideologija neoliberalizma – insistirajući imperativno na samoživosti i sebičnosti individue (jer važan je samo on-ona) – razara društvenost kao temeljnu pretpostavku opstanka čovečanstva, ali i životnu radost onih koji su joj podlegli. Na poguban uticaju ideologije individualizma osvrnuo se i italijanski filozof Dijego Fuzaro:
„Danas je individualnost samo ushićeno ime koje zapravo znači usamljenost potrošača bez korena i identiteta. Taj prividni trijumf slobodnog pojedinca i personalizacije, od personalnih kompjutera do takođe personalnih trenera ili ličnog savetnika za šoping, koegzistira s nečuvenim usamljeničkim životom masa. U metrou ili autobusu, u vozu ili tržnim centrima, robinzonovski pojedinac iako okružen stotinama ljudi, ostaje izolovan i usamljen, nesposoban da komunicira i da kroz dijalog dođe do svesti o potrebi otpora prema svetu laži u kojem obitava. Godina 1989. je obećala slobodu pojedinaca nakon veka totalitarizama. Umesto toga, postigla je novi neoliberalni totalitarizam izjednačenih pojedinaca, koji misle na isti način. Kapitalizam ili neoliberalizam, šta god više volite, ne ostvaruje individualnosti već ih uništava u otuđenju i eksploataciji” (OVDE).
Na robinzonovsku bolest neoliberalnog čovečanstva skreće pažnju i Miršajmer citirajući autora romana Robinzon Kruso, Danijela Defoa: „Čovek je biće toliko prilagođeno društvu […] da ne samo što mu ne odgovara da bude sam, već mu je to i nemoguće” (Miršajmer, 2019: 35). Stoga se individualnost, taj neprirodni konstrukt trenutno hegemone neoliberalne ideologije, danas manifestuje kao teška sociopatološka devijacija.
Međutim, neoliberalna ideologija smrti ne ostavlja na miru ni drugi, biološki stub opstanka čovečanstva – rađanje potomstva. Odsudno insistirajući na „individualnoj sreći” i slobodi (moralnog) izbora, ova ideologija propagira smrtonosni koktel društvenog ponašanja koji čine: predbračni i bračni promiskuitet, izbegavanje i odlaganje braka, kontracepcija, sterilizacija, abortus, razvod, feminizam, homoseksualizam, individualni materijalni hedonizam… ili u najkraćem – čedomorstvo. To je paket kojim liberalizam ostrašćeno uništava tradicionalnu porodicu ostavljajući društva bez dovoljnog broja dece neophodne za održiv biološki opstanak.
Neoliberalno „novo jevanđelje” ima svoje glavne aksiome: nema Boga; nema apsolutnih vrednosti u vaseljeni; natprirodno predstavlja sujeverje. Sve živo počinje i završava se ovde; cilj je ljudska sreća na ovom svetu, jedinom za koji ćemo ikada znati. Svako društvo uspostavlja svoj moralni zakon za svoje vreme i svaki čovek ima pravo da čini to isto. (Bjukenen, 2003: 67-68). Svaki pokušaj skretanja pažnje na pogubnu destruktivnost ove nove religije, izaziva žestoku reakciju fanatičnih propovednika i sveštenika te religije okupljenih u razne NV organizacije finansirane parama neoliberalnih centara moći. Vrlo agresivno angažovanje liberala na uništenju volje za životom čovečanstva, neizbežno otvara pitanje – zašto? Šta je cilj?
Ako se ne zna šta je cilj, na osnovu istorijskih analogija se zna šta takva ideologija nagoveštava; a nagoveštava predsmrtnu fazu liberalne imperije Zapada. I Rimska imperija je u njenoj predsmrtnoj fazi ispoljavala tendenciju dramatične depopulacije. Prema Durantu, na pad reproduktivnog potencijala Rimljana i smanjenje broja stanovništva uticali su: seksualna razuzdanost, izbegavanje i odlaganje braka, kontracepcija, abortus – ukratko, čedomorstvo koje je cvetalo.
„Hrišćani su imali decu, a pagani nisu: ‘abortus i čedomorstvo, koji su smanjivali pagansko društvo, bili su zabranjeni za hrišćane jer su smatrani ubistvima’ […] Kakva ironija – primećuje Bjukenen! Danas, ostareli Zapad, u samrtnom ropcu, pritiska Treći svet i Islamski svet da prihvate kontracepciju, abortus i sterilizaciju kao što je to Zapad učinio. Ali, zašto bi oni sklopili samoubilački pakt sa nama kada će naslediti Zemlju kad nas više ne bude” (Bjukenen, 2003: 65). Zaista, zašto bi?
Liberalni militarizam
U ideološko-propagandni paket liberalizma upakovane su i floskule o ljudskim pravima, demokratiji, slobodi i miru u svetu. Međutim, neoliberalna politička praksa ne samo da dramatično odstupa od ovih načela, već čini upravo sve suprotno – permanentno izaziva ratove širom sveta i permanentno krši ljudska prava širom sveta.
„Postojanje jedne moćne države, kaže Miršajmer (bolje rečeno, postojanje Liberalne imperije – primedba autora) spremne da ide iz rata u rat, povećava broj sukoba i destabilizuje međunarodni sistem. Ovi oružani sukobi obično se završavaju neuspehom, ponekad čak katastrofalnim, a posledice tog neuspeha u najvećoj meri snosi država koju je liberalni Golijat navodno spasavao. Moglo bi se pomisliti da će liberalne elite izvući pouku iz svojih neuspeha i postati nesklone korišćenju vojne sile, ali to se ne dešava” (Miršajmer, 2019: 153).
Ni Miršajmeru ne promiče raskorak između liberalnog ideološko-propagandnog narativa i militarističke prakse. „Imajući u vidu da liberali često govore o zlu koje donose ratovi i značaju prevazilaženja politike sile radi stvaranja miroljubivog sveta, može da zvuči čudno što ih ja nazivam militaristima. Međutim, mnogi od njih zaista jesu militaristi, čvrsto opredeljeni za veoma ambicioznu spoljnopolitičku agendu, za čije ostvarivanje su spremni da bez uzdržavanja posegnu za vojnom silom” (Miršajmer, 2019: 154).
Kao primere fanatičnog spoljnopolitičkog misionarskog žara liberala, Miršajmer citira američke državne sekretare Elihjua Ruta i Dina Raska: „Bezbedna demokratija, smatrao je Rut, mora da ubije svog neprijatelja uvek i svuda gde to može. Nije moguće da jedna polovina sveta bude demokratska, a druga autokratska. […] SAD, po mišljenju Raska, ne mogu da budu sigurne sve dok celokupno međunarodno okruženje ne bude ideološki bezbedno. […] Sklonost ka primeni sile – nastavlja Miršajmer – radi ostvarivanja liberalnih ciljeva odražava se i u radovima Džona Ovena, uglednog liberalnog intervencioniste koji primećuje da ‘liberalne ideje podstiču liberalne demokratije […] da ratuju s neliberalnim državama’. Šta više, piše on, ‘svi [liberalni] pojedinci su zainteresovani za mir, dok se za rat opredeljuju samo kao za instrument uspostavljanja mira’” (Miršajmer, 2019: 155-156).
I eto, ako do sada niste znali zašto liberalna imperija teroriše čovečanstvo neprekidno ratujući na sve četiri strane sveta, sada znate da to čini jedino zato da bi uspostavila mir u svetu? Dakle, Makijaveli i sve ono što se vezuje za njega, je tek dečiji vrtić u odnosu na ideologe neoliberalizma. Poput svojih fanatizovanih prethodnika koji su verovali da su otkrili pravu religiju ili pravu političku ideologiju i liberali su u svom misionarskom zanosu pokretali i pokreću „krstaške ratove kako bi drugim društvima izvezli svoj dragoceni model”.
Imperija laži
„Na domaćem nivou, piše Miršajmer, transparentnost je neophodna da bi liberalna demokratija mogla efikasno da funkcioniše. Ona ne samo što biračima omogućava donošenje informisanih odluka, već i nezavisnim stručnjacima dozvoljava da procenjuju vladinu politiku i da se uključuju u funkcionalno tržište ideja” (Miršajmer, 2019: 179). U neoliberalnoj teoriji sve to izgleda divno i krasno, ali kao i u svemu drugom, i u ovom segmentu između liberalne teorije i liberalne prakse zjapi nepremostiva provalija.
„Sprovođenje liberalne hegemonije, nastavlja Miršajmer, međutim, proizvodi suprotan efekat [od proklamovanog]. […] Liberalne države sklone su tajnosti zbog toga što ona pomaže da se lideri zaštite od kritike na sopstvenom terenu, čime se olakšava sprovođenje kontroverzne politike. Novinarima i teoretičarima teško je da kritikuju neku politiku, ili da je eventualno kontrolišu, ako o njoj ne znaju ništa (a ne znaju). Konačno, kreatori politike žele da izbegnu odgovornost ukoliko politika koju su izabrali krene u pogrešnom pravcu, ili ako ih njeno sprovođenje navede na kršenje zakona. To se najbolje može postići ako se javnost drži u neznanju” (Miršajmer, 2019: 180).
Ako pokušamo da analitički razložimo ovu Miršajmerovu informaciju, dolazimo do sledećih zaključaka: 1) Da bi demokratija uopšte funkcionisala, uslov svih uslova je transparentnost. Ona je u istinskoj demokratiji neophodna i obavezna. 2) Međutim, u liberalnim demokratijama sklonim tajnosti, javnost se drži u neznanju. 3) Proizilazi, da zbog netransparentnosti, demokratija u njima naprosto ne funkcioniše, odnosno, da ono što u liberalnim državama funkcioniše nije demokratija.
U antičkoj Heladi se ta kvazi demokratija, koju su oličavali demagozi (ili srpski rečeno – lažovi i obmanjivači), nazivala ohlokratija, a koja se uz tiraniju smatrala najgorim oblikom vladavine. I sad preostaje krucijalno pitanje: šta to, ratujući po celom svetu i svrgavajući autokratske režime (čitaj – imperiji neposlušne režime), Liberalna imperija u svom prozelitskom fanatizmu nameće celom svetu; koju to dragocenu i opšteusrećiteljsku političku ideologiju ona uspostavlja nasiljem? Da bi apsurd bio potpun, nameće ono što ni kod njih ne funkcioniše. Opet sledi pitanje – čemu onda ta manijakalna potreba za preobraćanjem čovečanstva u demoliberalnu religiju, kad ona ni u nazovi liberalnim demokratijama ne postoji?
„Velika sklonost prema tajnosti – nastavlja Miršajmer – koju su ispoljile i Bušova i Obamina administracija [administracije klasičnih demoliberalnih demagoga i ohlokrata – primedba autora] ne iznenađuje u svetlu njihovog nezakonitog nadziranja američkih građana i pokušaja da se ono prikrije od javnosti, Kongresa i sudova. Upravo je to jedan od razloga zašto je predsednik Obama bio tako čvrsto rešen da kazni Bredlija Meninga i Edvarda Snoudena, i opštije rečeno, zašto je s nezabeleženim žarom krenuo u rat protiv novinara i uzbunjivača” (Miršajmer, 2019: 180).
Razložimo i ovu informaciju: 1) U društvu u kojem je transparentnost političke akcije postulat, umesto da javnost, novinari i nezavisni stručnjaci nadziru vlast, oni (tj. predsednici, vlast) protivzakonito i orvelovski nadziru građane. Dakle, školski primer liberalne demokratije za izvoz. 2) Oni koji po definiciji, u liberalnoj demokratiji treba da budu instrument društvene kontrole vlasti – novinari i uzbunjivači – zbog vršenja svoje društvene funkcije bivaju izloženi osvetničkom teroru demagoga. Ponovo školski primer liberalne demokratije za izvoz. I pri svemu tome, verovali ili ne, „Obama je tvrdio da se nalazi na čelu ꞌnajtransparentnije američke administracije u istoriji’” (Miršajmer, 2019: 180).
Kakve li su tek onda bile one druge? Potpredsednik SAD-a u Obamino orvelovsko vreme bio je Džo Bajden, koji danas drži svoj gerantokratski prst na starteru za aktiviranje američkog nuklearnog arsenala. Kongresmenka Mardžori Tejlor Grin pre nekoliko dana reče: „Bajden ne samo da ima demenciju, on je lud”. Međutim, on je i pored ove dijagnoze trenutna neoliberalna uzdanica (u međuvremenu je Bajden povukao kandidaturu u korist Kamale Haris; prim. NS), pa će desetine miliona američkih liberala u novembru dati svoj glas Džou (naravno, kako bi to Srbi rekli – ako pretekne). Pa ko je sad tu lud – Bajden ili njegovi glasači? Izgleda da je liberalno ludilo sveopšte?
Budući sistem međunarodnih odnosa
Preskačući brojne Miršajmerove elaboracije u kojima on detaljno razobličava mračnu suštinu liberalne političke prakse, da vidimo kuda to, prema njemu, idu Sjedinjene Države? „Američki spoljnopolitički establišment – tvrdi Miršajmer – bi se nesumnjivo odupro svakom pokušaju odustajanja od sprovođenja liberalne hegemonije i usvajanja spoljne politike zasnovane na realizmu. I Demokratska i Republikanska partija čvrsto su opredeljene za podsticanje liberalizma u svetu uprkos tome što je ta politika gotovo na svakom koraku doživela neuspeh.
Američka javnost obično podržava uzdržanost, ali vladajuće elite prilikom formulisanja spoljne politike obraćaju malo pažnje na javno mnjenje dokle god ne budu prinuđene da to učine. Bez obzira na sve, s pravom se može smatrati da će se situacija promeniti zbog razloga na koje spoljnopolitički establišment ne može da utiče. Po svemu sudeći, zbog impresivnog uspona Kine i obnove ruske moći, struktura međunarodnog sistema kreće se u pravcu multipolarnosti. Ovakav razvoj događaja će po svoj prilici u Vašingtonu vratiti realizam u prvi plan, budući da je nemoguće sprovoditi liberalnu hegemoniju kada u međunarodnom sistemu danas postoje i druge velike sile.
Od završetka hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza američki kreatori politike nisu morali da brinu zbog globalne ravnoteže snaga, ali unipolarni sistem je po svemu sudeći kratkog veka, što znači da Sjedinjene Države ponovo moraju razmišljati o drugim silama. U stvari, Trampova administracija je to jasno stavila do znanja. Ministar odbrane Džejms Matis rekao je da je ‘nadmetanje velikih sila ponovo postala realnost’, te stoga ‘ono na šta prvenstveno treba da se usredsredi strategija nacionalne bezbednosti nije terorizam, već upravo nadmetanje velikih sila’” (Miršajmer, 2019: 229-230). U podužoj elaboraciji na ovu temu (prethodni pasus je samo sažetak te elaboracije), Miršajmer obrazlaže – zašto će unipolarna liberalna hegemonija biti kratkog veka, i zašto će posle nje sistem međunarodnih odnosa ući u fazu multipolarnosti.
***
Čitaoci Miršajmerove Velike zablude: liberalni snovi i međunarodna realnost, u prilici su da upoznaju autora velike pronicljivosti i neuobičajenog naučnog poštenja. Pomislili bi ste da je ovaj politikolog, koji do srži razobličava liberalnu hegemoniju kao prozelitsku tiraniju na međunarodnoj sceni i kao demagošku ohlokratiju na unutrašnjoj sceni, neprijatelj liberalizma. Međutim, varate se. „Kao što sam naglasio na početku knjige – kaže Miršajmer – smatram da je liberalna demokratija najbolji politički poredak” (Miršajmer, 2019: 220). I naravno, tu čitaočeva pamet staje.
Amerika propada stopama SSSR-a
Jedan (istina, ne tako bitan) indikator da je liberalna hegemonija u problemu, je i članak Najla Fergusona objavljen u The Free Press-u, a prenet na Novom Standardu pod naslovom Amerika propada stopama SSSR-a (OVDE). Najl Ferguson, „najbrilijantniji istoričar svoje generacije” poznat je i po tezi obznanjenoj u njegovoj studiji Civilizacija, prema kojoj su imperije Zapada u prethodnim vekovima, vršeći genocide i kulturocide širom Azije, Afrike, Australije i obe Amerike, činile to, između ostalog, iz altruizma. (Osvrt na ovu studiju objavila je Arheofutura pod nazivom Najl Ferguson – Civilizacija).
E sad, taj po cinizmu neprevaziđeni istoričar, odjednom otvara oči i piše spomenuti članak. Ovaj učenik Robina Kolinvuda je, naravno, zagovornik pravolinijske ideje istorije, te se kao takav, s nipodaštavanjem obrušavao na ideju istorijskog ciklizma. Međutim, gle čuda! Ferguson u spomenutom članku koristi komparativno-analoški metod; metod koji je među njegovim idejnim istomišljenicima ozloglašen kao nenaučan i bez ikakve spoznajne vrednosti. Dakle, ovaj zakleti protivnik istorijskog ciklizma, u klasičom cikličarskom metodskom maniru, pronalazi čitav niz analogija između Sovjetskog Saveza pred njegovu propast i današnjih SAD.
U tom članku Ferguson kaže: „Tek nedavno mi je palo na pamet da bi u ovom novom Hladnom ratu mi – a ne Kinezi – mogli biti Sovjeti. To mi pomalo liči na onaj trenutak kada britanski komičari Dejvid Mičel i Robert Veb – koji igraju Vafen oficire pred kraj Drugog svetskog rata – postavljaju besmrtno pitanje: ‘Jesmo li mi zli’? Tako zamišljam da se dva američka mornara jednog dana pitaju, možda dok im nosač aviona tone u blizini Tajvanskog moreuza: ‘Jesmo li mi Sovjeti’”? Kažem Vam, ako je tako nešto palo na liberalnu pamet čak i „brilijantnom altruisti” Fergusonu, onda je liberalna prozelitsko-teroristička hegemonija u mnogo većem problemu nego što nam se čini.
Izvor: Novi Standard
