Piše: Miloš Lalatović
Ima, eto, tako ljudi i muzičara, koji postanu veliki, ali ipak nepoznati širokim masama. Možda ih je ta ,,popularna anonimnost“ i glave koštala, ali to je tako. Takav je bio i jedan sasvim neupadljiv tip Džef Bekli. Kao i mnogi drugi tog vremena, dijete, koje je prošlo dva braka svojih roditelja. Njegov otac muzičar Tim Bekli, imao je takođe tužnu sudbinu. Majka mu je bila poznata muzičarka pijanistkinja i violinistkinja.
Očuh ga je uveo u svijet klasičnog i hard roka Led Cepelina, Yes, Kiss, posebno njih je volio. Ali, ipak se konačno oformio pod uticajem pank i novotalasnih bendova, posebno Siux and Banshes i The Smiths. Izdao je za života samo jedan album, fantastični “Grace“. Cijenjen od mnogih velikih zvijezda poput Dejvida Bouvija, Krisa Kornela, Boba Dilana, Elizabet Frajzer, nije dugo opstao.
Nesrećnim slučajem utopio se u rijeci dok je plivao, 1997.godine, u trideset prvoj godini. Čuvena je je njegova obrada pjesme Leonarda Koena “ Hallelujah“. Jedan naš poznati književnik Dule Nedeljković, koji je odrastao uz Beklija, novi talas, Bouvija, skoro možda prije dvije-tri godine je na društvenoj mreži objavio “da je juče umro, ne bi znao da se Džef Bekli još davne 1997.godine utopio u rijeci“. Tužan kraj za ,,vječitog dječaka“, tužnih nota.
Vječan ti spomen, tužni dječače.
