Ako se brzina ne uspori, globalnom katastrofom ili Božjom intervencijom, budućnost neće biti na strani čovjeka. Biće na strani njegovog arhineprijatelja, a to se ime, posebno u doba posta, ne izgovara Posebno u doba posta treba zakočiti, ne samo sa hranom, ne samo sa pićem nego i sa gledanjem televizije, da bismo uspjeli u onome što je danas najteže – prestanak vođenja ljubavi s kompjuterom, posebno sa mobilnim telefonom.
Zašto bi post podrazumijevao prestanak intimnog odnosa sa mobilnim telefonom, i šta je sa onima koji su vjernici Četvrte industrijske revolucije, čiji je generisani prorok fon Klaus Švab? Šta je sa njihovom braćom, ljudima svih polova, koji ispovijedaju vjeru u to da je život vječni u e-cloud-u moguć?
Opazio sam – kao savremenik nulte kompjuterske godine u kojoj je Britanac Klajv Sinkler (1980) izumio ZX-80, prvi kompjuter dostupan svima, potom i ZX-81, onda čuveni ZX Spectrum od svega 16 kilobajta RAM-memorije – da se ubrzanje do svega jednog kilobajta (1024, dva na deseti) odigravalo sve vrijeme eksponencijalno: 16 h 32 h 64 h 128 h 256 h 512 = 1024, te da je brzina savremenih pametnih mašina toliko zagadila vrijeme da nam je potreban globalni detoks.
Pametne mašine u našim rukama – da bi angažovale kurirsku službu i dostavile nam picu, ili pelene, ili kondome, pobiće frekvencijom za 5G mrežu i ptice i pčele. Bez dodatnog ubrzanja interneta nema interneta stvari (internet of things); ako se ne ubrza internet, pegla neće moći da nam javi da je ostala uključena, niti će s posla moći da se provjeri ima li u frižideru jaja, koliko je ostalo mortadele i ima li vina. Bez ubrzanog interneta nema taksija bez vozača, nema kola koja mogu sama da zakoče u djeliću sekunde ako odnekud pred točkove iskoči nečipovan čovjek ili vuk. Bez superbrzog interneta nema metaverzuma, te superdroge u nastajanju, koja ima za cilj da i ubogog spoji s mašinom i izbriše mu granicu između realnog i virtualnog. Ako se brzina ne uspori, globalnom katastrofom ili božjom intervencijom, budućnost neće biti na strani čovjeka. Biće na strani njegovog arhineprijatelja, a to se ime, posebno u doba posta, ne izgovara.
Šta nam je činiti, kako da nađemo vremena za detoks? Ubrzanje je zatrovalo politiku i geopolitiku, porodične odnose, kad i naš odnos sa Tvorcem. Otrov palaca iz usta mnogih s kojima dijelimo isti jezik.
Zakočimo makar srijedom, makar petkom, na sedam dana pred Božić, odustanimo od palacanja stilskim figurama kao što su malicija, ako što je sarkazam. Amputirajmo od sebe svaku misao koja naoštrena može da uvrijedi ili čak ubije, jer ako ne postanemo bolji, postaćemo gori.
Dok god imamo vatru u kući i vodu u kući, dok god imamo za veknu leba i za sir, dobro je. Sve preko toga je Bogom dani luksuz, premda je i voda u kući, kažite po duši, nešto o čemu su naši preci sanjali. Odavno sebi prebacujem što uprkos problemima, a ima ih svak, nisam povazdan nasmijan i spreman da drugome pomognem čak i ako sam u žurbi. Žurba ubija Boga u čovjeku.
Prije trideset godina skočili bi ljudi sa svih strana, iz „Moskve“, „Balkana“ i iz „Kasine“, ako bi ko zalegao na Terazijama. I danas bi se našao neko, želim da vjerujem, spreman da pomogne, jer Beograd ipak nije toliko ubrzan kao Vašington, London ili Brisel. Teško nama, ili pak hvala Bogu.
Spremam se da probam, u ličnoj akciji usporavanja (čak i za čovjeka koji samo ljeti zna za presing), ovo: Počeću da pričam Marku da je o njemu nešto lijepo rekao Janko, i obratno, ne bi li prestali ovi bližnji da se gledaju preko nišana. Danas svako ogovara i truje odnose, a treba delati obratno, kao onaj klinac (pa taman da je nikao iz urbane legende) koji je vršnjakinji, umjesto da je snima telefonom i šeruje snimak prve menstruacije – ponudio džemper, da se opaše. I time je postao junak ovog doba zlog. Zapad je, kao pitbul, ujeo ne toliko ruski svijet koliko pravoslavnu paradigmu – i više ih neće puštati iz čeljusti. Rat će trajati do konca. Da li neko misli da je otvoreno stati na rusku stranu danas bezopasno postalo u Srbiji i Crnoj Gori? Ne. Izuzetno je opasno postalo.
Nikola Malović
Izvor: Pečat
