Piše: Milorad Durutović
Još jedna svakodnevna stvar.
Pođeš s prijateljima u kafić. Konobar, poslovično ljubazan i nasmijan, donese piće i kaže: „Uživajte“. Uvijek neko u ime svih odgovori: „Hvala“. Neko, pak, ostane zamišljen, zaglavljen u toj jednoj riječi. Da li je konobar upravo blagoslovio okupljanje? Da li je samo ispunio mali protokol pažnje? Ili nam je, možda nesvjesno, ponudio najsažetije uputstvo za upotrebu trenutka — uživajte u jelu, piću i razgovoru? Valjda još preostaje da nam na rastanku kaže: „Ne zaboravite da ste uživali“.
Ta se riječ toliko odomaćila — postala prirodna, kao nekada „dobar dan“ — da više i ne primjećujemo koliko se često ponavlja; kao da je uživanje postalo jedna od rijetkih obrednosti savremenog doba. Naravno, nije problem u uživanju, jer čovjek je oduvijek tražio zadovoljstvo u svakodnevnim, sitnim ritualima, ali i tim trenucima nekada je prethodio smisao. Nije slučajno što je i Epikur, koga danas olako vezujemo za zadovoljstvo, najveće dobro nalazio zapravo u umjerenosti, prijateljstvu i duševnom spokojstvu. No, čini se da smo od te stare ideje dobrog života sačuvali uglavnom njenu najprizemniju stranu.
Uživanje je, gotovo neprimjetno, počelo da zauzima mjesto koje su nekada imali sreća, ispunjenje ili smisao, postajući civilizacijskim zahtjevom, masovnim apelom koji čujemo u kafićima, restoranima, buticima ili supermarketima; to jest svugdje gdje uslugu plaćamo novcem, kako bismo uz račun dobili i malo pažnje, malo osjećaja da smo viđeni, uvaženi i prepoznati ne samo kao mušterije, već i kao ljudi.
Ne mislim da je ta pažnja lažna, ona je prosto sastavni dio usluge, ona je u tom smislu iskrenija od mnogih svakodnevnih susreta. Ali, ipak, ostaje mučna nelagoda pred činjenicom da se jezik bliskosti preselio u jezik usluge. Riječi koje su nekada pripadale prijateljstvu, gostoprimstvu i domaćinskoj kulturi sada bez teškoće obavljaju svoju tržišnu namjenu. U izvjesnom smislu to podsjeća na jevanđeljsku opomenu da „ne živi čovjek samo o hljebu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih“, samo što bismo tu misao mogli pročitati iz drugog ugla: pokaži mi riječi koje jedno društvo najčešće izgovara, pa ću ti reći čime se ono hrani. Riječi, naime, nijesu samo sredstvo sporazumijevanja, već ogledalo naših vrijednosti, naših želja i naših neizgovorenih uvjerenja.
Otuda riječ uživajte govori o našem vremenu više nego što smo spremni da priznamo. Izgleda da se od čovjeka više ne očekuje da bude mudar, plemenit ili dobar, doli samo zadovoljan. Da uredno konzumira život i ostavi utisak kako u tome uživa i uspijeva. Ne treba zbog toga odbaciti ni uživanje ni ljubaznost, ali vrijedno je osluškivati riječi koje nam svakodnevno prolaze pored ušiju, jer nam ta frekvencija sasvim uspješno otkriva lozinku epohe u kojoj živimo — otkriva način na koji razumijevamo sebe, druge ljude, pa i sam život.
Izvor: RTNK
