Članak iz Novog Standarda iz 2016. godine
Piše: Sveštenik Gojko Perović
Hrvati su krajem 20. vijeka oformili državu. Kada sagledamo okolnosti pod kojima se to desilo, zaključujemo da je jedan od preduslova za stvaranje te države bio nestanak Srba sa teritorije na kojoj je ona stvorena.
U dva maha, u petoj i desetoj deceniji 20. vijeka, došlo je do neopisivog krvavog zločina nad Srbima, što je ovaj narod doveo do istrebljenja i njegovog svođenja na zanemarljiv procenat u današnjoj Hrvatskoj. Sredinom 20. vijeka Srbi su masovno ubijani i na silu prevođeni u drugu vjeru, dok je krajem istog stoljeća stotine hiljada Srba protjerano iz Hrvatske. U ovoj drugoj prilici Srbi su pokušali da se fizički i vojno odbrane od hrvatskog nasilja, ali to je učinjeno nespretno i bezuspješno.
Poslije svega, danas na početku 21. vijeka, najistaknutiji hrvatski pojedinci veličaju Pavelićevo djelo. Djelo čovjeka koji je predvodio pokolj Srba u NDH. Zašto je nestanak Srba shvaćen kao preduslov da nastane hrvatska država i zašto ta država i danas odiše antisrpskim nastrojenjem kao svojevrsnim pokretačkim duhom?
Umjesto postavljanja ovih pitanja, mogao bih jednostavno da mrzim Hrvate cijelim svojim bićem. Da ih mrzim do kraja svijeta i vijeka, zbog rane koju su mi nanijeli, rane dublje od bezdana. Međutim, ako za sebe i za njih potražim neke dublje razloge postojanja, moram da razmislim, da potražim objašnjenje, da razumijem sukob koji nam se desio, da razmislim o tome zašto su nas ranili i o tome čija je rana dublja i krvavija. Naša – rana i poremećaj onih koji su ubijeni i protjerani – ili njihova – rana i poremećaj onih koji su obuzeti željom da nas nema. Mislim da nešto od tih razloga stanuje u načinima i motivima kojima su stvarane države ovih naroda kroz vjekove istorije.
Od srednjeg do novog vijeka
Od 13. do 15. vijeka Srbi žive zenit svog državnog uspona i političke slobode i tako grade identitet naroda koji stvara sopstveni kulturni i duhovni izraz. A sve to grade na temeljima univerzalne hrišćanske vjere i pod uticajem pravoslavnog „vizantijskog komonvelta“. Hrvati u tim stoljećima žive kao podanici Ugarske, sa mentalitetom porobljenih Slovena, koji u tuđem carstvu čekaju priliku za ostvarenje svoje političke slobode.
Proći će vijekovi težnje i nadanja da će oni (Hrvati) na prostranoj teritoriji zapadno od Drine, južno od Beča i Pešte i istočno od jadranske obale – formirati svoju autentičnu, slovensku hrišćansku državu. Mijenjali su se okupatori – Turci, Mlečani, Nijemci (Habzburzi)… – i sabrao se gotovo čitav milenijum tih i takvih nadanja. Sve to vrijeme Hrvati žive u različitim autonomnim jedinicama ovih carstava. Te jedinice svojim nazivima (imenima) govore o postojanju svijesti o hrvatskoj narodnoj posebnosti, ali ta autonomija nije ni blizu onoga što bismo mogli nazvati političkom ili kulturnom slobodom. Povremeno imamo i pokušaje da se podigne ustanak (npr. Zrinski i Frankopani u 17. vijeku), ali to je bilo bez uspjeha i bez naročite narodne masovnosti.
Istovremeno, i na istom već opisanom prostoru, zajedno sa Hrvatima žive i Srbi. Njihov broj je nešto manji, njihova duhovnost i kultura su drugačiji, ali politička sudbina Srba na prostorima zapadno od Drine, istovjetna je onoj hrvatskoj. Podanici tuđeg carstva koji su etnički, jezički i istorijski nešto drugo u odnosu na Beč i Peštu. Svi oni dakle, sa istorijskim strpljenjem i upornošću, čekaju oslobođenje.
Na drugoj strani, istočno od Drine Srbi žive u znatno većem broju. Njihova velika i snažna država se u 15. vijeku ugasila pod turskom najezdom. Međutim, iako žive kao podanici Osmanskog carstva, Srbi su sabrani oko Pećke patrijaršije. Patrijaršija je izraz njihove duhovne slobode u političkoj porobljenosti, ali i spomenik, svjedok nekadašnjeg značajnog zemaljskog carstva. Patrijaršija je svjedok mogućnosti koju su Srbi ostvarili. Mogućnosti da se u moru vaseljenskog pravoslavlja, od Egipta do Kijeva, ostvari sopstveni bogoslužbeni i kulturni stvaralački izraz. Pored toga, narodno predanje čuva jedan zaseban kulturni dragulj – rodoljubivi ciklus pjesama. Njega generacijama prenose narodni mudraci i guslari, i on predstavlja prepjevanu Bibliju, prevedenu antičku tragediju, i, uz Crkvu i njenu djelatnost, taj umjetnički poetski spjev čuva snažnu državotvornu svijest Srba.
Otuda, kod Srba u vrijeme turskog ropstva, imamo niz značajnih narodnih ustanaka i plodnih duhovnih i kulturnih obnova, koji svjedoče o njihovoj narodnoj vitalnosti. Doba patrijaraha Sokolovića; ustanak Srba krajem 16. vijeka; djelatnost patrijarha Gavrila Rajića i Svetog Vasilija Ostroškog tokom 17. vijeka; novi ustanci krajem 17. vijeka i velike seobe koje su pokrenute nakon propasti ustanaka; politička autonomija, a potom i samostalnost teritorije Cetinjske mitropolije…
Novovekovni susret u izmenjenim okolnostima
Rekli smo da na zapadnim prostorima Srbi i Hrvati dijele zajedničku sudbinu porobljenih Slovena pod različitim upravama Ugarske, Venecije i konačno – Bečke monarhije. Sve su prilike da je na tim prostorima do kraja 17. vijeka broj Srba bio znatno manji od broja Hrvata. Ali duhovni i istorijski spomenici svjedoče o srpskom prisusutvu u Hrvatskoj još od 14. vijeka, pa i od ranije. Mislim da je nesumnjivo da do ovog perioda nemamo ništa što bi ličilo na antagonizam ili sukobe između ova dva naroda. Možda je jedan od razloga za takvo miroljubivo stanje između dvije različite konfesije istog ili sličnog etnosa taj što ni jedan od njih nema političku vlast nad ovim drugim i što niko od njih nema mogućnost da stvori državu. I jedni i drugi su pod vlašću stranog naroda, stranog jezika i – jake, moćne strane države.
Isto tako je nesumnjivo da su do 18. vijeka Hrvati posmatrani kao dominantan slovenski narod na ovim prostorima. To valjda zbog njihove brojnosti, ali i zbog njihove konfesionalne bliskosti sa Bečom i Peštom u odnosu na one Srbe koji su do tog vremena živjeli na tim prostorima. Pokušavam da zamislim kako se hrvatski narodni identitet formirao kroz ovo strpljivo i uporno čekanje da se sa adresa zapadne, rimokatoličke, hrišćanske Evrope (Beč, Venecija, Pešta, Rim) dobije „priznanje posebnosti“, „pravo na život“, „dozvola za gradnju sopstvene kuće“. Sve to vrijeme Srbi mogu biti „dobri susjedi“ – brojčano su marginalni… a mogući su saradnici na poslu političke emancipacije.
Duhovno veče u Trebinju: Otac Gojko Perović o potrebi čovjeka za Bogom
Međutim, vihor austrijsko-turskog rata s kraja 17. vijeka, koji je donio veliko stradanje i seobe Srba u samoj Srbiji, zauvijek je promijenio hrvatsko-srpske odnose na teritoriji današnje Hrvatske. U dvije velike seobe, do sredine 18. vijeka Srbi su značajno naselili ove prostore i povećali svoj dotadašnji broj. No, pored uvećanja broja Srba, značajno je i to što se mijenja i jača srpski politički uticaj. Na prostore Habzburškog carstva dolazi glavom i bradom – srpski pećki patrijarh sa svojim episkopima. I to ne bilo koji patrijarh, nego ugledni Arsenije Treći, koji je u stalnoj prepisci sa Jerusalimskim patrijarhom i koji uživa veliki ugled u pravoslavnom svijetu. Uz to Srbi dobijaju značajne političke privilegije od bečkog cara, što ih suštinski čini zasebnom adresom za političke pregovore u odnosu na Hrvate. Krajem 18. vijeka u tri administrativne oblasti Austrijskog carstva (Hrvatska, Slavonija i Krajina) samo su u Hrvatskoj Hrvati u značajnoj većini u odnosu na Srbe, dok je u Slavoniji njihov broj podjednak, a u Krajini – Srba ima više.
Šta se desilo? Hrvatski prostor nijesu naselili ni Tatari, ni Kinezi, nego njihovi krvni i jezički blizanci, njihovi „dvojnici“ koji su druge vjere i koji (kroz patrijarha i kasnije kroz Karlovačku mitropoliju) donose snažnu državotvornu svijest. Da su to bili Tatari ili Kinezi, ma u kolikom broju, hrvatski identitet i njihova perspektiva političke emancipacije ne bi na taj način bila ugrožena. Ovako, sa povećanjem broja Srba i snaženjem njihovog političkog uticaja – popunjava se ili makar dijeli na pola ono mjesto koje su Hrvati vjekovima projektovali i naznačili sami sebi u vjekovnoj čekaonici za oslobođenje Slovena porobljenih od hrišćanskog Zapada. Potlačeni Sloveni na rubu velikog carstva koji čekaju osamostaljenje – više nijesu samo Hrvati već i Srbi. A prostor je premali da bi se razmišljalo o dvije države. Iz hrvatske perspektive – Srbi su zauzeli njihovo mjesto, mjesto za gradnju domaćinstva o kome smo govorili na početku teksta. I, što je još teže, dobili su ga od onih (privilegije koje je Beč davao Srbima) koji same Hrvate drže u dugom istorijskom čekanju. Isprva se ta muka nije toliko osjetila niti su je Hrvati bili svjesni, pa se u revolucionarnom talasu sredinom 19. vijeka Srbi i Hrvati pojavljuju kao saborci. Međutim, već koju deceniju kasnije na istorijsku scenu stupa prvi moderni hrvatski političar i ideolog, rasista i antisrbin Ante Starčević, koji će tako prirodno dobiti epitet „oca domovine“.
Možemo samo da naslutimo tjeskobu koju je narastajući revolucionarni hrvatski nacionalizam osjetio kada je u nacionalnom buđenju 19. vijeka pored sebe zatekao svoga „dvojnika“, koji ga suštinski negira u pretenzijama da ostvari idolopokloničku, antihrišćansku nakanu – stvaranja čiste nacionalne hrvatske države. Naravno, svaki drugi evropski nacionalizam toga vremena nije bio ništa manje bezbožan i ništa manje antihrišćanski. To je prosto bio duh vremena, i manje-više isto se može reći i za srpski nacionalizam, makar za neke njegove političke izraze. Ono što hrvatski nacionalizam razlikuje od drugih je izraženo antisrpsko rasističko nastrojenje (Starčević, Frank, Kvaternik…). A ono opet, zbog svih iznijetih razloga, možemo nazvati razumljivim psihološkim i emotivnim poremećajem. To je dakle poremećaj čije korijene razumijemo, ali ga ničim ne možemo opravdati niti podržati.
Etnički Hrvat je politički zaspao u 11. vijeku kao neko ko je imao samostalnu rimokatoličku kraljevinu sa kraljem i podanicima koji govore slovenskim jezikom, a probudio se u 19. vijeku, kao novovjekovni nacionalista koji ne može da dobije istu takvu kraljevinu jer pored sebe ima sebi sličnog, ali duhovno drugačijeg, možda bi se moglo reći – samostalnijeg i politički zrelijeg. U svakom slučaju, pored sebe ima nekog (dovoljno sličnog sebi da se od njega ne može distancirati i dovoljno različitog da ga ne može apsorbovati) – da se osjeti ugroženim što sa njim mora da dijeli svoje ideale.
Bijes, tjeskoba, zavist… – to su temeljne emocije na kojima je nastajala ideologija Ante Starčevića. Kakva suprotnost u odnosu na, recimo, obližnju Švajcarsku, u kojoj je istorija odnosa među različitim (a sličnim) narodima i različitim (a sličnim) vjeroispovjestima, donijela konfederalni suživot, u ono vrijeme kada Starčević poziva na progon Srba iz Hrvatske. Starčevićeve emocije su prema tome nalik emocijama biblijskog Kaina. Zavist i tjeskoba koji pomućuju moć rasuđivanja. Druga dimenzija ove tragedije leži u činjenici da Srbi (poput biblijskog Avelja) nijesu mogli ni da naslute kakva se nepodnošljivost rađa kod slovenskog brata. Najprije zato što su i oni za austro-ugarske prilike bili samo potomci namučenih i raseljenih, a sve te privilegije koje su dobijali od cara i dalje su ih činile građanima drugog reda. Nije bilo načina ni razloga da Srbi predvide kako ih bratske oči vide u obliku uzurpatora i pretendenta na mjesto vjekovima predviđeno samo za Hrvate. Da – onda kada nema Boga i kada, kao posljedica bezbožne misli, nema strpljenja za druge ljude – ubistvo i nestanak Srba bili su jedino razriješenje hrvatske tjeskobe.
Kako dalje?
Ovdje je nužno pojasniti nekoliko stvari. Naravno da u hrvatskom narodu jeste bilo, ima i danas i biće uvijek ogroman broj onih koji traže Božiji blagoslov, koji ištu civilizovani suživot sa drugima. Tu je bilo i biće onih kojima je na srcu neki oblik zajedničkog političkog života sa Srbima. Od hrvatskog nacionalnog buđenja sredinom 19. vijeka pa do danas, na istorijsku scenu su stupali Hrvati koji su svoj narod vodili u pravcu uzvišenijih i plemanitijih ideja od one Starčevićeve.
Tako isto, i u vremenu dva velika srpska stradanja u Hrvatskoj veliki dio hrvatskog naroda je ćutao pod represijom i u strahu za sopstvene živote. Neki su i položili živote da bi stali u odbranu Srba. Međutim, ovdje govorimo o tome da su postojali preduslovi u kolektivnoj svijesti da u jednom momentu Zagreb Hitlerovu vojsku dočeka sa cvijećem; da budući koljači Srba, bez traga otpora, uspostave državu u Hrvatskoj i da krajem 20. vijeka 200.000 Srba napusti Hrvatsku uz kolektivno oduševljenje većine hrvatskog građanstva. Postojali su realni uslovi za zlo koje se desilo, isto kao što su postojali realni Hrvati koji su se tom zlu protivili.
Zašto danas, poslije toliko vremena, i poslije posljednjeg velikog progona Srba 1995. godine, dominantna politika u Hrvatskoj nema druge okvire ni drugačiji put od onog da se narodne vođe slikaju na Pavelićevom grobu, da cijeli stadion skandira ustaški pozdrav i da narodne mase lome i progone natpise sa ćiriličnim pismom? Zašto? To je sada druga strana iste priče. Posao o kome je maštao Starčević skoro da je doveden do kraja. Srba nema ni u približnom broju u odnosu na njihovo brojno stanje prije ustaškog pokolja i prije Tuđmanovog razračunavanja sa sopstvenim sugrađanima. Hrvati su ostali sami u svojoj kući.
To je bila želja pomračenih umova. Ostvarila se želja pomračenih umova. I sad bi trebalo živjeti u toj kući. Kući u kojoj je ubijen brat, iz koje je protjeran brat, iz koje je prognana različitost. Kuća odjekuje podsjećanjem na prošlost. Ostao je domaćin sam sa svojom savješću. A to stanje je ponovo tjeskobno i teško.
Ima li pomoći i ko može da pomogne Hrvatima u prevazilaženju takvog stanja? Posljednjeg stanja koje je gore od prvog – prema riječima Jevanđelja. Da bi se hrvatsko društvo oslobodilo tog stanja, da bi se umirila savjest u sopstvenoj kući – ponovo su potrebni Srbi. Ali ne Srbi kao objekat mržnje, kao adresa za izliv nove tjeskobe, nego kao neko ko će svojim prisustvom, svojim životom i postojanjem da izliječi smrtnu ranu na oba srca. Život i opstanak Srba u Hrvatskoj, put je izlječenja i dekontaminacije. To je mogućnost da se konačno prostor današnje države Hrvatske pokaže kao polje na kom je moguće graditi prostrano domaćinstvo, višespratnu kuću, dvorište sa više ulaza… Biće to bogatija i snažnija država, biće to čovječanski odnos dva brata, u kome svaki od njih, u ovome drugome vidi boljeg i plemenitijeg – samog sebe.
Izvor: Novi Standard 2016.
