Piše: Milovan Urvan
Nu, natuknuo sam negdje da se pravi neki grandiozni koncert folklornog neonacističkog glazbenika Tompsona. Primio sam to kao signal da se u regionu valja neka smutljiva politička rabota, uprav: diverzija!
Dočim, predavajući se sedmičnoj dozi mazohizma, gledajući prevaziđene intelektualce kod Milomira Marića, shvatio sam otkud Tompson u smutnim vremenima. Ta, stvar je jasna, to potrebuju nekolika režima.
Avaj, potrebno je nešto lansirati u etar starih međukomšijskih sporova, kako bi svaka kuća utišala nezadovoljstvo unutar sopstvenog dvorišta. Nu, sada eho koncerta možemo čuti preko ograda.
Biće to privremeno rješenje, neka vrsta neutralizovanja, prigušivanja unutarnje galame u dvorištu nekolika režima.
Već viđeno!
Dočim, moram reći da to nigdje luđe ne rezultira zgoditkom kao u Crnoj Gori. Negda sam pisao o tome, kako su cetinjski pseudokomiti znali zapjevati neonacističke stihovane sustave Tompsona. Ta, nijesu znali, niti je to moguće, u predanju, u pamćenju svojih očeva i đedova naći neko antisrpsko raspoloženje, metriku i melodiku, a bivajući, valjda, lijeni da sami nešto iskomponuju, oni su se prosto poslužili Tompsonom.
Ej, da je samo Tompson. Prije će biti da postaje postjugoslovenski trend da se estradne aveti svih polova i žanrova koriste u funkciji zvučnog topa. Sve u svemu, od „tompsona“ zbilja može da se ogluvi.
