Piše: Norman Solomon
Predsjednik Bajden nikada nije odustao od odobravanja ogromnih isporuka oružja Izraelu tokom više od 13 mjeseci masovnih ubistava i namjernog izgladnjivanja palestinskih civila u Gazi. Bajdenova ključna uloga donijela mu je nadimak „genocidni Džo.“
Taj nadimak možda izgleda pretjerano, ali je opravdan. Iako Bajden neće odgovarati za to što je služio kao ključni saučesnik u užasnim zločinima protiv čovječanstva koji se nastavljaju u Gazi, etiketa ostaje — a iskreni istoričari će ga osuditi kao direktnog saučesnika u genocidu.
Bajden bi se mogao kvalifikovati i za drugi nadimak, koji, prema Guglu, nikada nije objavljen prije ovog teksta: „Džo Omnicid.“ Za razliku od nadimka „genocidni Džo,“ koji se već pokazao kao prikladan, „ Džo omnicid“ je donekle predskazujući. To je neizbježno, jer ako konačni efekti njegove vanjske politike postanu ključni faktori u nuklearnom uništenju, istoričara više neće biti tu da procijene njegovu odgovornost za omnicid — definisan kao „uništenje sveg života ili sveg ljudskog života.“
Ta definicija jedva da premašuje ono što nam naučnici govore da bi se dogodilo u razmjeni nuklearnog oružja. Istraživači su otkrili da bi „nuklearna zima“ brzo zavladala širom svijeta, blokirajući sunčevu svjetlost i uništavajući poljoprivredu, s mogućnošću preživljavanja ljudske vrste od svega 1 do 2 posto ukupne populacije.
S obzirom na to da je sve — bukvalno sve — u pitanju, mogli biste pomisliti da bi sprečavanje termonuklearnog rata između dvije nuklearne supersile, Rusije i Sjedinjenih Država, bilo visoko na listi predsjednikovih prioriteta. Ali to nije bio slučaj sa Džoom Bajdenom od kada je prvi put sjeo za sto u Ovalnoj kancelariji.
Zapravo, Bajden je tokom prvih godina ove decenije učinio sve da rasplamsa realne strahove od nuklearnog rata. Njegov neposredni prethodnik, Donald Tramp, izveo je SAD iz dva važna sporazuma — o raketama srednjeg dometa i o otvorenom nebu — a Bajden nije poništio tu odluku. Isto tako, Tramp je ukinuo nuklearni sporazum s Iranom, dogovoren tokom Obamine administracije, a Bajden je dozvolio da taj sporazum ostane nevažeći.
Umjesto da je prvi ispunio svoje obećanje iz kampanje 2020. godine da će prihvatiti politiku SAD o ograničavanju nuklearnog oružja, Bajden je prije dvije godine odobrio potpuno suprotan dokument. Prošle godine, pod eufemizmom „modernizacije,“ američka vlada je potrošila 51 milijardu dolara — više od svih drugih nuklearnih zemalja zajedno — na ažuriranje i održavanje svog nuklearnog arsenala, dobivši ekstravagantan zamah u procesu koji će trajati decenijama.
I prije i poslije ruske invazije na Ukrajinu krajem februara 2022. godine, Bajden je pokazao izrazit nedostatak interesovanja za stvarnu diplomatiju radi sprečavanja rata ili njegovog okončanja. Tri dana prije invazije, u članku za „Fajnenšel tajms,“ Džefri Saks je istakao: „Bajden je više puta rekao da su SAD otvorene za diplomatiju s Rusijom, ali o pitanju koje Moskva najviše ističe — proširenju NATO-a — nije bilo američke diplomatije. [Ruski predsjednik Vladimir] Putin je više puta tražio da se SAD obavežu da se NATO neće proširiti Ukrajinu, dok je Bajden više puta tvrdio da je članstvo u savezu stvar izbora Ukrajine.“Iako rusku invaziju i užasan rat u Ukrajini treba osuditi, Bajden dodatno doprineo Putinovim zločinima dajući mnogo veći prioritet hladnoratovskoj maniji Vašingtona nego pregovorima za mir — ili smanjenju eskalirajućeg rizika od nuklearnog rata.
Od samog početka, Bajden jedva da je priznavao da je zbog rata u Ukrajini u pitanje doveden sam opstanak čovječanstva. U svom prvom govoru o stanju nacije, sedmicu dana nakon invazije, Bajden je veliki dio svog govora posvetio ukrajinskom sukobu bez ijedne riječi o povećanoj opasnosti od upotrebe nuklearnog oružja.
M. K. Badrakumar: Da li Bajden signalizira spremnost za sastanak sa Putinom?
Tokom naredna tri mjeseca, Bijela kuća je objavila više od 60 predsjedničkih izjava, dokumenata i saopštenja o ratu u Ukrajini. Svi su dijelili zapanjujuću karakteristiku sa njegovim govorom o stanju nacije — potpuno odsustvo bilo kakvog pomena o nuklearnom oružju ili opasnostima od nuklearnog rata — iako su mnogi stručnjaci procjenili da su te opasnosti najgore od vremena Kubanske raketne krize 1962. godine.
S povremenim prigušenim referencama za izbjegavanje vojnog sukoba SAD sa nuklearno naoružanom Rusijom, Bajdenova administracija je tokom posljednjih 33 mjeseca izjavljivala da ne želi da pređe svoje „crvene linije“ — a onda ih je više puta prelazila.
Prije sedmicu dana, radikalni jastreb Džon Bolton, bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost predsjednika Trampa, rezimirao je proces u intervjuu za CNN, žaleći se što Bajdenova nepromišljena eskalacija nije bila još ekstremnija: „To je bio jedan dug javni nastup za drugim, od pitanja ‘Da li da uopšte isporučimo Ukrajincima ATACMS [balističke rakete]?’ Prvo je bilo ne, onda debata, pa da. ‘Treba li da isporučimo Ukrajincima tenkove Abrams?’ Prvo ne, pa duga debata, pa da. ‘Treba li da isporučimo Ukrajincima F-16?’ Prvo ne, onda duga debata, pa da. A sada, ‘Da li dozvoliti Ukrajincima da koriste ATACMS unutar Rusije?’ Nakon duge debate, sada je da.’”
Bez obzira da li ga hvale ili osuđuju, Bajdenov navodni oprez tokom rata u Ukrajini je postepeno nestajao, ustupajući mjesto sve opasnijoj eskalaciji.
Bajdenovo nedavno zeleno svjetlo za Ukrajinu da koristi projektile dugog dometa za napade unutar Rusije predstavlja još jedan korak bliže nuklearnom ratu. Kako je napisao analitičar iz Kvinsi instituta: „Ulozi i rizici od eskalacije postepeno su rasli.“ U prijetećem pravcu, „ova nepotrebna eskalacijska mjera približila je Rusiju i NATO korak bliže direktnom sukobu — prozor za izbjegavanje katastrofalne greške sada je znatno uži.“
Kao ni Bajden, ni državni sekretar Entoni Blinken, ni demokratski i republikanski zagovornici rata u Kongresu, tako ni Bolton ne pominju da najnovija istraživanja pokazuju snažnu podršku među Ukrajincima za pregovore koji bi zaustavili rat.
„Prosječno 52 posto Ukrajinaca želi da njihova zemlja što prije započne pregovore o okončanju rata,“ izvestio je prošle sedmice Galup, u poređenju sa samo 38 posto koji kažu da „njihova zemlja treba nastaviti borbu do pobjede.“
Bajden i drugi zagovornici rata nastavili su da preziru ono što sada veliki dio ukrajinskog stanovništva želi — pregovaračko rješenje — nazivajući to kapitulacijom i popuštanjem agresiji. Umjesto toga, vodeći funkcioneri administracije i novinari-huškači iz pres centara rado ističu svoju odlučnost, insistirajući da Ukrajinci i Rusi nastave da se ubijaju i ginu.
Vašingtonske elite nastavljaju da se predstavljaju kao hrabri branitelji slobode uz vojnu eskalaciju u Ukrajini, gdje je već poginulo na stotine hiljada ljudi. U međuvremenu, opasnosti od nuklearnog rata rastu.
Prošle sedmice, Putin je „snizio prag ruske nuklearne doktrine kao odgovor na širi spektar konvencionalnih napada,“ izvestio je Rojters, „a Moskva je izjavila da je Ukrajina gađala duboko unutar Rusije američkim ATACMS projektilima…. Rusija je mjesecima upozoravala Zapad da će, ako Vašington dozvoli Ukrajini da puca na Rusiju američkim, britanskim i francuskim projektilima, Moskva smatrati te članice NATO-a direktno umješanim u rat u Ukrajini.“
Za predsjednika Bajdena, presuda „genocidni Džo“ već je izrečena. Ali ako, uprkos apelima za razumno rješenje, zaista zasluži nadimak „Džo omnicid,“ niko od nas neće biti tu da o tome čita.
Norman Solomon je nacionalni direktor RootsAction.org i izvršni direktor Instituta za javnu tačnost. Njegova najnovija knjiga, War Made Invisible: How America Hides the Human Toll of Its Military Machine, objavljena je u izdanju The New Press.
Izvor: Counterpunch
