Piše: Elis Bektaš
Društvenim mrežama proširio se gaf novinara jednog beogradskog tabloida, koji iz svog članka nije uklonio rečenicu kojom mu bot vještačke inteligencije nudi dodatne intervencije na tekstu, uključujući i prevod. Naravno, odmah su se začuli glasovi koji u tome vide dokaz propasti novinarske profesije i potvrdu makabričnih proročanstava po kojima će vještačka inteligencija zavladati svijetom jer je čovječanstvo nemoćno da joj se odupre.
Stvari, međutim, stoje nešto drugačije. Tačno, novinar je trebao da obriše sporni dio teksta prije objave ali to nipošto nije neoprostiv grijeh – vještačka je inteligencija i kreirana upravo da asistira ljudima u obavljanju njihovih poslova pa ne postoji nijedan razlog koji bi diskvalifikovao asistenciju novinarima, pogotovo kada je riječ o pripremi šablonskih vijesti.
Sunovrat novinarske profesije desio se znatno ranije i vještačka inteligencija u njemu nema apsolutno nikakvog udjela. Objavljivanje neprovjerenih, nepouzdanih i netačnih vijesti, nesposobnost ogromnog broja novinara da sroči vijest sa svim elementima koje ta žurnalistička forma zahtijeva, korištenje bombastičnih pridjeva kako bi se na taj način skrenula pažnja sa odsustva činjenica, iskazivanje pseće lojalnosti ideološkim agendama pri čemu činjenice stradavju… sve je to plod ljudskog uma a ne tamo nekog softverskog algoritma.
Na jedan bizaran način, sunovrat novinarstva čak je i podnošljiviji u totalitarnim i autokratskim režimima – zahvaljujući postojanju ideološkog okvira i kanona, čitalac može kontrapolacijom odnosno interpolacijom unazad barem naslutiti šta je to što novinski tekst prikriva. U postideološkim društvima ne postoje nikakve zakonitosti niti ustaljenosti što čitaoca novinskih tekstova stavlja u poziciju izgubljenika u lavirintu. Dominantna, a počesto i jedina konzistentnost žurnalizma u takvim društvima jeste posvemašnje odsustvo logike koje nužno vodi i u degeneraciju etike, te imperativ da se po svaku cijenu poveća čitanost koja je, gle čuda, sve manja i sve plića. To je i razumljivo, jer čak i najtuplji čitalac sve teže pronalazi razlog da se udubi u ono što mu se danas servira kao dominantni žurnalistički diskurs.
Vještačka inteligencija u svemu tome ono je što je i zamišljena da bude, dakle, alatka. Poput, recimo, čekića. U vještim rukama čekić će zakivati čavle, u nevještim će drobiti prste. Uostalom, vještačka inteligencija je i dalje nekakva inteligencija, pa je već u startu u prednosti nad većinom današnjih novinara.
Zato, čitaoče, umjesto što se izruguješ šlampavom i brzopletom novinaru Blica, radije samoga sebe zapitaj zašto uopšte odlaziš po informacije na takva mjesta. Blic nije jedini medij koji potvrđuje gore iznijete ocjene o sunovratu novinarstva, on je samo jedan od mnogih koji u stroju, disciplinovano i nemilosrdno, već dugo vode blickrig protiv ljudske inteligencije, znatno prije pojave one vještačke. Današnji čitalac više nego ikad mora biti svoj vlastiti urednik. Da bi razumio nakaradni sadržaj, mora razumjeti zašto mu se on servira, ko to radi i u čijem interesu. Bez tog filtera ne postoje ni sloboda ni inteligencija – kako ljudska tako i ona vještačka. Postoje samo šum i buka gluposti i bijesa.
