Još dok sam bio đak bogoslovije na Cetinju, slušao sam priče bogoslovaca iz Beograda i okoline, koji su mi pripovijedali o starim pojcima u beogradskim hramovima koji su pojali na neobičan način. Govorili su mi da je samo dio takvog pojanja zapisan u notnim zbornicima Baračkog, Lastavice, Čenejca… Veliki dio takvog pojanja mogao se jedino čuti od tih starih pojaca, kojih je bilo sve manje. Moram da priznam da su ove priče imale presudan uticaj na moju odluku da svoje školovanje, nakon bogoslovije, nastavim na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, budući da sam želio da stare pojce što češće slušam, te da se na taj način napajam sa samih izvora srpskog crkvenog pojanja.
Piše: đakon Pavle Lješković
Moram da priznam da su ove priče imale presudan uticaj na moju odluku da svoje školovanje, nakon bogoslovije, nastavim na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, budući da sam želio da stare pojce što češće slušam, te da se na taj način napajam sa samih izvora srpskog crkvenog pojanja. Kada sam upisao fakultet, vrlo brzo sam počeo da obilazim tamošnje hramove, odlazeći na bdenija i liturgije. Na moje veliko razočarenje, stari pojci su već uveliko svoja mjesta za pjevnicama ustupili momcima koji su, poput mene, završili neku od bogoslovija Srpske pravoslavne crkve. Još neko vrijeme sam tragao za njima po raznim hramovima, da bih posle određenog vremena sa tim prestao, budući da sam izgubio svaku nadu da ću bar nekoga od njih pronaći. Međutim, naredne godine, za vrijeme oktobarskog ispitnog roka, nakon položenog ispita iz Starog zavjeta, potpuno neplanirano sam se našao na bdeniju u jednom od hramova u kojem do tada nikada nisam bio.
Bio je kišovit i za to doba godine prohladan dan, pa se zbog toga u crkvi , pored mene, nalazilo još svega nekoliko vjernika. U oltaru je bio sveštenik srednjih godina, dok je za pjevnicom odgovarao čovjek u sedamdesetim godinama. Na sebi je nosio teksas jaknu, farmerke i duboke “starke” patike. U desnoj ruci je sve vrijeme držao kačket teget boje. Prvi glas je bio vladajući te sedmice. Kada sam čuo način na koji je pojac pjevao stihire na Gospodi vozvah, ušao sam u oltar i uzeo blagoslov od sveštenika da stanem za pjevnicu i pjevam prateći glas, kako bi njegovo divno pojanje još više došlo do izražaja. U pojanju prvog glasa koristio je ukrase koje nikada do tada nisam čuo, uz karakterističan vibrato, koji je samo njemu pristajao.
Takođe, umjesto nota služio se takozvanim trilama, sa kojima sam se isto tako po prvi put susreo. Za bdenije koje je trajalo nekih sat ipo vremena, učinilo mi se da je bilo bar upola kraće. Nakon službe, dok smo stajali na vratima crkve, zagledani u uvele, žute listove kojih je porta bila prepuna, rekao mi je da po načinu mog pojanja pretpostavlja da sam završio bogosloviju na Cetinju. Kazao mi je i da su bogoslovije poslednji bedem našeg crkvenog pojanja. Međutim, u godinama koje slijede, po njemu, bogoslovije će imati sve manje đaka, pa će zbog toga u njima biti i sve manje sluhista. Zbog toga je bio zabrinut za budućnost srpskog crkvenog pojanja. U jednom trenutku njegove vesele tamne oči su se naglo uozbiljile i do izražaja su došle bore na njegovom visokom čelu. Tada mi je ozbiljnim tonom saopštio sledeće:” Upamti, brate, prvi glas nikada ne laže!
