Piše: Stefan Lakušić
Milan Milutinović izabran je od strane Skupštine Srbije za predsjednika nakon tri kruga glasanja i tijesnog obezbjeđivanja kvoruma u sali 2016. godine. U toku svog mandata zalagao se za podizanje nivoa vladavine prava i održivog razvoja Srbije, sa posebnim fokusom na jačanje procesa evropskih integracija. Insistirao je na dosljednom sprovođenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i davao podršku vladi u otvaranju poglavlja u pregovaračkom procesu. Često je u svojim javnim nastupima isticao hrabro držanje srpske vojske tokom rata 1998/99, slavio bitku na Košarama i insistirao na ispravnosti tadašnje politike. U razgovoru sa Visokom predstavnicom za spoljnu i bezbjednosnu politiku EU, Federikom Mogerini, izrazio je zadovoljstvo postignutim u procesu evropskih integracija i istakao spremnost da se ojačaju administrativni kapaciteti u cilju usvajanja i implementacije reformskih zakona. Pozvao je na smirivanje tenzija u regionu, zahvalio na podršci dosadašnjim naporima ka članstvu u EU i izrazio uvjerenje da će se čitav ovaj proces intenzivirati u narednom periodu.
O čemu to pričam? Pa ovo se nije desilo! Samo čitanje ovakvog teksta stvara kod čitaoca osjećaj protivrječnosti i neispravnosti koji je čak jači od nepodnošljivosti birokratskih fraza. Dobro, ne baš toliko jak…
Zamijenite sad riječi „Milan Milutinović“ sa „Hašim Tači“ i riječ „Srbija“ sa „Kosovo“ — i upravo to se desilo. A zašto je prvi scenario potpuno nevjerovatan, a ovaj drugi — potpuno vjerovatan? Jednostavno — jedan se našao na pravoj, a drugi na pogrešnoj strani istorije. Manji idealisti bi rekli da je Tači imao jačeg, a Milutinović slabijeg saveznika.
Poređenje Milana Milutinovića sa Hašimom Tačijem adekvatno je u smislu da su obojica bili ratni lideri tokom pomenutog vojnog sukoba. I potpuno je korektno, a neki bi rekli i benevolentno prema Tačiju jer ne znamo da li će i on, poput Milutinovića, biti oslobođen optužbi za ratne zločine. No za ovo poređenje nije ni bitno kakva će biti konačna presuda Tačiju, jer je u oba slučaja, prema navodima tužilaštva, postojala osnovana sumnja da su počinili ratne zločine. I dok je Milutinović potpuno marginalizovan ne samo iz političkog života Srbije, već i iz svoje stranke, Tači je mogao komotno da koristi svoje pasivno biračko pravo i da bude izabran na najviše pozicije Kosova prije svega desetak godina. Ovako nešto za srpske političare, za koje je postojala sumnja da su učestvovali u zločinima 90-ih, bila je misaona imenica. Zašto? Prosto nije postojala „politička volja“ da se kosovski lideri procesuiraju. Čija volja? Volja saveznika Kosova u ratu 98/99. koji su dvadesetak godina držali predmet u fioci. I ko zna koliko je fioka iz cijele bivše Jugoslavije ostalo zaključano. Ne bih bio toliko romantičan da kažem da je u tim fiokama pomirenje naroda bivše Jugoslavije, ali bi bili daleko bliži istini i suočavanju sa njom.
Dakle, ljudi za koje postoji osnovana sumnja da su činili ozbiljne ratne zločine bili su na najvišim pozicijama, zagovarali evropsku i evroatlantsku agendu i bez problema bili poželjni partneri zapadnih zemalja, služili se uobičajenim floskulama, bili ugledni članovi domaćeg i međunarodnog društva i uživali u privilegijama koje nosi vlast. No, zar to nisu bile godine kad je „međunarodni poredak“ savršeno funkcionisao, a tek je sa drugim mandatom Donalda Trampa došlo do njegove razgradnje? Ili je možda obratno? Ili je pak i tad i sad važeće pravo jačeg u međunarodnim odnosima, a sudovi su samo alat tog principa. Uf, ne znam, sve mi se pomiješalo…
Potpredsjednik Skupštine Crne Gore Nikola Camaj je, mada vjerovatno nenamjerno, to daleko bolje od mene artikulisao: „Put ka pravdi se nastavlja i naše uvjerenje je da će na kraju pravda trijumfovati i nevinost biti dokazana. Na tom putu očekujemo i računamo na podršku Sjedinjenih Američkih Država, našeg glavnog partnera i prijatelja u procesu oslobođenja i izgradnje države Kosovo“. I dok je svrha ove izjave vjerovatno bila amortizacija antiameričkog sentimenta među albanskom populacijom, ona otkriva i nešto drugo. A to je da će politička podrška SAD-a dovesti do željene presude. Time se jasno daje do znanja kako se gleda na nepristrasnost i profesionalnost sudija međunarodnih sudova (mada strogo formalno ovo nije međunarodni već sud Kosova). I s pravom. Jer međunarodni sudovi su dobri samo dok ne donose presude na štetu „naših“. Budite dobri sa moćnim saveznikom – to je siguran recept za poželjan ishod.
I stvarno, međunarodni sudovi nisu nikakva sveta krava. Bilo je više primjera kontaminiranosti procesa koji su dospjeli u javnost, a nama najbliži primjer je arbitražni proces oko slovenačko-hrvatske granice. Ipak, umjesto lamentiranja kako su sudovi protiv nas ili kako nas drugi ne razumiju, daleko bi bilo korisnije prihvatiti realnost odluka sudova i povlačiti poteze u skladu sa tim. To ni u kom slučaju ne treba da znači izolacionizam, defetizam ili osvetoljubivost, već izgradnju dobrosusjedskih odnosa, zauzimajući se za jačanje međunarodnih institucija kroz učešće u njima, a ne njihovo odbacivanje. Samo tako se država i društvo mogu razvijati i davati pozitivan impuls regionalnom i međunarodnom okruženju.
