Piše: Stefan Lakušić
Dobar komšija ili makar onaj koji nije sklon da napravi štetu je zlata vrijedan. Dok neke komšije ostaju dobre volje i pored neslaganja oko upisa u katastar, druge postaju smrtni neprijatelji nakon prevrnute saksije od strane kućnog ljubimca. U međunarodnim odnosima komšija je jednako bitan, posebno onda kada (percipira da) ima određenu nadmoć.
Hrvatska je u predvečerje naših pregovora za pridruživanje EU ispostavila više uslova od kojih su se neki volšebno pojavili upravo sada. Neki od ovih zahtjeva su više, a neki manje legitimni, no hrvatski političari imaju pravo da se bore za ono što vide kao svoje nacionalne interese. Izgleda da je hrvatska strana u svoju politiku jako integrisala „duh dobrosusjedskih odnosa“. Do te mjere da, kao i ostali duhovi, ne postoji.
S druge strane, od Crne Gore se traži dug dobrosusjedskih odnosa kojim smo nagrađeni u vidu osam zvanično iznijetih uslova. Dozvolite da primijetim da je začuđujuće kako crnogorska strana pristupa ovim zahtjevima. Kao da postoji ustručavanje od postojanja nacionalnih interesa, od kojih neki poput granice na Prevlaci spadaju u vitalne nacionalne interese. U diplomatiji postoji princip reciprociteta, no ovdje je potpuno izostao. Odakle to ustručavanje?
Neću se ovom prilikom baviti onima koji svoje stavove iznose iz lukrativnih pobuda, niti onima koji smatraju da, ako nešto kažete protiv hrvatske spoljne politike, to automatski znači da ste velikosrbin i ne mogu da izađu iz binarnog posmatranja stvarnosti. Baviću se onima koji dobronamjerno polaze od pretpostavke da će Hrvatska uložiti veto prilikom donošenja odluka na nivou Evropskog savjeta ili neće ratifikovati ugovor o pristupanju u sopstvenom parlamentu. Upravo njima ću reći jednu malu tajnu koju zna svako ko iole prati svjetsku politiku – takav ishod teorijski jeste moguć, ali se to, potpuno izvjesno, neće desiti. Maksimum koji Hrvatska može da postigne je ograničeno usporavanje procesa i uticaj na izborni rezultat u Crnoj Gori. To što joj je dato preko maksimuma kroz ispunjavanje pojedinih uslova, odluka je crnogorskih vlasti iz njima znanih razloga. I to im nije dato u onim pitanjima koja mogu biti legitimna i imati zajedničku progresivnu vrijednost poput rasvetljavanje sudbine nestalih lica i eventualnih ratnih zločina, već za uveliko sporno preimenovanje bazena i očuvanje ploče u Morinju.
Nebojša Popović: Može li Zagreb protiv Brisela – Crna Gora kao test evropske moći
Krenimo redom. Evropska unija je imala više krugova proširenja, što važi i za njene prethodnice – evropske zajednice. Svaki talas proširenja pratili su određeni izazovi. Poznato je odbijanje De Golove Francuske da Ujedinjeno Kraljevstvo postane članica iz straha da bi mogla biti američki trojanski konj, uticati na redistribuciju moći te smanjiti poljoprivredne subvencije. Dakle, Francuska je 1960-ih godina dva puta uložila veto na pristupanje Britanije EEZ. Nasuprot tome, imamo i jedan „kontra-veto“. Početkom ovog vijeka imali smo takozvani „Big Beng“. U planu je bilo pristupanje deset novih država članica. Najupitnije je bilo pristupanje Kipra zbog neriješenog pitanja granica i oštre polarizacije dvije dominantne etničke grupe – Grka i Turaka. I stvarno, Grčka je zaprijetila da će staviti veto na ulazak ostalih devet država ako i Kipar ne uđe u EU. Ili sve ili ništa, na manjak štrikova se zaboravilo i Kipar je postao punopravna članica.
Nešto kasnije, imali smo pitanje granice na moru između Slovenije i Hrvatske. Slovenija je blokirala Hrvatsku na putu ka EU dok granično pitanje nije povjereno Stalnom arbitražnom sudu u Hagu. Nakon ulaska Hrvatske u EU, imali smo skandal koji je svjedočio o uticaju slovenačke strane na sudije, zbog čega je ovaj proces trajno kompromitovan. Presuda kasnije nije prihvaćena od strane Hrvatske. Pogađajte šta bi se desilo da dođe do presude po pitanju granice u korist Crne Gore…
Da li je Slovenija uspjela da spriječi Hrvatsku da uđe u EU ili da ovim putem riješi pogranično pitanje? Ne. Da li će Hrvatska uspjeti da spriječi Crnu Goru? Hrvatska nije ni Francuska, ni Grčka, a ni teme koje su sporne nikako ne mogu parirati onima koje su mučile tadašnju Francusku ili Grčku. O čemu se radi, najbolje je rekao njemački kancelar Merc – manja lokalna pitanja koja su rješiva.
Zašto domaća javnost i dobar dio političke elite više sluša šta kažu Plenković i Grlić Radman, a ne šta kažu ključne evropske adrese, ostaje predmet spekulacije u koju se neću upuštati. Ono što je izvjesno jeste da ne treba trčati u ispunjavanje hrvatskih zahtjeva i da međudržavna pitanja treba odvojiti od procesa EU integracija. Naravno, Hrvatska će nastojati da ih uključi u ovaj proces, no neriješenih graničnih pitanja između država članica ima „ko kamenja ispod mosta“, što bi rekla Zorica Brunclik. Ostali zahtjevi su, sa stanovišta procesa koji se odvijaju na evropskom nivou, minorni.
Recimo i to da ovo nije prvi put da neka država blokira članstvo Crne Gore u određenoj međunarodnoj organizaciji. Prije svega petnaestak godina imali smo Ukrajinu koja je usporila pristupanje Crne Gore Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (STO). Na kraju je ovo pitanje pomjereno na bilateralu i Ukrajinci su dobili određene ustupke, a Crna Gora je ušla u STO. No ono što ovaj slučaj jasno razlikuje od hrvatsko-crnogorskih odnosa je to što tada nismo imali jaku i jasnu podršku najuticajnijih država STO, kao što je danas slučaj sa najmoćnijim država EU.
Vojin Grubač: Odbaciti ucjene i odgovoriti Hrvatskoj njenom deklaracijom iz 2011. Godine
Sumirajmo. Da li se integracioni proces može zaustaviti zavisi od toga kolika je moć onoga ko traži zaustavljanje, koliko su jaki argumenti za to zaustavljanje i, najvažnije, da li postoji volja najmoćnijih aktera da se određena država integriše u EU. Inicijator blokade u konkretnom slučaju jeste zemlja koja spada u manje članice EU i nema značajnu vojnu ili ekonomsku moć, sporna pitanja spadaju u „manja lokalna pitanja“, a iz same EU i njenih najmoćnijih država dolaze signali da se želi proširenje, na šta upućuje i širi međunarodni kontekst.
Dakle, crnogorski političari ne bi trebalo da provociraju drugu stranu, ali ni da ostaju nijemi na provokacije. Takođe, ispunjavanje uslova Hrvatske nas neće približiti EU, a još manje minimumu državnog dostojanstva. Umjesto toga, proces lobiranja u ostalim državama članicama EU, u kome se predstavlja crnogorska pozicija o ovim temama, treba da bude snažan i argumentovan. To je daleko važnije od toga šta će neki hrvatski ili crnogorski političar reći.
