Često korišćen slogan iz naslova jedne Šekspirove drame s pravom ilustruje posljednje događaje u Crnoj Gori. Izraz jednostavno kaže da je jedna teško rizična situacija izašla na dobro, koje sada postaje opšte dobro („Sve je dobro…“) iz razloga što je moglo da se završi i kao zlo, te da postane opšte zlo. A u Crnoj Gori su se stvari dobro svršile zato što je ostvarena jedna velika pravda ili, možda i tačnije – što je spriječena jedna velika nepravda.
Mitropolit crnogorsko-primorski je ustoličen u Cetinjskom manastiru. Neki bi rekli – dostojan, drugi – svaka čast, treći – pa šta, četvrti – baš me briga, i sve bi bilo normalno. Ali, prije čina ustoličenja Milo Đukanović i njegove pristalice su rekli – neće biti normalno, tj. biće po našem. Danima su demonstrirali i prijetili nasilnim sprječavanjem događaja, po Đukanovićom receptu „ako treba borićemo se iz šuma“. Kada se sve završilo u duhu Šekspirovog naslova, ostala im je pakosna upadica smišljena i najprije izgovorena iz centralnog mozga propale operacije. Navodno, iz cijelog događaja ostaće za istoriju samo slika „helikopterskog desanta“ koji je ustoličio mitropolita. Nije iznenađujuće da su ovu izvitoperenu sliku događaja vrlo brzo prihvatili tobože neutralni analitičari iz tamošnjeg nevladinog „građanskog“ sektora i time razotkrili prirodu svoje neutralnosti.
Ključna činjenica ovdje je da su pravoslavni velikodostojnici helikopterom došli zato što su njihov mirni put u Cetinje prepriječile Milove pristalice. Činjenica je i da su isti oni okupirali Cetinje s namjerom da fizički onemoguće dolazak domaćina i njegovih gostiju na sveto mjesto. Helikopterska operacije je samo osujetila ovakve planove nedjela i tehnički omogućila da mitropolit dođe do svog mjesta. Ta slika, svakako neuobičajena, ide samo posle slika ostrašćene razuzdanosti i nasilja, stvarnih uzročnika jedne vanredne situacije.
Operacija helikopter jeste posljednji čin u akcijama predstavnika Vlade Crne Gore koje su se dobro završile. Ne računajući slabo upravljanje policijom više dana prije nedjeljnih događaja, premijer i podpredsjednik Vlade donijeli su nekoliko važnih racionalnih odluka. Poziv vjernicima da odustanu od odlaska na Cetinje bilo je mudro upozorenje Đukanoviću da i on to učini. Odluka u subotu naveče da se ustoličenje ne odlaže bila je u skladu na najboljim načelom o političkoj dosljednosti. Najzad, opredjeljenje da se i pored vanredno teških okolnosti ode na Cetinje može se mjeriti sa herojskim činom.
Te odluke nisu bile samo akciono hrabre, već su i značajno smanjile manevarski prostor Đukanoviću. Njegova strategija svela se samo na jedan imperativ – svim silama onemogućiti čin ustoličenja. Za neuspjeh ne bi imao izgovora. Nedolazak pravoslavnih vjernika i pozvanih visokih gostiju ostavio ga je na vjetrini odgovornosti, koju ne bi mogao da pripiše drugome. Sa druge strane, neuspjeh u sprečavanju ustoličenja ravan je porazu, utoliko težem što to nije samo jednokratni neuspjeh već poraz sa izgledno većim političkim konsekvencama. Na kraju je ispao dvostruki gubitnik i nije mu ostalo ništa drugo nego da se zlonamerno naruga pobjedniku. Pokazalo se da je Đukanović bio veliki igrač (u smislu beogradskog slenga „mangup“, znači „Macher“, “smart player”) samo pod zapadnim patronatom. Kada je prestala njihova zaštita vidjelo se da je lokalni kabadahija koji širi opasnost samo utoliko što za sobom vodi priličan broj dužnika kojima je omogućio lak život zasnovan na kleptokratkom monopolu.
Možda je ovaj poraz Đukanović doživeo i zbog postdiktatorskog magnovenja. Diktator i kada pada ne smanjuje obim svog svevladalačkog apetita. Jer, njegov gubitnički skor nije samo u onome u čemu je pogriješio, već i u onome što je nesvjestan omogućio. To je pružanje još jedne šanse današnjoj crnogorskoj Vladi. Veliki događaji uvijek mijenjaju ustaljene okolnosti. A u Crnoj Gori to je već godinu dana rad Vlade na ivici blokade. Novonastala navika loših ustaljenih okolnosti otupjela je kod koalicione vlade osećaj opasnosti od najvećeg unutrašnjeg neprijatelja – restauracije Đukanovićivog režima. Taj politički kancer širio se tačno u mjeri akcione inercije vlade. Događaji prošlog vikenda daju novu šansu Vladi koja je položila možda najteži ispit do sada. Ovdje imamo u vidu ne samo ružne nego i lijepe epizode događaja: svečani doček patrijarha isped Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odličan duhovno-kulturni program, sam čin ustoličenja završen dvijema najnjepšim besjedama patrijarha i mitropolita, njihov povratak u Podgoricu i masovan doček bez trunke trijumfalizma – uopšte jedna dvodnevna manifestacija produhovljene narodne energije.
Zauzvrat tome, Vlada bi za početak trebalo da odstrani jedan noviji kamen spoticanja dovršetkom izbora tužilačkog vijeća. To bi bio početak preoblikovanja jučerašnje pobjede u redovan rad institucija, u ovom trenutku onih najvažnijih – policijskih, tužilačkih i sudskih. Jer, crnogorska rak rana nije prizemna idolatrija nesrpske i protivsrpske Crne Gore. Koliko god svetonazorno otrovna, ona ne može da se mjeri sa duboko iskopanim političko-kriminalnim temeljem te nove a već propale dražave. Na ovoj Vladi je zadatak da kuću obnovi zamjenom njenog temelja, što je gotovo nemoguć zadatak. Ali, samo se velika, ta gotovo nemoguća, djela smatraju istorijski značajnim. Eto istorijskog zadatka Vladi koja je jednu priliku propustila, a druga joj se, kao od Boga, daje.
I zaista, prva prilika je nastala kao posljedica velikih crkveno-narodnih litija. Opozicija je došla na vlast poslije pametne izborne politike, ali i počela da je kruni u nedopustivom zaboravu njene osnovne svrhe. Ovoga puta Vlada stiče novu šansu koja opet proističe iz jednog crkveno-narodnog povoda. I, što je bilo politički odlučuće, šansa se nije propustila. Vlada se ponovo okupila oko velikog cilja. Neka zna da joj se treća prilika neće ukazati.
Razumije se da se posle svega Crna Gora mora graditi na načelima moderne državnosti kao sekularna, demokratska, pravna država. Ali, pošto Crna Gora nije tikva bez korijena, ona se nikada ne može odreći svog istorijskog temelja koji je postavljen vjekovima prije nastanka moderne države. Taj temelj postavila je Zetska episkopija 1221. godine, kada ju je kao drugu dijecezu autokefalne Srpske pravoslavne crkve osnovao Sveti Sava. Istorijski gledano, ovdje je crkva prethodila državi, što ne treba da ima bilo kakav uticaj na današnje državno uređenje Crne Gore. To je samo krucijalna istorijska činjenica. I ona bi u Crnoj Gori bila neprimijetna i neophodna kao vazduh koji se diše, da u dvadesetom i početkom dvadeset i prvog vijeka nije bivala ugrožena njena istinosna priroda. Istinska Crna Gora za sve to vrijeme borila se za vazduh. Otuda i stalna, gotovo dnevna akteulnost teme o (istorijskom) vazduhu za puno disanje Crne Gore. Otuda, s tim u vezi, i poklič srpskog patrijarha u subotu uveče: ustoličenje će se održati sjutra na Cetinju!
Autor: Slobodan Samardžić
Izvor: Srbija i svet
