Piše: Đorđe Matić
Maestro Mladen Jagušt svoj najprepoznatljiviji potpis ostavio je uz apsolutno najznačajnija djela srpske i pravoslavne duhovne muzike i za mene jedan je od simbola „moga“ Beograda.
U davna, u svakom pogledu čednija vremena, znatan dio moje generacije koji je odrastao u drugačijoj ideološkoj i društvenoj atmosferi bio je obilježen i naročitim kulturnim i identitetskim izborima. U njima je muzika – što je uglavnom bila sinegdoha za rokenrol – igrala ogromnu, upravo najveću ulogu, posebno ona što je nastajala na „osovini“ dva najveća grada, Zagreba i Beograda. U spoju prve određenosti, šire društvene dakle, i uže, lične i kulturne, većina nas odavde naravno nije imala pojma o manje vidljivim, a upisanim kulturnim i identitetskim kodovima. No, ponekad bi se dogodilo da neka važna gesta i događaj pokriju, ili bolje – otkriju – nešto suštinsko iz oba polja, a s time i nešto dotad nesvjesno, neupoznato, još nedovoljno promišljeno i doživljeno.
Tako, sad već davnih osamdesetih, za jedne od uobičajenih i spontanih „kulturnih razmjena“ naša dva grada, u stalnoj potrazi za novim muzičkim izazovima i događajima na muzičkoj, što će reći rokerskoj sceni, dobio sam iznenađujući dar.
Dok sam po običaju odsjedao kod svog beogradskog dobrog prijatelja, njegovi roditelji – stari mu je inače bio poznati muzičar – poklonili su mi „boks set“ vinila, četiri ploče u izdanju PGP RTB-a, ukoričene u otmjen, ali impresivno i strogo sveden omot albuma na čijoj prednjoj strani nije bilo nikakve ilustracije. Krasio ga je samo jednostavan slog, zlatna ćirilična slova na tamnoj bordo pozadini: s vrha, verzalom pisalo je „Stevan Mokranjac, Rukoveti, Liturgija, Opelo“, pa ispod toga „Hor Radio Televizije Beograd“, i na kraju ime „Mladen Jagušt“.
To je bio prvi svjestan i dramatičan susret s muzičkim nasljeđem Stevana Stojanovića Mokranjca, najvećeg srpskog klasičnog kompozitora, kao i prvi, ključni, susret s našom duhovnom muzikom. Čudestvena, sublimna, i za nevježu pomalo plašeća, potresna djela izvodio je golem i zvučno potpuno nestvaran zbor, hor koji je tonski ponirao u dotad nepoznate, neshvatljive dubine i uzdizao u celestijalne visine unutar istih dijelova kompozicija, iznad svega onih liturgijskih, a onda i „stavaka“, odnosno, tada novom riječju, „rukoveti“.
Sve zajedno vodio je i na okupu držao, skladno, kao ogromnu, savršeno izvedenu građevinu, dirigent koji je ravnao horom, suoblikujući monumentalni zvuk kao što bi kipar izvajao skulpturu stvorenu u zraku, u eteru, sačinjenu jedino od poretka nota u vremenu.
Taj umjetnik, dirigent, zvao se Mladen Jagušt – ime s omota ploče i od tog trena za dugo vremena jedna gotovo mitska figura u mom kulturnom imaginariju. Trebalo je puno vremena da bi se, i tek nakon svega, napokon više saznalo i o stvarnoj ličnosti ovog umjetnika i njegovu životu, baš kao i s brojnim drugim iz toga „analognog vremena“. A vremena je zaista prošlo mnogo, ako ćemo biti dodatno ironični: ovih dana, naime, maestro Jagušt napunio je nevjerojatnih stotinu godina. S tom fantastičnom obljetnicom, i na radost naše kulture, podsjećalo se po medijima na biografiju maestrovu, na činjenice poznate i one domalo nepoznate. I jedne i druge danas govore sasvim drugo u odnosu na vrijeme prvog susreta s dirigentovim radom. Neke od njih zvone još toplije, prisnije i razumljivije, onako kako su i druge važne spoznaje došle, istovremeno ili sukcesivno. Druge pak javljaju se u tonu zapanjujućih implikacija, ličnih, ali iz toga zapravo širih, historijskih upravo. Taj je ton bogat ironijom koja mnogima izmiče, i hladnoćom kojom nam se historija ovđe često umije nasmijati u lice. Počevši već u odnosu na očito, na ovo čime smo počeli, i što razumijevamo sve zajedno bolje tek kad je došlo s vremenskim razmakom i ključnim, a iznenađujućim saznanjima. Maestro Jagušt, umjetnik koji je svoj najprepoznatljiviji potpis ostavio uz apsolutno najznačajnija djela srpske i pravoslavne duhovne muzike, kao i one baštinske („Rukoveti“, za koje je materijal Mokranjac birao iz narodnog izraza, davši mu klasičarsku harmonizaciju) – i za mene jedan od simbola „moga“ Beograda – rođen je 10. 12. 1924. (!). U Sunji, od svih mjesta, gradiću u blizini Siska. U toj, stoljećima izmiješanoj općini nema međutim familija i ljudi s tim rijetkim i neobičnim, teško odredivim prezimenom: najviše ih je, starinom, u Zagrebu i okolici. Kako god, mladi Jagušt, sin iz trgovačke obitelji, zbog očevih je poslova kao dječak stigao u Kragujevac, gdje i odrasta, u miru i obilju, a kao rano pokazani muzički talent vodi dva zbora, pravoslavni i katolički, učeći i razvijajući se kao muzičar. Sve do fatalne 1941. Nakon okupacije, nevjerojatnim spletom sudbine izmiče strašnom zločinu nad đacima u Šumaricama, gdje je ostao skoro čitav njegov razred.
Nakon toga još jedan, drugačiji preokret, na prvi pogled neobjašnjiv iz prethodnoga, iz tragova i znakova identiteta koji, posebno s našega očišta, stvaraju pretpostavke, logične, no sasvim krive: obitelj se 1942. vraća u Sisak. Tu je Jagušt završio gimnaziju i samom tom činjenicom dao odgovor na jedno neizrečeno pitanje.
Nakon rata u Zagrebu upisuje Muzičku akademiju i diplomira na dirigentskom odsjeku. Fascinantno: nakon što je postao dirigent Komornog zbora Radio Zagreba i korepetitor u Operi HNK, gdje je debitirao „Travijatom“, bio je jedan od osnivača i prvi dirigent Akademskog pjevačkog zbora „Ivan Goran Kovačić“. Kad se 1957. preselio u Beograd, ravnao je zborom i orkestrom Doma JNA, i onda dobio mjesto direktora Opere i Baleta SNP u Novom Sadu. U Zagreb se više nije vraćao.
I pored tolikih decenija u Beogradu, sebe je smatrao Kragujevčaninom. Ostalo su govorila djela. Simfonijski, operni i naročito zborski repertoar koji traži drugačiju vrstu dirigiranja, stotine snimaka, bezbrojni koncerti, izvedbe, gostovanja. Strogost u pripremama, „nezgodan“ karakter, žestok humor. I privatni, sasvim diskretan život umjetnika: sklad obitelji, ljubav prema slikanju, sklanjanje u prirodu, skroman, povučen život. Kažu da se maestro klonio javnosti i javljao se samo za njega važnim povodima. Neka bude tako i kad govorimo o njemu: ovo je takav povod, ako ijedan.
Ali nije sve u silnoj (sto)godišnjici. Čak ni u djelu. U ova suluda, ponovo mahnitajuća vremena, a uz kraj godine, kad se sabiraju i oduzimaju stvari, važne i nevažne, kad čovjek, sam i kao dio zajednice, pokušava od svega što je netom prošao nešto i naučiti i zaključiti – priča o Mladenu Jaguštu poruka je i za nas: posvećenost pozivu i profesiji, traženje harmonije, kad treba i kroz sukob; snaga individue ali i zajedništvo, važnost neusporedive tradicije koja se regenerira svakim dosljednim, odgovornim, promišljenim čitanjem bez predrasuda i ograničenja; sama važnost kulturnog kanona, samopouzdanje koje dolazi iz razumijevanja vlastite kulture, njene prošlosti i policentričnosti, vitalnost i humor usuprot teškoćama; predanost, požrtvovanje, širina. I dugovječnost naravno.
Neka nam na tim počelima i vrlinama bude građena i dolazeća godina. I neka nam je bolja.
Izvor: P- Portal
