Piše: Slobodan Reljić
Dok je Donald Tramp u Davosu razvaljivao svet, a naš predsednik to studirao u sobici veličine košarkaškog igrališta, javio nam se Siniša Mali. Iz Madrida. U globalnoj oluji naš Mali se bori kao lav (bolje reći kao tigar!) da neko primeti da je on pronašao – izlaz. To se zove Ekspo 2027!
Ministar finansija Srbije je posetio štand Ekspa 2027 i Turističke organizacije Srbije u Madridu na jednom od najvećih svetskih sajmova turizma FITUR i rekao da je cilj Srbije da pojača svest o tome da je Ekspo 2027 najveći događaj u istoriji zemlje kao i… najveći događaj te vrste naredne godine u svetu.
ŠANSA:
„To je naša najveća razvojna šansa“, reče on. Da podsetimo šta je Ekspo 2027: Igra za čovečanstvo — sport i muzika za sve (Play for Humanity: Sport and Music for All. Siniša nije doktorirao istoriju (još, ne stiže) ali zna rimsko – panem et circenses. U prevodu na srpski: parizera i ekspa 2027! Naravno, više ekspa.
I da, Mali bejaše predsedavajući Radne grupe za pripremu i podnošenje kandidature za EKSPO 2027. (Doduše, u refrenu SNS spasiteljske politike – za Srbiju i svet – ponavljao da je sve to delo predsednika Vučić.)
Ali, pogrešno ste pomislili da je Mali otišao na dalek put da bi – slao poruku da Srbija i svet ne brinu. Ne. „Evo me ovde u Madridu, na jednoj od pijaca po kojima je Španija inače poznata“, javlja čovek sa sto ruku na Instagram nalogu i podučava zatucani srpski narod: „Davno je prošlo vreme kada su pijace bile samo mesta za nabavku namirnica, već su postale i mesta gde se ljudi druže, provode vreme zajedno ili, ponekad, nevoljno dele svoju hranu.“
I? Čemu ta bizarna filozofija? Dobro ste se setili, zbog Beograda na vodi: „Ono što je važno jeste da ćemo vrlo brzo krenuti u izgradnju slične pijace i u Beogradu, na Beogradu na vodi, tako da ćemo napraviti još jednu lepu atrakciju za sugrađane i za turiste koji dolaze u našu zemlju. Ta pijaca biće gotova do početka Ekspa 2027. godine.“
Ljudska zloba, na ovaj impuls, odmah se seti Gorana Vesića (maj, 2019) i Palilulske pijace. Koja je takođe bila, dok nije otvorena, „novo mesto okupljanja Beograđana i ponos glavnog grada“. Znalo se, i da će građani tu dolaziti da provode vreme, da se druže i sve tako. Nije rečeno da će sve biti skuplje nego na staroj pijaci. Ali čemu? Taj stari Beograd, kome je spomenik digao Duško Radović je kamen oko vrata Srbiji na putu za Veliki evropski progres čiji su manekeni Mali i Vesić, itd… Pogledajte! Šta im fali? Milioneri. Milijarderi, može biti.
Njima Davos-haos nije opomena. Njima ide. I te kako.
Vremenska mašina
Ovih dana stigla je i do mene dokumentarna priča iz nekih svetskih digitalnih ekonomskih časopisa – The Balkan Economic DISASTER Explained (Why It Never Ends).[Objašnjenje balkanske ekonomske katastrofe (zašto nikada ne prestaje)] Bila na više platformi – veštačka inteligencija generiše blesave ilustracije a na engleskom bez balkanskog akcenta teče pripovest.
Počinje se od toga da je autor uskočio u vremensku mašinu (The Time Machine, kako je taj fantazam nazvao H. DŽ. Vels u naslovu romana iz 1895, a ponavljano u filmovima, bar dva puta 1960, 2002) i – odleteo do 1989, a „na Balkan, jugoslovenski Balkan“. I gledalac/čitalac logično „očekuje velike probleme“, jer ne sluša Sinišu, predsednika Srbije, premijera Hrvatske, mislioce iz Crne Gore, Makedonije a Severne itd – ali, on „vidi industriju, ogromne fabrike, montažne trake, izvoz… Ne kao Zapadna Evropa, ali primetno bolje nego veći deo Istočnog bloka.“
A sad – „fabrike ruševine, brendovi nestali, a ljudi pakuju kofere“. Autor to zove „balkanski ekonomski paradoks“. „Ratovi su završeni pre tri decenije. Ne možete kriviti rupu od metka iz 1995. za bankrot 2026. Nešto drugo se dogodilo…“
„Ono što ćete videti“ veli stameni glas je „kako se ekonomije mogu sistematski isprazniti iznutra, a svi to nemo posmatraju.“
Ispod dokumentarca je hiljade komentara. Apsolutno preteže saglasnost o somnabulnom pristajanju naroda na jednu od najbesomučnijih pljački u Novom veku… Sistematsko otimanje imovine prikriveno kao privatizacija. Pljačkaši kao država. (Kako ovih dana piše na socijalnim mrežama: NAROD PROTESTUJE protiv kriminala, korupcije i bezakonja, a u tome ga SPREČAVAJU Policija, BIA i Pravosuđe!?)
Pošto je priča ne engleskom, nadilazi istrošene prigovore da su Srbima krivi Hrvati, Hrvatima Srbi, Slovencima Beograd, Sarajevu hrišćani, Albancima svi i svako, a tu sebe vide i Bugari, Rumuni…
Demografski kolaps
Bolna je konstatacija da jeste uništeno „poverenje društva u pravednost… ali uništenje industrije bio je samo početak. Ono što je usledilo bilo je egzistencijalnije. Tihi nestanak stanovništva.“
Ekonomisti su „opsednuti BDP“-om, ali „jedini broj zaista važan je popis stanovništva. Jer region doživljava demografski kolaps… Ne mecima, već autobuskim kartama, radnim vizama i letovima u jednom pravcu.“ Da: „Čitavi gradovi postoje uglavnom kao Fejsbuk grupe i Votsap četovi raštrkani po Austriji, Nemačkoj, Švedskoj i Sjedinjenim Državama.“
I sumornost plus: „Najštetniji deo nije samo koliko ljudi odlazi, već ko odlazi.“ Kao primer: „cevovod koji subvencioniše zdravstvene sisteme bogatijih evropskih zemalja.“ Priča je poznata – osiromašeni roditelji i opljačkana država ulažu „desetine, pa i stotine hiljada evra poreskih obveznika da obrazuje lekara od detinjstva do medicinskog fakulteta… Čim se diploma odštampa, diplomci polažu ispit iz nemačkog i odlaze. Nemačka dobija lekara. Balkan ne ništa.“ Ogroman „nevidljivi transfer ljudskog kapitala iz siromašnih u bogatija društva“. Dobri studiraju i odlaze, polusvet kupuje diplome na privatnim univerzitetima i ostaje da upravlja propašću zemlje.
Oni su „treći stub ove katastrofe“, konstatuje dokumentarac – političke mašine koja kontroliše svakodnevni opstanak ljudi. Političke stranke su „najveći motor korupcije u regionu, koji funkcioniše kao fino podešena mašina“.
Opisuju se nama poznate radnje – partijski aktivisti „brinu“ o ljudskim problemima: „On tačno zna ko gde živi. Zna da njihovom sinu treba posao. Zna da baka mesecima čeka operaciju. Pokuca na vrata: Možemo pomoći, ali za vašu podršku.“ Dalje znate. Pominje se pojam: „sendvičari“.
Da bi na tom opstao „sistem zahteva stalnu ponudu radnih mesta koja se distribuiraju kao političke nagrade. I, javni sektor se beskrajno širi. Svaka institucija je politički pljačkaš. Ako stranka kontroliše telekomunikacije, popunjava ih rođacima. Druga kontroliše šumarstvo, popunjava svojima.“
Građevinarstvo
Sledi pitanje: kako stranka finansira ovu mašinu?
Javne nabavke postaju privatni „profitni centri“, kako je govorio Zoran Đinđić, ako se sećate. Npr: „Grad najavljuje projekat puta od milion dolara… Tender je napisan da se samo jedna kompanija kvalifikuje. Mora imati 14 kamiona, dva ofarbana u žuto, i 10 godina iskustva na ovoj ulici. Čudom, gradonačelnikov zet je vlasnik kompanije. Dobija ugovor za milion dolara – izvođačima radova ide 400.000, a 600.000 cirkuliše kroz mito, finansiranje stranke i isplate lojalnosti. To je zatvorena petlja u kojoj javni novac finansira političku moć… Ako odbijete da učestvujete, inspekcije postaju veoma zainteresovane za vašu papirologiju.“
Dobro, ne završavaju se svi radovi na tim mustrama, tu je i „jedan od najvidljivijih, a ipak najmanje shvaćenih sektora, građevinarstvo.“
Kaže čovek: „Prošetajte kroz naselja i velike balkanske gradove i primetićete nešto čudno. Kranovi svuda. Luksuzni tornjevi se uzdižu kao pečurke posle kiše. Stanovi se prodaju za pola miliona evra ili više.“
I kaže: „Sad pogledajte zvanične podatke. Prosečne plate oko 700 do 900 dolara. Kamatne stope na hipoteke visoke. Stanovništvo se smanjuje ili stagnira. Prema udžbenicima ekonomije, cene stanova bi trebalo da padaju.“
Ali, Siniša i društvo su oduvek prezirali udžbenike. Zna se da ima života i izvan knjiga i zakona.
„Ko zapravo kupuje ove stanove? To pitanje nas vodi u jedan od najmračnijih aspekata balkanske ekonomije, ciklus pranja novca. Zapadni Balkan je na jednom od glavnih evropskih tranzitnih koridora za drogu, gde mreže organizovanog kriminala igraju glavnu ulogu u premeštanju kokaina iz Južne Amerike u Zapadnu Evropu. (I heroina iz Avganistana.) Ta trgovina donosi ogromne količine gotovine… potencijalno milijarde evra. Ne možete ući u banku i uplatiti 10 miliona u neobjašnjenoj gotovini, a da ne aktivirate alarm. Ali možete sipati beton.“
Mašina za pranje ne staje, iako ne bi radila kad bi država bila ono zbog čega postoji. Ali čemu moralisanje. Sinischa&Co ne mogu da odlažu. Narod čeka. Ne mogu penzioneri koji imaju jednu od najmanjih penzija u Evropi da žive bez pijace na kojoj će se prodavati namirnice po najvišim cenama u Evropi.
Na vodi
Opis mašine:„U pojednostavljenom obliku, pojavljuje se fiktivna kompanija, često registrovana u inostranstvu ili kroz slojevito vlasništvo koje lokalno predstavlja advokatska kancelarija. Izgradnja se finansira kroz neprozirne kanale, naduvane fakture, podizvođače povezanih strana, delimična plaćanja u gotovini i slab nadzor, što nezakonita sredstva uklapa u legalne tokove. Stanove kupci plaćaju gotovinom ili drugim fiktivnim entitetima. Hipoteke često nedostaju. Transparentnost vlasništva je minimalna. Nekretnina dobija legalni vlasnički list. Kada se preprodaju, plaćaju se porezi i novac deluje legitimno. Globalni nadzorni organi i regionalni monitori su više puta označavali građevinarstvo i nekretnine kao glavne vektore pranja novca na Zapadnom Balkanu.“
Vladimir Đukanović: Strane direktne investicije. Zašto Srbija grize ruku koja je hrani?
Evo nas kod Velikog Siniše Malog i njegovog čeda Beograda na vodi što je „najvidljiviji simbol tog sistema“. Investitori preko milijardi evra „povezani sa UAE, transformišu stare železničke pruge u siluetu Dubaija“.
„Da bi to omogućila, Srbija je usvojila poseban zakon kojim se zamenjuju postojeći propisi o planiranju i imovini.“ A „najmračniji trenutak dogodio se u noći između 24. i 25. aprila 2016. kad su maskirani muškarci stigli sa bagerima, priveli civile, oduzeli telefone i nezakonito srušili zgrade. Građani su zvali policiju. Policija nije reagovala. Istrage su potvrdile da su službe za hitne slučajeve dobile instrukcije da ne intervenišu.“
Nije Vlada tu da brine o zakonima. Ona „pokazuje na kranove i proglašava rast. Ali za nastavnike, medicinske sestre i mlade porodice, kirije rastu, vlasništvo postaje nedostupno. Deca ostaju sa roditeljima do kasnih tridesetih. To su gradovi izgrađeni za ljude koji tamo ne žive, finansirani novcem koji ne bi trebalo da postoji.“
Brisel – zašto ćuti, pita se autor. Besmisleno pitanje. Pa, implementirani politički model je iz Brisela. Kaže da ovi ljudi koji proizvode društvenu atomsku bombu održavaju stabilnost – ne ratuju između sebe i koče „talase migranata, kao tampon zona za tokove izbeglica koje se kreću ka EU“. I obezbeđuju da evropske korporacije pljačkaju po regionu. Ima u spisu i o tome – ali da ne preterujemo.
U stvari, ja samo hoću da kažem da kad Siniša negde vidi neku pijacu zna da se njemu isplati da je gradi u – Beogradu na vodi. A nama? Pa, valjda je jasno. Besprizorni se mogu bogatiti samo ako budale sede i gledaju. Verujući da će oni negde i nekad stati.
Izvor: Pečat
