Piše: Siniša Vuković
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda !
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda !
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda !
Na svom koncu
Mjesto u prah
Prijeđi sav u zvijezde !
Evoga, 2. svibnja 2025. navršava se velikih 100 godina otkako je stvorac ovih krasnih stihova neprolazne ljepote, Antun Branko Šimić, otplovio u nebesa. Zemlji koja drži do svoje kulture i svojih odličnika u njoj, pjesnika Šimićeva kalibra i značaja, jamačno bi u ovako svečanom povodu visoke obljetnice proglasila godinu njegovim imenom, vidjela u kojem od najvećih gradova nedostaje mu spomenik, provjerila ima li grada vezana uza nj da tamošnja škola ne nosi ime njegovo; odnosno, raspitala bi se treba li možda objaviti sabrana djela njegova ili makar kritičko izdanje izabranih pjesama, održati možda kakav znanstveni skup… Žalibože, avaj, već letimičnim pogledom lako je ustanoviti kako od svega ovoga neće biti ništa.
Dobro, ima A. B. Šimić dva para sabranih djela, vazda necjelovitih i nesavršenih; ama, i od najposljednjijeg svođenja salda njegovoga književnikovanja prošla su gotovo četiri desetljeća. Bilo je to 1988. godine kad je zagrebački „August Cesarec“ objavio u dvije knjige kumulativnu opera omnia što ju je priredio Nedjeljko Mihanović. Kakav pompozniji svezak s pametnim esejima i raščlambama „šimićevštine“ svakako bi dobro legao na stalažu nacionalne nam birane književnosti.
Uvodna pjesma ovdje, koja je ujedno i najreprezentativnija umjetnikova legitimacija, ali i jedna među najznačajnijim u svakom florilegiju ili antologiji svekolike hrvatske poezije, pjesnikov je preuranjeni krik iz kojega se profetski iščitava njegov naprasni odlazak i partenca preko reda. Ovaj je mekani pjesnik u lirici i bodljikavi sudac u kritici rođen u hercegovačkim Drinovcima 18. studenog 1898., što će reći da je imao usve 27 godina u času upokojenja. Nije slučajno Antun Gustav Matoš bubnjevito bio izjavio kako je smrt oduvijek imala dobar ukus, aludirajući na nerijetke smrti što su pokosile neiživljene demijurge u cvatu mladosti (čemu ni sam nije umaknuo, kad ga je sprovod bio sustigao ne navršivši ni svoj 41. rođendan!).
Četiri godine prije negoli će i njemu samom dogorjeti žižak života, Matoš će – potaknut smrću Janka Polića Kamova, koji je tužno sažgan podalje od kuće kao 24-godišnjak – žalosno zabugariti nad usudom još luđeg i odvažnijeg od sebe namćora i blasfemičara, gordo ni ne htijući vidjeti dokraja kako će se obistiniti taj rafinirani ukus njezinog veličanstva, gospođe Smrti, koja će pod svoje skute obgrliti pjesničke izboje i izdanke, mladice pod imenima Fran Galović, Vladimir Čerina i Ulderiko Donadini: sve avangardni prvoborci na frontalnoj crti književnog boja u istom rovu s A. B. Šimićem.
Ovaj astralni pjesnik stalno se zagledao u zvijezde, crpeći iz njih svjetlo za mrakove i tmice što su ga neprestance zaokupljali. U njegovoj prvoj stihozbirci „Preobraženja“ (1920.) – koju je objavio iste godine kad je librom „Lelek sebra“ debitirao i Tin Ujević, s kojim je u početku Šimić dijelio i ekavicu – prevladavaju makabristički ugođaji i skoro u svakoj pjesmi pojavljuju se riječi „mrak“, „noć“, „crn“, „mrtav“, „krv“… pa „blijed“, „ćutanje“, „nijem“, „bezdan“… Kolikogod da se okreće oko sebe, kakogod da tumači sebi vidike što ih opaža ili ćuti, nekako se kao lajtmotiv u čitatelju poput jeke javlja upozoravajući stih njegov: „svaka miso boli“.
Pa opet, u crnini i bjelini Šimićevih emocionalnih slika, plava boja ističe se kao neutralna mjera svega: bilo da je to nebo, ili da je to tijelo, čak i vodopad… Motiv preobraženja ili makar misaone transpozicije iz jednoga stanja u drugo dominantan je među ovim versima, koje pjesnik grafički meće jedan po jedan usredišten u okomitoj organizaciji kompozicije pjesme. Šimić kao da se vodio onim lirskim geslom Artura Rimbauda, „Ja, to je netko drugi“, još jednog nesretnika koji se nije naužio života (nadživio je Šimićevu dob usve devet godina). A taj drugi može biti sve: i „tica“ i – žena.
Motiv žene također je vrlo evidentan u Šimića, razrađen često kroz vrlo decentnu putenost i delikatnu erotičnost koja nikada ne iskače u banalnost ili doslovnost. Pjeva mladi kantor:
Ne, žene nisu s ove zemlje !
Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela.
Na jednom drugom mjestu razgaljeni rapsod veli: „Moje golo tijelo dršće/ obliveno hladnim svjetlom zvijezda“. I nakon oniričkih sanjarija slijede somnambulna utješenja: „Mene drže meke ruke mjeseca…“ Pa gotovo psalamski zagudi nujni lirski srh pod naslovom „Mati“: „Ja uđem u samoću svoje majke:/ nijemi goli hram“. Šimić zacijelo nije baš slučajno bio uskliknuo da „Pjesnici su čuđenje u svijetu“ – kojom parolom i započinje njegov slavni kanconijer – jer ta podrazumijevajuća „čudesnost“ i daje demijurgu slobodu kojom on i voli i moli te uspomoć koje on u isto vrijeme i slavi i žali, i blagoslivlja i kudi. Ali i vidi i čuje pomalo disparatne i kontrastne prizore: „Nevidljive pozaune tuže/ u zapad sunca što se davi u rođenoj krvi.“
Ako je i imao inventar riječi kojima se često uticao i koje je rado rabio, Šimić je zgodno baratao već postojećim oblicima leksema ili je kovao neologizme. Koji je uspavan, snen, u njega je „sanen“, a rado će okolo „koračati“; „dolaz“, a ne dolazak njegov je izbor, kao što je i „neprozir“ ono kroz što se ne vidi…
Šimićeve pjesme prožima zavičajni rekvizitarij prispodobiv s okom što ga u svojem lokalnom imaginariju deklariraju dijalektalni pjesnici; pritom ponajprije mislim na čakavske i kajkavske zagovornike lirskog indigenata poput Drage Ivaniševića i Jure Franičevića Pločara, Zlatana Jakšića i Joška Božanića, odnosno već spomenutoga Galovića i Dragutina Domjanića, Ernesta Fišera i Ivana Goluba, iako su tu u blizini i Goran Kovačić i Krleža. Lakše od ikoga inoga, Šimića bi se dalo iz njegove štokavštine transponirati do u medij čakavštine i kajkavštine. Činom standardizacije, štokavski je jezik pod refleksom prevlasti u ophođenju i izražavanju podosta ugušio kreaciju na poddijalektima vlastitog dijasistema, pa zato i nemamo iole vidljiva pjesništva koje bi bilo ispjevano na ikojem idiomu kampanilističke štokavice.
Hrvatska književnost prekrcana je bolnim sudbinama, a fatum Šimićev jedan je od oštrijih tih igala. Rijetko viđen vispreni kapric i odvažnost u branjenju pod kupolom vlastite lubanje stvorene misli, munjevitošću grča kozmičke nepravde sasječeni su već na prvoj ili drugoj stepenici ne samo obećavajuće, već pomalo i izgrađene karijere nesvakidašnjeg literata. Tko zna kako bi razvoj domaće nam pismenosti orisao svoju putanju da se Šimić uspio stubokom rasplamsati kao pjesnik i raspištoljiti kao književni kritičar?! Hrvatska je književnost možda i najbogatija od sviju na svijetu, ako bismo mjerili njezine estetske dosege u odnosu na dob u kojoj su njezini brojni pjesnici naglom smrću puknuli nit provedbe svojega pjesnikovanja.
I, kao epitaf na svrhi ovog ogleda neka odzvoni pjesma „Moja preobraženja“ iz inicijalne zbirke njegove, koja kao da u se usisa čitav Šimićev život, pogled na nj, i na nebesa, i, nekako kao da se kroz šapat razlijeva iz usta nekog usamljenog eremita ili pradavnog proroka:
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O bože daj me umorna od mijéna
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.
Izvor: Portal Novosti
