Piše: Elis Bektaš
Jednom sam se ja u svojim mladalačkim danima zatekao na jednom derneku na kom se situacija dinamično i nepredvidivo razvijala iz časa u čas te ja tako u jednom trenutku ostadoh odsječen od glavnine muškog društva i suočen sa jednom simpatičnom djevojkom za koju vam se kunem da je niko nije natjerao da sjedne kraj mene na kauč i da sluša moje nadmeno a u osnovi veoma isprazno klepetanje i palamuđenje i koja je bila čak i malo starija od mene što se sad čini kao nezamjetljiva razlika no u toj dobi čak i samo jedna godina starosne razlike izgleda golema kao barem dva izborna ciklusa te sam ja stoga mudro odlučio da produžim svoje klepetanje i palamuđenje do u nedogled i tako da prikrijem činjenicu da ja tad ustvari uopšte nisam znao šta se radi sa mrvu starijim djevojkama izuzev što im, ako ste lijepo odgojeni, kažete vi u liftu i u sličnim životnim situacijama.
Dok sam ja tako klepetao i palamudio o neopisivo važnim pitanjima od kojih se danas više nijednog ne sjećam i šućur Allahu što je tako jer nisam siguran da bih mogao podnijeti sramotu kad bih se makar samo jednog prisjetio, simpatična je djevojka iz zdjele na stoliću kraj nas uzela jednu jabuku i pružila mi je gledajuć me pravo u oči i ništa ne govoreći a ja sam, ugledavši tu jabuku što se kreće prema meni, poželio propasti u zemlju ili barem do prizemlja od stida a umjesto simpatične djevojke pred sobom sam ugledao onog domišljatog saobraćajnog milicionera iz Breze koji je na službu vazda nosio pletenu korpicu punu jabuka jer u brezi svak svakog znade i svak je svakom ili prvi rođak ili najbolji ahbab pa kad zaustavi nekog saobraćajnog prestupnika koji počne zapomagati nemoj mene živ bio rođače ili nemoj mene živ bio moj je dajidža išo s tvojim amidžom u mejtef, domišljati milicioner bi odmah ugrabio jabuku iz one korpice i tutnuo mu je u ruku uz naredbu – jedi! izrečenu takvim glasom da bi prestupnik izjeo čitav voćnjak samo da je smio izaći iz auta dok mu nepotkupljivi organ reda piše zasluženu prijavu.
Elis Bektaš: Između suze i pobjede biram suzu
Dok sam se ja grčevito nastojao prisjetiti kakve sam sve budalaštine klepetao i palamudio i koja je tačno budalaština bila razlog što me ta simpatična djevojka ponižava pružajući mi jabuku a što je u prevodu sa išareta značilo – jedi da malo dahnem dušom od tvog klepetanja – u meni se ko zna otkud pojavi nekakva anarhistička iskrica a iz dubine moje duše dopro je zavodljivi zov odmetništva i pobune protiv starog i reakcionarnog poretka te ja odbih onu jabuku riječima – neću hvala jer ne volim jabuke – na šta simpatična djevojka i sama konačno progovori i kaza mi – ti si izgleda baš poglup – a ja se u tom času prisjetih divne pripovijesti o Džoniju Čepmenu kojeg su zvali još i Džoni Jabukovo Sjeme i u kojoj su na prekrasan način opisane sve koristi od jabuka za insana a poglavito za njegovo zdravlje pa mi tako ne ostade druga mogućnost no da se složim sa izrečenom ocjenom moje pameti jer neko ko odbije slasni zalogaj prepun vitamina ne može biti ništa drugo doli poglup.
Čitava ova poučna a prije svega dirljiva i tužna zgoda plod je činjenice da sam se ja školovao u obrazovnom sistemu koji je počivao na strogo znanstvenom i materijalističkom pogledu na stvarnost i u kom je jabuka prije svega i iznad svega bila simbol i paradigma zdravlja a da smo imali vjeronauk ja bih se vjerovatno u vakat sjetio pripovijesti o našim praroditeljima i njihovoj zlosrećnoj sudbini uzrokovanoj upravo jabukom iz čeg mom visprenom i mladalačkom umu uopšte ne bi bilo teško izvući pravilan zaključak o poruci koju je nosila jabuka u ruci simpatične djevojke i možda ja ostatak te večeri ne bih proveo ispijajući rubinov vinjak i slušajući a šta da radim od Štulića nakon što sam se uspio spojiti sa glavninom muških snaga na derneku već bih se možda sunovratio u glib zinaluka sa simpatičnom i mrvu starijom djevojkom i tako sama sebe osudio da zbog simboličnog oponašanja praroditeljskog harama ostatak svog života provedem u simboličkom džehennemu i vama to vjerovatno zvuči kao zastrašujuća pomisao ali ja kad danas pogledam oko sebe pa shvatim gdje živim i s kakvima živim samo otpuhnem dim cigarete i slegnem ramenima pa rezignirano i tiho reknem – e nek si ti stigao u ovakav džennet kad već u džehennem nisi htio ići.
Insan se razvija i mijenja tokom čitavog svog života no neke ga osobine ne napuštaju od rođenja pa do gasulhane a mene je eto zapalo da ta osobina bude to što sam u mnogim stvarima poglup no čak vas i tako poglup mogu podučiti korisnom znanju da insana od kazne može spasiti čak i njegovo neznanje u vjerskim stvarima baš kao što ga znanje u tim istim pitanjima može izložiti strogoj i pravičnoj kazni koja može čak i čitavu vječnost trajati jer znanje ili neznanje sami po sebi nisu dovoljni da insanu odrede sudbinu već je ta sudbina rezultat načina na koji insan primjeni svoje znanje ili svoje neznanje.
Iz opisane bih zgode mogao izvući još barem nekoliko korisnih pouka ali neću jer princip postupnosti u nastavnom procesu nije džaba izmišljen i jer je vama takvima džaba nuditi pouke baš kao i meni jabuku te stoga sad odoh piti kahvu i pušit duhan i prepustit se mašti i ja evo ni rečenicu nisam dovršio a vi ste odmah potrčali izvući zaključak da ću se prepustiti maštarijama o simpatičnoj djevojci sa jabukom u ruci no to uopšte nije tačno već ću maštati o kompoziciji teretnog voza sa dvanaest vagona do vrha ispunjenim sočnim jabukama koje ću tutnuti u šake domaćih političara, intelektualaca, umjetnika i novinara čim štagod zucnu i mrzovoljno im narediti – jedi! pa da barem u mašti dahnem dušom od hajvanluka kad se tome već ne mogu nadati u ovoj stvarnosti koja mi je fino mogla biti simbolički džehennem da sam imao mrvu pameti i koja je simbolički džennet onima koji pred kovertom imaju obraza koliko sam ja imao pameti pred jabukom.
A hoće li sve to ostati tako i nakon sapiranja simboličkih značenja u gasulhani, Allah najbolje zna.
