Iz memoara Vlaha Bukovca: Kod kralja Milana i Knjaza Nikole

Memoari Vlaha Bukovca:

Početkom 1918. u Zagrebu se, možemo slobodno reći, okupio jugoslovenski intelektualni drim tim. Pod uredničkom palicom Ive Andrića, Nike Bartulovića, Vladimira Ćorovića i Branka Mašića u januaru 1918. izašao je prvi broj časopisa Književni jug. Spisak srpskih, hrvatskih i slovenačkih književnih stvaralaca koji su u naredne dve godine objavljivali u Književnom jugu je impresivan. Među njima su bili Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski, Isidora Sekulić, Aleksa Šantić, Ivan Cankar, Vladimir Nazor, Ivo Vojnović… Sve njih je u tom trenutku povezivala ideja jugoslovenstva, a uskoro im se pridružio još jedan veliki slikar.

Vlaho Bukovac, koji se u tokom Prvog svetskog rata nalazio u Pragu, gde je predavao na tamošnjoj Likovnoj akademiji, na nagovor ćerke Jelice započeo je pisanje svojih memoara. U njima je predstavio svoj uzbudljivi život, od ranog detinjstva u rodnom Cavtatu, odlaska u Ameriku, boravka u popravnom domu, preko godina u kojima je kao pomorac obišao tri kontinenta, radio kao običan radnik na plantažama, bio konobar i naposletku slikar evropskog glasa i portretista mnogih vladara, od austrougarskog cara do crnogorskog knjaza, i Obrenovića i Karađorđevića. Svoje memoare Bukovac je dovršio početkom 1918. godine, a rukopis je poverio na redigovanje Boži Lovriću i Ivi Vojnoviću, koji su ga priredili za štampu. Knjiga je objavljena u decembru 1918, i to kao jedno od prvih izdanja u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U skladu sa jugoslovenskim opredeljenjem Bukovca, memoari su izašli u izdanju Književnog juga. Tako se on pridružio Andriću, čiji je literarni prvenac Ex Ponto tih meseci objavio kod istog izdavača.

Dve godine po Bukovčevoj smrti, 1924, u izdanju Beogradske književne zadruge izašlo je novo izdanje memoara. Priređivač je bio Marko Car koji je izneo tvrdnju da je ovo izdanje zapravo autentično, odnosno da Bukovac nije bio zadovoljan pređašnjim. Koliko je to bila istina, ostalo je u domenu spekulacija jer autor više nije bio među živima. Ukoliko se uporede prva dva izdanja, vidljive su tekstualne razlike i nedostajući delovi u drugom izdanju, ali i razlika u stilu; prvo izdanje Književnog juga jezički je znatno bliže dalmatinskom narečju kojim je Bukovac govorio.

Prvo, autentično izdanje Bukovčevih memoara, štampano za njegovog života, u Srbiji nikada nije bilo objavljeno (u Hrvatskoj je ponovljeno jednom pre više od 30 godina), sve donedavno, kada je Akademska knjiga odlučila da ga obnovi. Uz dozvolu izdavača donosimo delove iz ovih vanredno zanimljivih memoara Vlaha Bukovca.

A u predgovoru iz 1918, Ivo Vojnović je o njima zapisao:

„Da me, srećom, baka moja ušikala pričom jednoga dobroga, lijepoga, maloga i siromašnoga Vlâha iz Cavtata, koji je već u djetinjstvu osjetio da mu u duši tinja božanski plamečak nečeg velikog, neodoljivog i neugasivog, što veliki ljudi nazivaju ‘genijem’, pa da mi je potanko ispripovijedala kako se to dijete borilo sa strašilima zemlje, mora, neba i ljudi da mu ne udunu tu iskru, koja ga je gonila i grijala – i kako je, na koncu, svladalo sve te nemani i upalilo veliki, veliki plamen veselja i slave u Gradu svih čudesa i slava – ja bih bakici mojoj uzneseno doviknuo: ‘Ah! Krasne li priče!… Još! Još!…’ Eto – vi ne biste vjerovali! – te sam iste riječi izustio maloprije samome sebi kad sam progutao – jest, ad litteram progutao! – Moj život našega slavnoga Vlaha Bukovca. Ali u čemu je uživanje starog djeteta, kao što sam ja, još dublje i ljepše bilo – to je u riječima, koje ti je ova knjiga s ozbiljnošću iskustva i s ubjeđenjem osjećaja, na koncu šaptala: ‘A ova je priča ipak istinita!’“

Život pomorca

Od budućnosti nijesam se ničemu nadao.

Na slikarstvo sam gledao kao na vrlo ugodnu igru, al ni na kraj pameti mi nije bilo da se odmetnem u umjetnike. Htio sam u svijet da ne budem na teret svojim roditeljima.

Odlučih se za pomorca, da jednom, ako Bog da, budem kapetanom. Moj ćaće je odobrio moju namisao i dao me je odma u Antuna Kasilarija da me pripravi za nautiku. Gosp. An­tun Kasilari nije bio pomorski kapetan, ali mogu rijeć da je bio valjan učitelj. Hodio sam u njega nekih osam mjeseci i pamtim da je bio zadovoljan mojim napretkom.

U to je doba bio je porinut u Gružu novi brod, „Osmi du­brovački“ bark, od 2.400 tona. S radnjom bili su skoro gotovi, pa svi su čekali na skori mu odlazak.

Moj ćaće se pobrinuo na vrijeme i bilo mu je obećano da će me kao kadeta uzeti na brod. Sanjarenja i govora o mo­joj budućnosti bilo je dosta u nas. Svakako odlučih da ću, čim svršim „praktiku“, položit ispit za „škrivana“ (potkapetana), a onda kasnije, bude li sreće, i za kapetana. Imao sam nade da ću i ja jednom upravljati brodom, pa da vide oni u Americi (gdje sam četiri godine bio) što mi skriviše.

Dubrovačko je društvo uzelo još jednoga maloga iz Cavta­ta, Petra Pavišića, koga su također imenovali kadetom.

Oba smo imali sobicu na krmi, uz onu od škrivana i ka­petana. Ali smo obavljali službu „kamarota“ (sluga na brodu) oba zajedno, besplatno, za dvije godine dana. Moj se ćaće tim uvjetima zadovoljio, jer je vjerovao u moju budućnost.

Foto: Narodni muzej Crne Gore

Jedno popodne, kad je dunuo laki vjetar, odjedrili smo put Carigrada. Naš kapetan zvao se Antun K. iz Dubrovnika; škrivan N. Pendo, također, iz našeg kraja. Ja i moj drug Pavišić izmjenjivali smo se u poslu. Bili smo marljivi i nastojali smo da ugodimo našim kapetanima.

Pri otvaranju jedara pokazivali su nam mornari kako se vežu jedra i kud da pri poslu noge stavimo i za koji konop  rukom da se uhvatimo. Na taj način naučili smo imena svih ko­nopa, kao i njihovih uporaba i sve ostale mornarske vježbe.

Sunce je grijalo, a hladni i dosta živi vjetar nadimao sva naša jedra i brod je činio nekih 8 milja a „mezza nave“ (na po lađe).

Najedanput jedan kormilar iz Kotora ugleda jastrijeba na „papafigu“ (ime jedra) da sjedi i to reče kapetanu.

Kapetan mu zapovijedi da se polagano uspne na „arbuo“ (jarbol), te ako može da uhiti pticu, pa da je donese živu.

Kormilar se došunja kao mačka i tiho se uspne do ispod ptice. Onda iznenada pruži ruku i zgrabi jadnoga jastrijeba koji se vrlo dobro branio kljunom i krilima. Al ne dao se kor­milar, jer mu se mornari odozdo rugali da će je pustit prije nego bude na po puta od palube. Ali je kormilar junak bio, donio je pticu grabilicu, koja se branila velikom silom i odluč­nošću. Od jada što je zarobiše najrađe bi mu oči iskopala.

Kapetan joj svezo noge užetom i tako svezanu je spustio na kasar. Smotao joj nekako krila i onda nožicama probadao joj oči dok nisu posve iskapale.

Škrivan i svi mi gledasmo to barbarstvo s velikim gnjuša­njem, ali kapetanu nije nitko smio pisnut.

Od tada bilo mi je jasno da me sreća ne čeka s takvim besćutnim čovjekom.

Kad je ptica bila sva iskrvavljena i slijepa, uhitio ju kape­tan za noge i onako živu izmučenu baci je u more, gdje se jad­nica zauvijek smirila.

(…) Sutradan stigli smo u Carigrad. Gospođa kapetanova, Talijanka rodom iz Mletaka, došla je da posjeti svoga muža i ostala s nama. Za neki dan bili smo prevezeni u Bujukdere da onamo iskrcamo ugljen.

Bule u Carigradu sjedile su u kolu, na travi, pod ombre­linima. K meni su se obraćale, a više bi se puta i otkrivale i mahale mi rukom. Iako sam bio u 17. godini, dobacivale mi ljubezne poglede.

Preko dana je kapetan s gospođom ostajao u gradu, a kad bi se na večer vratili na brod, gospođa kapetanova bi mi sveđ donašala po koju naranču ili slatkiše.

Razumjela je ona da meni nije bilo veselo. Svi se izmjenice zabavljali na kopnu, jedini ja sam sveđ ostajao na brodu.

Izišao sam prvi put s kapetanom Lujom, koji me je poveo u nekoga mog ujka Antuna Borića, a drugi put da kupim čaja, cukora i raznih drugih sitnica. Inače sam bio sveđ na brodu.

(…) Jednog dana pronijela vijest u Cavtatu da je jedna žena do­bila od svoga sina 100 livra sterlinga. Za godinu dana, što je ra­dio u Peruu, zaslužio mali imetak, pa i meni i bratu ne dao vrag mira. Prohtjelo nam se da i mi okušamo sreću u Americi. Brat molio ćaću da mu pribavi novac za put. On će da se opošteni, „a ne kao Vlaho da se vrati gô i na pô gladan iz Amerike!“

Moj ćaće nije bio obrazovan čovjek, ali je bio nadaren od prirode zdravim razumom i neizmjerno dobrim srcem. Osjetio je da su me bratove riječi uvrijedile, pa u tren odlučio da ćemo oba u svijet. Ja sam skočio i izljubio ga i njegova me pra­vednost ganula do suza. Odlučih ponovno da tražim sreću, a ta sreća ovoga puta bila je: Slikarstvo!

U ono doba spremalo se 25 Dubrovčana u Južnu Ameriku, a u Cavtatu mi trojica (ja, brat mi i neki Vlaho R.) odlučismo da ćemo s njima.

Na dan odlaska hodili mi trojica od kuće do kuće da se s našima oprostimo. Svak nam je preporučio da moramo u svi­jet kao tri rođena brata. Bude li jedan drugome od pomoći da ćemo sve zaprijeke i poteškoće lako prebrditi. Morali smo i na­šim roditeljima da to svečano obećamo.

Na putu pratilo nas veselje i razbibriga, te vječne pratilice mladosti. Bilo je smijeha i šale, a kako i ne bi, kad nas je bilo 28 čilih, zdravih, odlučnih momaka! I na pakao bi goloruci uda­rili! Putovali smo preko Hamburga. Bili smo punih 30 dana na moru. Kad smo stigli u Kolon, odlučismo da ćemo odmah preko Paname u Kaljao.

Knjaz Nikola: Vjerovanje

Prije odlaska javiše nam da je u Panami revolucija. A šta sada? Još u Beču platili smo put u Kaljao, pa, hoćeš-nećeš, bili smo prisiljeni da krenemo preko Paname. Ono malo sitniša na putu smo potrošili i tako drugoga izlaza nije bilo, nego lavu u žvale. Bili smo očajni i suze nam od jada navrijele na oči. U vlaku je bilo mnoštvo vojnika. Kad smo se približavali Pana­mi, čuli smo pucanje topova i već smo se ljubili, misleći da ne ćemo biti među živima. Dočekale nas crvene zastave! Kad se vlak zaustavio, slučaj nas namjeri na kapetana Jova Bronzana, koji je baš sa jednim drugim Konavljaninom iz Kaljaa putovao u San Francisko. Prvi mu je pozdrav bio: „I vi jadnici idete da u onoj nesretnoj zemlji ostavite kožu!“ Al i tu nam sreća bila od pomoći, pa zdravi i netaknuti dočepasmo se broda. Za nama zviždala taneta, al i ta nas pogibao ubrzo minula. Bili smo već daleko od kraja, a naš brod zasjekao brazdu put debelog mora.

Osam dana brodili smo mirnim oceanom! Prošli smo Ekvator i našli se u najtoplijem pojasu naše zemlje. Po danu velika vrućina i tek u noći se ponešto ljepše disalo. Nad nama krasno južno nebo, a na njemu veliki Južni križ, koji vječno sjaje i ne zapada.

Vidjeli smo i druge zvijezde, što jedino bliješte nad juž­nom hemisferom. Naš je parobrod ticao glavne gradove. Kad bi se brod zaustavio, dolazilo je mnoštvo lađica, u kojima su urođenici prodavali voće i „strijače“ (klobuke od slame). Svak je kupovao, samo mi trojica ne, jer nam ponestalo para.

Radnik u Kaljau

U Kaljau se naš parobrod nije na kraju približio. Putnici su se iskrcali lađicama, ali mi nijesmo ni pare imali da plati­mo provoz. Od muke smo plakali, a na naše suze smilovao se neki brodar i badava nas odveo na kraj. Prebacismo prtljagu preko ramena i, onako okisla perja, uputismo se da idemo u grad. Kad najednom, ko da me neko na to upozorio, ugledah englesku tablu i pun ufanja da je valjda gazda Englez, uđoh u dućan. Ja sam gazdu pozdravio i reko mu engleški da smo iz Dalmacije, da smo netom prispjeli u Ameriku i da španjolski ne znamo. Po zanatu da sam slikar, a brat mi i prijatelj da su trgovci. Sva trojica da smo došli trbuhom za kruhom. Gospo­din mi odgovori na to da je i njegov gospodar iz Dalmacije i da može svaki čas banuti na vrata.

Za malo uđe vrlo otmen gospodin, koji nas, čim se ispod glasa porazgovorio s namještenikom, oslovi po naški. U oči­ma nam zasjale suze. Bio je i on rodom iz Konavala, a zvao se Mekiš. Reče da ne može odmah da namjesti svu trojicu, al da se nada da će za slikara biti odmah posla. Imade prijatelja, koji je ravnatelj tvornice, pa neka ravno s njegovom preporukom krenem k njemu. Ostalo će on urediti i smjestiti nas u nedaleki „bordinghaus“.

Čim smo spremili prtljagu, otiđoh u tvornicu željeznica. Ravnatelj je saslušao moju želju i odmah me primio. Reče mi da je početak rada u 6 sati, a ko zakasni četvrt sata da gubi cijeli dan. Odveo me u slikarski odio i predstavio me tamošnjem glavaru. Dogovorili smo se da ću sutra (tj. u četvrtak) započeti svoju rabotu. Kad se vratih u „bordinghaus“, moji me saputnici od radosti izljubiše. Sreća po me, reče mi kasnije Mekiš, što sam umio engleški i tako se odmah sjetih da prvi moj bora­vak u Americi nije bio uzaludan. Sutradan u 6 sati nađoh se u tvornici, gdje je rabotalo barem 500 ljudi. Tamo se gradile željeznice.

One prve subote ne dadoše mi platu, već kako je bio obi­čaj, zadržali mi 2 nadnice, valjda kao jamčevinu. Jedva dočekah drugu subotu, jer bijah izvjedljiv kakva će mi biti plaća. Računah dolar na dan. Posao mi išao od ruke, a i kako ne bi, kad je moja poglavita rabota bila crtanje slova, brojeva i po koji cvijetak.

Uto osvanula subota i kad je blagajnik uzeo moju tablicu i broj, počne da broji banke, i to 1 dolar, 2, 3, 4, 5, 6, 7, uto ga za­ustavih i rekoh da se zovem Fađoni – 8, 9, 10 – od uzbuđenosti lica mi planula – 11, 12, 13, 14, 15, 16 – već pocrvenih kao rak, a blagajnik broji dalje – 17, 18, 19, 20, 21! Od uzrujanosti tresle mi se ruke i jedva pokupih taj grdni novac. Jedva sam disao i u meni je vrela krv. Brat mi i drug poludit će od radosti. Bježah, što me noge nosile, da ih čim prije razveselim. Ni kola nijesu brže jurila, i vas zadihan dotrčah u našu sobu. Iz džepa izvu­koh zgužvan novac. Rekoh, to je moja plata za 6 dana i onako iznemogao bacih se na postelju da odahnem. Stala ih vika i uz viku su brojili novac. Od radosti izljubili se i kad smo se malko umirili, pošteno razdijelih novac u tri jednaka dijela. Držah se našeg obećanja. Nadarili smo i onog dobrog brodara i prido­dali mu mjeru rakije. Neka se napije u naše zdravlje. I drugovi mu pomogli, tako da je puna čaša išla od usta do usta, dok i zadnja kap nije bila istrušena.

Od toga dana smo svaki za sebe plaćali hranu i sobu. Ja sam unajmio jednu sobu blizu fabrike da mi ne bude daleko. Ručao sam u nekoj gostioni, gdje su služili i kuhali Kinezi, a večerao s bratom i s drugom Vlahom. Brat mi i drug Vlaho dva su puna mjeseca uzalud tražili namještenje i tako sam kroz cijelo to vrijeme dijelio platu s njima. Kad se napokon namje­stiše, bilo mi je vrlo drago jer tako se svom voljom bacih na štednju. Čuvao sam se svakog troška, pa i na zabave nijesam hodio. Jedina moja razbibriga u Peruu bila je što sam otišao 3 puta na „la corrida de los toros“.

Nikad neću zaboravit to užasno pozorište. Mučili su jad­nog bika, tjerali ga u bijes, a gledaoci su uživali u toj okrutnoj, varvarskoj igri. Kad je „la Spada“ jednome biku utjerao dugi mač do balčaka u živo meso, žene su i ljudi od veselja poludili i kao nagradu za junački čin, bacali mu u arenu zlatne novce, naušnice, brilijante i narukvice. Na taj se način mnogi „spada“ odmetnuo u bogatune. Na milijune su imetka neki zaslužili, a sve jer umiju na osobiti način da ubiju bika!

Čar domovine

(…) Naše je putovanje do Hamburga trajalo preko dvije sedmi­ce. Kad smo napokon ugledali kraj, pronikla nas čvrsta nada da ćemo, ako bog da, za nekoliko dana zagrliti naše mile.

Čim nas iskrcali, ne gubeći vremena, odjurismo put Beča. U Beču smo se opskrbili odjelima i rubeninom. U jutro rano otiđosmo u jedan veliki dućan, naručismo sve potrebito, a uve­če je bila gotova i naša odjela. Iste večeri vlak nas nosi put Trsta.

Moj stric, kad smo prispjeli u Trst, našao se u svom ele­mentu. Sve ga je pomalo opilo: more, sunce i lađe i naši lju­di, a nadasve dobro vino i domaća hrana. Kupili smo i neke skromne darove za naše i čekali na odlazak lađe za Dalmaciju. Petog dana bili smo u Gružu, odakle smo preko Dubrovnika s kolima ravno udarili put Cavtata.

Ko projuri onom cestom neće je lako zaboraviti. Na sva­kom koraku dostigneš lijepe Župčice, koje se vraćaju s grada. Čitava Krajina miriše kao kita cvijeća. Tu i tamo rasijane ku­ćice, po kojima se penje loza i prozore im kiti. Raštrkane ovce brste po koji stručak trave a rudasti jaganjci od radosti da su živi, skaču za majkama. Samo krave spokojno leže, prežvaćući travu i gledajuću na prolaznika mirnim velikim okom.

Najednom svu tu tišinu prekinu šum naglog potočića, što se žurno vere kroz kamenje kao da se boji da neće na vrijeme stići. I mlin se negdje javio, pa i ženski glasovi, što se izdaleka dozivlju. Ne vidiš ih od pustih maslina, jabuka i krušaka, što su od obilnog voća sagnute grane. Tamo na međama su ljese, a na njima se suše smokve. A sa svih strana uzvrpoljili se radi­ni ljudi što upriješe da u znoju lica otmu plodove hraniteljici zemlji. Prođu li mimo kola ili osamljeni putnik, odupru se za čas o motiku i nadvinu tom rukom dugo gledaju za njim. Od žarkog sunca pod očnicama skrile im se oči, ali lice se smije i mjesto riječima posmjehom nas pozdravljaju. Naši su to ljudi i osjećaš da se raduju tvome dolasku. Od ganuća meni i stricu navriješe suze na oči.

Kad smo se mašili Obad-sela, već smo iz visoka ugledali Cavtat, koji se ko bijeli labud kupa u modrom moru. Skočismo iz kola i klečeći poljubismo rođenu grudu. Riječ domovina stisla nam je suzom grlo! Našli se neki siromasi, uzeli nam prt­ljagu i nosili je pred nama. A mi korakom za njima i za četvrt sata već smo bili u Tihi. Svaka međa, svaki kamičak bili mi stari prijatelji. Susreću nas poznati, koji se žure na objed. A sunce dvostruko uprlo, a ptičice se od radosti razglagoljale. I one kao da nas pozdravljaju: „Ciu-ci!… ciu-ci!… Dobro nam došli! Dobro nam došli!“

A ko se to prema meni uputio? A ko drugi neg rođeni ćaće. Čas stao da me omjeri i da me se nagleda kao da ne vje­ruje svojim očima i onda se požuri da me zagrli i do sita izljubi. Stricu se nije nadao. Išli smo skupa. Meni navrijele riječi kao da se u brzini natječu koja će koju da prestigne. Al najednom, ni ne oprostivši se s ujcem, zatrkah se uz ulicu i zaletih se rav­no u zagrljaj mami, koja me čekala na vratima od dvora.

Vlaho Bukovac: Kneginja Milena i prestolonaslednik Danilo, (Foto: RTS OKO)

Ovo je bio najveseliji dan moga života.

Onaj moj pâs odmah sam skinuo, jer mi je težak bio i rado pokazah roditeljima one zlatniše. Rekoh im da bi se s vreme­nom u Americi i obogatio, al da moja svrha za sada nije novac, već nauka. Moj novac sam s njima u tri jednaka dijela razdi­jelio.

Sutradan otiđoh u posjete majci V. R-a. i dadoh joj onih 40 livra sterlinga u ime njezinog sina. Mnogo godina kasnije isti je doma došao, ali blizu mi ne dođe, jer me se sveđ stidio.

U Dubrovniku sam izložio jednu sliku koju sam iz Ame­rike donio. Bila je to „Turkinja u haremu“. Ova se slika uvelike sviđela i začudila svakoga. Nitko nije mogao pojmiti da je to djelo domaćeg mladića. Tako se onda nije mislilo kod nas na umjetnost! Od tog časa osjetih da je doba lutanja i bijede proš­lo i da sam našao put, što mi ga je Bog od poroda zabilježio: Umjetnost.

Novi život počeo je sada za mene (…)

Na srpskom dvoru – Natalija i Milan

(…) Te iste godine (1882) u buci mog najvećeg uspjeha (sa izlaganjem slike „La grande Iza“ u Salonu u Parizu), pozvao me srpski dvor da naslikam portret NJ. Veličanstva kraljice Natalije.

Prije mog odlaska posjetih Kabanela da se s njim posavje­tujem, ali uistinu k njemu me još više vodila druga namjera. Htjedoh naime da se pred njim malko banim svojom novom srećom. Moj me bivši profesor vrlo ljubezno primio i čestitao mi na uspjehu u Salonu i rekao mi: „Mladi ljudi, koji su mar­ljivi i ljube svoju umjetnost, mnogo mi se sviđaju i vi ste jedan od tih. Želim vam od srca još veći napredak!“

Ove riječi iz ustiju takvog umjetnika bile su mi od velike utjehe. Bio sam nagrađen za sve moje muke. Sa suzama odgo­vorih svome učitelju da ću nastojati da budem dostojan njego­ve pohvale. Na rastanku stisnu mi desnicu i preporuči mi da u dojdućem Salonu izložim kraljičin portret, a on da će se za ostalo pobrinuti. Tek sada osjetih da sam se preporodio. Riječi slavnoga slikara i učitelja mogu reći da me u onome času po­svetiše „majstorom“.

Prije nego otputovah put Srbije, dođe k meni francuski pi­sac M. Molina da mu ispričam ukratko moj život. Htjede izda­ti biografiju svih poglavitih umjetnika francuskih sa njihovim autoportretima.

Ukratko je uzeo podatke i predao sam mu svoj nacrt.

Bio sam godine 1882. opit od radosti i sreća se posve okre­nula k meni, pa ova posljednja počast me je veoma obveselila. Vjerovao sam u budućnost.

Na povratku iz Srbije već je knjiga Nos mâitres par eux mê­mes bila izašla. Imao sam radost vidjeti sebe među najvećim umjetnicima Pariza a i svijeta. Tu bješe Leon Bonnat, Alex Ca­banel, Jean Paul Lavrence, Chaplin, Jules Lefevre, Gàrome, Jules Breton, Pascal Dagnan-Bouveret, Herny Martin i dr. Ovu knji­gu imam još, ali, nažalost, kad sam slikao zastor za kazalište u Zagrebu u zgradi Akademije, moj atelje je ostajao u rukama mladih kolega i neka dobra duša je iz ove knjige, mog ponosa, iščupala moju biografiju i moj lik! To me neblagodarno djelo i dan-danas boli!

U Beogradu sam se ukonačio u hotel „Paris“ i odmah ja­vih dvorskom maršalu Konstantinoviću da čekam njegove zapovijedi. Na to me ovaj gospodin posjetio i u srdačnom razgovoru rekao da će po me doći u 2 sata poslijepodne da me prikaže kraljici. I tako poslije objeda u dvorskim kolima odju­rismo u Konak.

Uvedoše me u veliki salon, a onda u nešto manji i, kad su se otvorila suprotna vrata, na prag stupi kraljica. I ova puta se poklonih dok je ona prišla k meni. Pružila mi desnicu i kad sam joj poljubio ruku, pokaza mi na stolac, pa i ona sjedne prama meni. Bila je mlada, vrlo lijepa, prava krasotica kakvoj je teško naći suparnice.

Knjaz Nikola: Povjerljiva poruka

Kraljica me oslovi francuskim jezikom, što me nemalo začudi. U razgovoru spomenu da joj se moj portret sina Konstantinovića vrlo svidio, pa da je vruća njezina želja da i njoj izradim cijeli lik u bal toaleti. Njoj se ne sviđa službeni kraljičin ornat jer je odviše načičkan i prepun dragulja.

Kraljica o draguljima, a preda mnom sluga sa poslužavnikom od srebra na kome je stajala kristalna čaša, puna kompota kog u Srbiji zovu „slatko“. Prihvatih se žličice i stadoh pomalo kuša­ti. Kompot je bio slađi od meda, pa ko će ga do kraja pojesti! Bijah u velikoj neprilici i stislo mi se u želudcu, a onda u grlu, jer vidjeh da se neću bez sramote izvući iz tog grdnog škripca. Najedanput se kraljica sva zarumeni i prasne u smijeh. Kad se malko umirila, reče da će prikorit dvorskog maršala što me nije upozorio na običaj uistinu turski, a meni kao Francuzu doista barbarski („slatkog“ se uzme samo jedna žličica). Milo mi što reče da dalje ne jedem, jer bi mi moglo nauditi. Odahnuo sam, pa iako mi nije bilo do šale, nasmijah se š njome i pri tom uljudno primjetih da ja nijesam Francuz, već da je moj jezik srpski i da sam rodom iz Cavtata.

Kraljica je bila zapanjena i još danas se čudim što je gospodin Konstantinović nije bio o svemu tome obavijestio.

U to je sluga opet donio drugu čašu kompota i kraljica, kao da mene pouči, uze jednu punu žličicu, pa je položi na drugu stranu kristalne posude. Sad sam razumio kraljičin smi­jeh i moj je užas bio još veći. Pogostili su me i crnom kavom. Dogovorili se potanko glede toalete. Ovaj put smo srpski go­vorili. Kraljicu je uvelike zanimalo kako to da se naš čovjek udomio u Parizu. Tako smo mi Jugoslaveni onda bili rijetki gosti glavnoga grada Evrope!

Bila je sva sretna, tim više što joj se moje radnje uveliko sviđale. To mi je bilo osobito milo, jer je ovo priznanje bio naj­bolji dokaz da su me u srpski dvor dovele moje sposobnosti, a ne samo preporuke i patriotski obziri.

Dvorski me maršal, kad sam se s kraljicom oprostio, do­čeka u velikom salonu. Poveo me u sobu kraljeve straže i pred­stavi me svim časnicima koji su bili u službi. Ovi me primiše kao da sam im rođeni brat, te odmah da me služe turskom kavom i da me darivaju cigaretama svake vrsti. Boljih nijesam nikada pušio. Obasuše me pitanjima i prionuše uza me kao pravi pobratimi. Topio sam se od milinja, a i kako ne bi, kad do ovog dana kud god svijetom sretah svud sam tuđin bio i tuđim jezikom govorio. Bio sam ponosan što je to naš narod, koji eto ide u susret boljoj, nenaslućenoj budućnosti.

U jutro rano poslah u konak rastegnuto platno. Sam do­jurih u dvorskim kolima, te me na vratima dočekaše sva gospoda od straže, a među njima našao se i po koji vrlo visoki časnik. Bili su među sobom kao braća, a mene primiše u svoje kolo, kao da nas dojila ista majka. Opet su me gostili crnom kavom i izvrsnim cigaretama. Takvom dočeku nijesam se ni u snu nadao. Pozvali me i na večeru, što je drugim riječima značilo do rana jutra uz svirku Cigana pjevati i dobro vino piti. Tako su se meni spremali krasni dani koje neću nikad zabo­raviti. Onako je milo i toplo samo pod očinskim krovom.

Po dogovoru u deset sati počeh crtati kraljicu. Ona je bila u pratnji dviju dama, a kasnije je u dvoranu stupio i sam kralj Milan.

Srdačno me kralj pozdravio i stisnuo mi ruku, a Konstan­tinoviću, koji je u to pristupio, s tiha prišapnu: „Slušaj, kako zvučno i lijepo govori!“ Kralj je da mi ne bude od smetnje pri radnji odmah krenuo dalje. Pozdravi me i ujedno me pozva da mu budem gostom pri objedu.

U podne dovrših nacrt i kad je kraljica s damama otišla, opet se svratih u dvoranu od straže. Govorili smo o kraljici kako je lijepa, dobra i mila. Uto nas pozvali u blagovaonicu. Pohrlili smo svi koji smo onog dana bili pozvani. Čekali smo na kraljevski par.

Da me počaste, staviše me na lijevo od kraljice, a kralj se našao preda mnom s druge strane stola. Pitanjima nije bilo ni kraja ni konca. Kralja je osobito za­nimao Dubrovnik. Spomenuo je i Pariz i gospara Meda Pucića, koji mu je bio učiteljem. Kako sam često odgovarao kralju ili kraljici, tako bijah na oprezu da me ne nađu punih usta. Po­malo sam jeo, a još pomanje pio. Objed nije trajao više od 20 minuta. Čim kraljica ustala, svi se listom podignuše i razišli se kojekuda.

Ja sam kao domaći otišao s dvojicom od straže u sobu, gdje za nama prispje sluga s velikim srebrnim poslužavnikom prepunim svake hrane. Ova dvojica, koji su sa mnom bili na objedu, rekoše mi da je ovo kraljičina pažnja. Pri dvorskom objedu od pustog govora nije bilo kada da se do sita najede­mo, te tako nam sada poslali drugi objed, što takva nijesam doista više doživio. Kraljičina pažnja vrlo me ganula. Isti dan, kad sam prispio u hotel, našao sam poziv za kraljevu ložu u pozorištu.

Od tada sam svakog objeda bio kraljev gost. A kad je bila kakva gozba na večer, nijesu zaboravili na me. Kasnije mi je kralj izričito jedanput zauvijek rekao da mu za svog boravka u Beogradu budem svagdanjim gostom. I kraljica je sa svoje strane isto ljubezno potvrdila.

Kralj me iza objeda pozvao na kavu. To je bio mali intimni krug. Kralj me upita da li pušim, a dvorski maršal mjesto mene odgovori: „I te kako!“ Nećkao se ja pred kraljicom, al uzalud, jer mi sam kralj pripalio cigaretu.

Svako popodne prošetao bih se kolima izvan grada. Oko­lica je Beograda prekrasna. Često bi me kočijaš upozorio da kraljica dolazi. Ja bih moja kola odmah zaustavio na stranu i sašao s njih da se poklonim kraljici. Ona bi mi sveđ ljubezno mahnula rukom. Kraljicu su obično pratile dvorske dame, ali u društvu kralja nikad je ne vidjeh.

Jednom je bio dvorski izlet. Prispjeli smo u selo, gdje nas seljaci i seljanke veselo pozdraviše. Bili su nakićeni cvijećem, a odjeveni najljepšim narodnim nošnjama. Kraljica je zaželjela da joj izaberem najljepšu seljakinju. Teški posao za mene, jer sve su bile kao jabuke, stvorene da ih po momački ugrizeš! Po­velo se i srpsko kolo, pa i kralj i kraljica plesali s nama.

Objedovali smo na travi. Učiniše kao cijelu dvoranu od pletera loze, a nad nama i tik do stola, visjeli zreli grozdovi. Na stolu kite cvijeća, pa to je doista bio kraljevski ručak. Sve ukusno, sve otmeno kao usred Pariza. Bio sam ponosit da sam i ja dijete tog naroda.

Uto dovrših i sliku kraljice, pa pohvalama – osobito s kra­ljeve strane – nije bilo kraja. Dvorski maršal Konstantinović, gorostas, zgrabio me i kao dijete podigao u naručaj, pa me u lice cjelivao. To mi se prvi put u životu dogodilo.

Na želju kraljevskog para, latih se i portreta nasljednika Aleksandra. Bilo mu je 7 godina, a izradih ga u vrtu. Za te slike bijah odlikovan krstom Takovskog reda i oprostih se s Beogra­dom nakon 40 dana, koji su bili najljepši u mom životu. Pred odlaskom mi kralj Milan javio da je Medo Pucić preminuo. Ova me vijest duboko potresla. Jedan od zadnjih velikih Du­brovčana, a moj očinski prijatelj!

Na povratku svratih se u Cavtat, ali za kratko, jer me po­sao zvao u Zadar, gdje sam za 14 dana izradio portret gospara Đura kneza Vojnovića, predsjednika sabora Dalmatinskog i Dr. Miha Klaića, a otale u Pariz. U to doba sam se upoznao i s Markom Carom, već čuvenim književnikom, i ubrzo smo bili kao pravi pobratimi. On je još jedini živ – dvojica su umrla – od mojih pravih iskrenih prijatelja.

U Parizu sam čekao na sliku kraljice Natalije, jer odlučih da ću je izložiti u Salonu 1883. Slika mi nije stigla, a po pisa­nju Konstantinovića razumijeh da među kraljem i kraljicom nije sve u redu. To mi je bilo veoma neugodno radi Kabanela, koji je mogao pomisliti da je moj put u Srbiju valjda bila laž. Odlučih da ću mjesto portreta Natalije naslikati robinjicu i dalmatinske ribare. Uto mi i dalmatinski sabor poslao pripo­moć od 300 forinti. A i moj prijatelj Monije se oženio, te mi tom prigodom naručio portret svoje gospođe za 1600 franaka. Tako sam opet za cijelu godinu podmirio stanarinu.

Osim „Ropkinje“ i „Dalmatinskih ribara“ naslikah „Dap­hnis i Cloe“, „Crnogorke na bunaru“ i „Crnogorku na ljubav­nom domjenku“. Ova posljednja bila je s pohva­lom spomenuta od svih novina. U Nici, na međunarodnoj izložbi, dobila je zlatnu medalju, a sada je u Zagrebu kod obi­telji pokojnog Dr. Josipa Franka.

Crnogorski jadi – S knjazom Nikolom iz Pariza do Cetinja

Novine javile da je knjaz Nikola I stigao inkognito u Pariz.

Posjetih ga u hotelu „Kontinental“. Njegova me pratnja srdačno primi. Napokon mi se i knjaz sam ukazao. Dao se u razgovor o Parizu. Pitao me kako mi posao ide i napokon spomenu da bi htio da mu izradim galeriju od kojih 40 vojvoda. Promislih kad bi mi svaki komad platio po 500 franaka da bi se nakupila lijepa svotica. Znao sam da je crnogorska nošnja vrlo teška, al ne htjedoh da ga preplašim visokom cijenom. Rekoh mu moje uvjete, a on na to: „Odireš li ti tako svakoga u Parizu?!“ Taj odgovor me nemilo iznenadio, tim više što sam za pojedine slike već dobivao po 1.600 franaka. Sve mu ovo potanko obrazložih, al knjaz nije htio ni da sluša. Omane rukom i ponudi mi 300 franaka za svakog vojvodu, a on da će uz to da mi isplati sve putne troškove i amo i tamo. Primih ponudu više radi slave negoli radi novčane koristi. Knjaz mi javi da za jedno 3-4 dana krećemo na put, neka se dotle spremim.

Ja sam imao nekih 2.000 franaka i za te novce kupih sve potrebito: platna, boje, kiste i ostalo, pa sve poslah u hotel da nam bude zajednička prtljaga. Za knjaza je bio pripravljen Salon-Vagon. Ukrcasmo se na „Gare do Lyon“ i odjurismo put juga.

U Salon-Vagonu bijahu knjaz, Petar Petrović Njeguš, rođak mu, i ruski poslanik na Cetinju. Tri sluge i mene izguraše u odio salona, što služi za toiletu. Tu je bila pregrada od metra širine, po srijedi bila vrata, na jednu stranu zahod, a na drugu umivaonica. Tu smo se mi četvorica stisli s ogradom pred nosom, a stisnutim koljenima oduprijesmo se o drveni zid.

Vlaho Bukovac: Knjaginjice Zorka, Milica, Stana, Jelena, Ana i Ksenija, (Foto: RTS OKO)

Ni u snu se nijesam nadao da ću na takav način putovati s crnogorskim knjazom. A da sam to izdaleka slutio, ne bi me on sobom vidjeo. A ni po jada da nijesam potrošio sve novce, jer inače bih već na prvoj stanici krenuo natrag u Pariz.

O podne smo prispjeli na stanicu, gdje naš je čekala pripravljena hrana. Puni stol utisnuše u Salon. Mi smo kroz škulju gledali kako naši gospodari zvaću, ali knjaz, iako ga ruski poslanik upozori, posve je na nas zaboravio. To mi je bilo dosta. Po tom činu bolje upoznah knjaza nego po kojekakvim člancima i slavama u novinama. Gladovali smo cijeli dan, tek navečer, kad smo prispjeli u Turin dočepali smo se jela.

Knjaz je inkognito putovao, ali svejedno dolazili su odbori u frakovima da mu se klanjaju i da mu pete ližu. On ih nije puštao k sebi i tako otidoše dugog nosa.

U Milanu smo se odmorili, a onda smo preko istočne Italije krenuli put Bari. U Bari nas je čekao ratni brod. Poslao ga je ruski car da preveze knjaza preko Jadranskog mora. Na stanici su nas dočekali talijanski predstavnici i u razgovoru dopratili knjaza do obale. S ratne lađe grunuše topovi, a čula se i svirka. Tu se knjaz oprostio s Talijanima, pa smo na dvijem malenim lađama otplovili put ratnog broda.

Sav je brod bio zastavama okićen, sve šareno i veselo, a mornari bosi, ali u bijelim čistim odjećama da ih je milina bilo pogledati. Svom snagom zabrazdio brod. Knjaz se zabavljao sa zapovjednikom i nekim višim časnicima. Ja se nađoh u kolu manjih časnika, koji su skoro svi govorili francuski. Bili su vrlo prijazni i tako za čas zaboravih na sva poniženja što ih na putu doživih.

Kasnije smo morali na palubu da čujemo molitvu. Mornari se niz cijelu lađu poredaše u dva neprekidna reda, s kapom u ruci. I tako zapjevaše molitvu, a meni se činilo da slušam najskladnije orgulje. Ta pjesma me ganula do suza, tako je bila veličanstvena. A i kako ne bi, lađa je jurila, pod nama duboko more, a nad glavom nebo i ta uzvišena molitva, što nas s Bogom i neizmjernošću stapa. Ko bi izrazio čuvstva što su mi okrilatila dušu. Na taj slavenski običaj još i danas se s ganućem sjećam.

Iza molitve skinuli zastave, a knjaz prođe među mornare i progovori s njima ruski.

Pomalo se približila večera. Za knjaza je bio poseban stol sav nakićen zastavama i cvijećem, a mi obični smrtnici sklonismo se u Salon, gdje smo se navečerali, napili i do kasna zabavljali. Neki su časnici govorili samo ruski, pa smo se pomalo i po našem razumjeli. Jedan mi časnik ponudio svoju kabinu što sam vrlo rado prihvatio.

Minu noć i rano u 6 sati bili smo u Kotoru.

Sve što je u Crnoj Gori bilo vojvoda i dostojanstvenika sjatilo se da na konjima dočekaju Knjaza. On se oprostio sa zapovjednikom i ostalima i sretno se dočepao kraja. Ja i sluge posjedosmo u drugu lađicu. Čim smo se iskrcali, sluge skočiše na pripravljene konje i za čas izgubiše se s vidika. Sama mene ostaviše usred obale i prepustiše me sudbini. Prtljaga do mojih nogu, a u špagu ni prebijene pare.

Molio sam prolaznike da mi dobave kola za Cetinje. Rekao sam im da me, evo, ravno s knjazom iz Pariza, ali su oni gledali na me kao da sam poludio. Napokon se na mene smilovao jedan gospodin. Ovaj mi protumači da u Kotoru nije moguće unajmiti kola, jer su sva u pratnji knjaza. On da me spasi iz škripca, ponudi mi svoja privatna kola i to besplatno.

Knjaz i njegova pratnja odavno su odmaglila, a ja još uvijek čekao na kola. Dobar sat bijah na sprdnju Bogu i ljudima.

Kad sam stigao na pô puta u selo Njeguš, nijesam našao ni komada hljeba da utažim glad. Knjaz i pratnja opustošiše mehanu, kao da su na nju pali skakavci. Po drugi put ostadoh bez objeda. Okrijepih se čistom vodom. Uto se i konji napojili i otpočinuli, pa sitnim kasom krenusmo dalje.

Blizu Baića stigosmo knjaževu pratnju. Oni iz bližih kola svi su mrko na me pogledavali. Kasnije doznadoh da me spasila crnogorska kapa što sam na glavi nosio, inače bi me bili isprebijali, jer da sam na silu htio da budem u pratnji njihova gospodara.

Kad smo bili na ravnini, pričekali knjaza ljudi, žene i djeca, u pratnji svojih učitelja. Djeca su pjevala, zvona zvonila, a koji hitac iz topa javljao da je gospodar prispio.

Pred konakom je veliki dio pučanstva pozdravio knjaza. I obitelj sa knjaginjom na čelu dočekala na vratima. Knjaz se svima zahvali i najposlije ušao u kuću. Svratih se u jedini hotel kod Vuka, koga sam otprije znao. Ovomu sam rekao da sam putovao s gospodarom i da sam došao po njegovoj želji na Cetinje. I moj kočijaš je s konjima na Cetinju prenoćio.

Sutra u ime knjaza zatražih 15 forinti. Novac dadoh kočijašu za njegov trud. On se zahvali i pjevajući krene put Kotora.

Ko će koga… naslikati?

U hotelu čekah da me Knjaz pozove, pa da mi, kako smo se dogovorili, dade upute za pojedine slike.

Čekao sam puna tri mjeseca dana i tim teže mi je to čekanje bilo što na taj način bijah rob knjaza. Ni na šetnju nijesam smio, a kamoli da se prihvatim kakvog rada. Sve me to uznemirivalo i zaokupile su me svakojake teške misli. Bijah u stupici! U knjaza sam već odavna izgubio svako povjerenje. A i otkuda da mu vjerujem kad je njegov postupak sa mnom od dana do dana bio što gori. Dosta je bilo što sam na putu doživio. Pisah ocu, a on mi odgovori da se ustrpim, jer umiljato jagnje i dvije majke siše.

Dočuo i knjaz o mojem nezadovoljstvu. Gazda Vuko mu valjda sve rekao. Al on kao da ne čuje. Očito je htio da me na bijeg prisili. Bio bih ja i to učinio, ali čitav moj novac bio je uložen u pusta platna, boje i kiste i ostalo što sam sobom iz Pariza donio. Moja muka bila je još veća, jer se u Dubrovniku i Cavtatu govorilo da me knjaz gosti i da me lijepa naplata čeka.

Šta je Kralj Nikola mislio o Karlu Marksu i komunistima

Poglavita mi zabava bila da gledam crnogorske junake kako se igraju karata. Drugog posla, osim da jedem i pijem, nijesam imao. Dodijalo to meni i odlučih se da ću knjazu. Neka mi dade za put do Dubrovnika a ostalo neka voda nosi.

Doznao sam da je knjaz u vrtu i da srče crnu kavu. Pričekah i, kad je bio gotov, poslah mu po slugi posjetnicu. Uz to me i njegov rođak Blažo ugleda i pozdravivši me, veselo upita, kako mi je u Cetinju i hoću li još dugo među njima da ostanem. Htio da me lukavo ispipava da može o svemu obavjestiti gospodara. Odgovorih mu da mi ovaj produženi boravak dozlogrdio. Knjaz da je na svoju narudžbu zaboravio pa očito je da od posla neće dobra biti. Najbolje bi bilo da mi knjaz dade za put da se jednom kurtališem ovog nesnosnog stanja.

Blažo mi obeća da će o svemu tome govoriti s gospodarom, na što mu se zahvalih. On ravno otide u vrt, ali za čas evo ga natrag, veleći da me gospodar čeka. Knjaz me veselo dočeka, kao da smo se tek ončas rastali i prvo mu bilo da mi pruži ruku na poljubac.

Poklonih se i ja ravno na stvar. Al on me u pô riječi prekine, pa da me pita kako mi se sviđa na Cetinju? Onda će ozbiljno da bi rado da mu portret naslikam. Nije htio da tiče u osinjak, pa sa milim smješkom, kojim bi i vraga u paklu prevario, zapita me kad ću se prihvatiti posla. Bolje i ovo nego ništa, promislim, tako ću i bez milostinje da se riješim ovog neugodnog posla.

Vlaho Bukovac – Slikar neprolazne lepote

Dogovorismo se da ću sutra u 9 sati započeti djelo. Ja ću u hotel, al u to me ponovo pozva Knjaz. Upita me bili mu naslikao cijelu obitelj i koliko bi slika koštala. Odgovorih mu da bi tu sliku izradio za 3.000 franaka. On će na to talijanski: „Mai da me vedrete un tal prezzo per un quadro, mio caro Sette bandiere“. („Za jednu sliku ne nadajte se nikada od mene takvome novcu, moj dragi od ‘sedam barjaka’“.) Taj naslov jest stara mletačka poruga dubrovačkoj lukavosti, jer je na dubrovačkoj zastavi zapisano S. B. (Sanctus Blasius) a Mlečići to porugljivo upriličili da je: „Sette Bandiere“ – sedam zastava – jer su se Dubrovčani obraćali svakome za pokroviteljstvo protiv Mlečića i Turaka.

Još jednom opetova: „Dakle, do viđenja sutra u 9 sati.“

Sutradan na urečeni sat bijah pred vratima konaka. Straža me zaustavi viknuvši: „Stan tu!“ Nisu htjeli me pustit u dvor. Uzalud je bilo moje tumačenje i tek kad me ugledao Blažo smilova se stražar i na njegovu izričitu zapovjed pusti me u konak.

Čim sam prekoračio prag, dočeka me Blažo s upitom koga ću da slikam. Odvratih mu: „Ta, bogme gospodara!“ On na to da je knjaz otišao u lov. Ja opet da ću počekat jer još nije 9 sati. Na ove riječi knjažev rođak prasnu u smijeh i kad je odahnuo, reče: „Gospodar će da ostane na lovu barem petnaest dana.“

Ovo je bio treći udarac, ali se ipak predao nijesam, već sam pomislio: kako ti meni, tako ja i tebi.

U isti čas se čuli neki glasovi a i zvonce od biciklete i krik čovjeka: „Rekao sam Vašoj Svijetlosti da će do toga doći“. Najedanput izviri iza zida od kuće prijestolonasljednik Danilo. Sluga mu potezao tricikle, al kola bila sva iskrivljena. Kako sam doznao, mali je Danilo udario u stablo s triciklom, koji je bio dar kraljice Viktorije.

Poklonih se princu Danilu, koji mi pruži ruku na poljubac, a ja njemu da sam došao da naslikam Njegovu Svijetlost! On ni da čuje, a ja mu zaprijetih da ću sve reći NJ. V. knjazu.

Blažo me na to upita da li istinu govorim. Odgovorih mu da je gospodareva želja da mu naslikam cijelu obitelj. On se malko začudio, al ipak je naredio prestolonasljedniku da me posluša. Knežević Danilo još se nećkao, ali na kraju ipak privoli i tako božjom pomoći počeh njegovu sliku. Nadao sam se da ću, dok se knjaz povrati s lova, biti skoro gotov s portretima obitelji. Ako je on mudar, nijesam ni ja lud! Ako si ti iz Cetinja, a ja sam iz Cavtata! Pa da vidimo!

Uskočna sredstva crnogorskog vladara uništiše mi svaki polet za rad. Ne znam kako bih okrstio ovu vrstu varvarske šale?! Bio sam ne samo razočaran, već teško uvrijeđen i ponižen kao nikad prije u životu. Zato uprijeh sve sile da što više slika izradim do Nikolinog povratka. Iza nasljednika došla na red knjaginja Zorka, onda ostale po godinama. Na taj su način, osim knjaginje majke, sva djeca bila ili posve gotova ili barem započeta. Radio sam po cijeli dan, jer htjedoh silom ili milom da mu izbijem pare.

Vratio se napokon i knjaz s lova. Očekivao sam da će biti srdit, al on ni riječi rekao nije, kao da je sve to bilo onako kako je uprav on htio! Nedokučivo ponašanje.

Dogotavljao sam baš knjeginjicu Milicu. Kad sam onog dana poslije podne došao da radim dalje, našao sam na svoje veliko čudo na portretu jednu crvenu mrlju (u spodobi velikog čira) na njezinom vratu. Bilo je teškog posla da to očistim, pa da iznova tu modelaciju izvedem. Znao sam ruku koja je to smjela da učini. Od srdžbe sam pozelenio, ne toliko za ono što mi se dogodilo, koliko na sebe samoga što se ludo uhvatih u stupicu. U to dođe knjaz i pogleda sliku. Snebivao se od čuda kad je vidio onaj užasni čir. Oštro se zagledah u njegove oči, pa mu rekoh:

„Vaše Visočanstvo! Ovo je nečuveno barbarstvo, za koje bi se i Zulukafer stidio, pa da znam ko je taj barbar mojom bih ga rukom doveo da ga kaznite.“

Knjaz će da to nije moguće da je odrasla osoba učinila, bit će da su u tome prsti kakvog djeteta. Nađe li se drznik, kazna ga čeka! Naravno da se nije našao krivac…

Na Cetinje prispjeli neki novi gosti i brzo se pročulo da će biti pir. Knjaginja Zorka se udaje za knjaževića Petra Karađorđevića. Podigli i neke slavoluke, pa zaklali mnogo ovaca i jarčeva i udri da ih se na drvenijem kolcima peče.

Uto je i knez Orlov prispio. Stigli gosti sa svijeh strana Crne Gore. Moj je hotel bio već prepun.

Tri dana pred pirom sve su slike, osim kneževskog para, bile gotove. Razredih portrete po „dvorani od biljarda“, gdje sam ih i radio. Otišao sam da vidim je li sve u redu. Valjda na kakvoj slici opet narastao čir? Ja baš na vrata, a knjaz prama meni. Uhvati me preko ramena i koračajuć sa mnom uporedo, upita me: „Bukovče, tko je sve ovo?“, i pokaza prstom na slike.

Ja mu mirno odvratih: „Ovo su, Visočanstvo, knjaževići i knjaginjice, djeca Vašeg Visočanstva.“

„Ne tako“, opazi, „moraš mi ih imenovati redom!“ Ja sam to i učinio. A da se uvrijedim nije mi bilo ni na kraj pameti, iako sam dobro razabrao kuda šibaju njegove riječi. U Parizu su priznali moje radove, pa valjda me neće crnogorski vladar da svojim sudom ponizi, a kamoli ražalosti. Odvratih mu milo za drago, pa ga ja stao da pitam: „Je l’ da, Vaše Visočanstvo, da se nijeste ni u snu nadali da ja kao tuđinac znadem imena svijeh članova Vaše slavne obitelji?“

Knjaz je šutio, pa će najedanput:

„Čuješ, Bukovče, budi mojim podanikom! Daću ti odmah sablju, pa da mi budeš časnik. U ratu bićeš kraj mene, slikaćeš bojeve i okršaje, a kasnije poslaću te u Rusiju da se tamo obogatiš! Piši ti doma da ti stvari urede, a za ostalo ću se ja pobrinuti!“

Htio lukavi Nikola da mu na taj način džabe izradim galeriju vojvoda! Mjesto honorara čekala me mršava oficirska plata. Malo zatim opet me pozvao k sebi i predstavio me knezovima Orlovu i Karađorđeviću. Naredio mi da izradim portret kneza Orlova. Ovaj bješe vrlo otmena osoba i pri radu dao se sa mnom u duge razgovore, poimence o Parizu i o Cetinju. O knjazu i Crnoj Gori izrazih se najljepše, jer se bojah osvete. Doći će i za mene dan da se od srca izjadam.

Kad sam sliku dovršio, princ Orlov htio da mu još jednu izradim. Za nju mi dao 500 franaka u zlatu.

Dolijao

Osvanuo i dan pira knjeginice Zorke i Petra Karađorđe­vića, a sila svijeta otpratila nevjestu do crkve. Htio sam da se među pozvanike provučem. Zanimalo me da vidim dvorski pravoslavni obred, ali nažalost crkva bila premalena, pa mi nije bilo moguće u nju ući. Srećom, obred je malo trajao, pa kad je kneževski par iz crkve izašao, cijeli ih narod pozdravio po­klicima i beskonačnom vikom. Uz gruvanje topova i uz veselu svirku nevjesta uđe u kuću. Još se neko vrijeme klicalo, a onda se pomalo svjetina razišla.

Princ Orlov je bio vjenčani kum, i to kao zamjenik ru­skoga cara. U bašti za konakom, na božjem suncu bile su pri­pravljene velike trpeze od dasaka za 1000 osoba. Bilo je peče­nja i drugog jela u izobilju. Među pozvanicima bile su crnogor­ske perjanice i otmeniji gostovi iz Crne gore. A objed za visoku obitelj, kao i za izabrane gostove, bio je u velikom modrom salonu konaka.

Bio sam baš u hotelu na table d’ hote u Vuka i jeli smo do­bru rižovu čorbu, kad najednom uljeze perjanik i zapita Vuka: „Gdje je Bukovac?“ Vuk mu vikne: „Eto ti ga baš tu, prvoga za stolom.“ Perjanik se okrene te će: „Da mi odma ideš u konak.“ Odmah sam ustao i zamolio Vuka da mi sačuva čorbu dok se vratim. Bilo mi je to najmilije jelo: riža i to s džigericama od kokoši. Meni Vuk smijući se reče: „Tebe tamo čeka nešto bolje, nećeš se do kasna vratit.“

Kralj Nikola: „Moja želja je bila da postanem kaluđer“

Sunce je uprlo da nije moglo gore. Hodeći za perjanikom, okupah se u znoju. Kad smo stigli pred vrata konaka, perjanik se okrene k meni, pa kao da je iz puške odapeo, zapovijedi: „Da ideš u baštu.“ Siroti perjanik nije kriv kad ga boljemu naučili nijesu.

Odmah sam perjaniku odgovorio:

„Recite gospodaru da mu lijepa hvala na pozivu, al da na me objed u gostioni čeka, a da ono što je u bašti služeno ne bi izio koliko ni svoga mesa.“

Za tim sam se okrenuo i povratio natrag u gostionu. Po­mislite čuda Vukova kad zatražih moju rižu!

Oštro sam onog puta udario, jer su mi dodijala svakoja­ka ponižavanja, pa i ja stao vraćati milo za drago! Biće da me malko pokvarila vanredna ljubeznost kralja Milana i kraljice Natalije, pa je to još nemilosnije na me djelovalo.

Pomalo se razišli i gostovi, a varoš opet osamila. Čuo sam da se i knjaz sprema u posjete sultanu. Nadao sam se najgore­mu. Odmagliće mi, a ja ću ostati praznih šaka!

Stara lija zlo mi sprema, rekoh samom sebi.

Uoči odlaska knjaza za Carigrad svratih se u konak s na­mjerom da unovčim svoje slike. Bilo ih je trinaest na broju. Četrnaestu mi isplati knez Orlov.

Stajao sam na ulazu konaka ne bih li se namjerio na knjaza. Utaman me uvjeravali Blažo, Petar i sluge da je gospodar sil­no zaposlen, ne htio im ja vjerovati. Uto mu odnesoše kavu i cigare, a ja se uzradovah da je lija u stupici. Čekaću ga, pa i do ponoći. Pobjeći mi neće! Njegovi me na lijepo svjetovali da krenem kući i da se kao sutra vratim. Oglušio se ja, pa se ni za carstvo ne bih maknuo.

Čekao sam puna tri sata dok se svidjelo knjazu da izađe iz sobe. On će smješkom ravno k meni. Ja o parama, a on me u po riječi prekine. Stavi mi ruku preko pleći i tako me odvede u dvoranu od biljarda, gdje su još bile izložene slike koje sam izradio. Opet mu imenovao svaku posebice i kad je to saslušao, onda će meni:

„A koliko ćeš za te male sličice, Bukovče?“

„Po 300 franaka“, odvratih, „kako smo ugovorili za vojvo­de, Vaše Visočanstvo.“

Opet će knjaz: „Odireš li ti isto tako ljude u Parizu kao na Cetinju, Bukovče?“

Prije nego sam imao vremena da odvratim knjazu, javi se neki tuđi glas s dna dvorane. To je bio sluga i brijač gospodara. I on zavikne: „To je grdni novac što nema nijedna obitelj u Cr­noj Gori!“ Knjaz je međutim smotao u klupko rukavice, pa ih bacao iz jedne ruke u drugu. Pomalo je i zviždukao, očiti znak zle volje. Vikne slugu po imenu:

„Šćepane, uzmi papir, pa piši, 13 slika po 300 franaka.“

„Ovo je grdni novac, gospodaru“, zagrmi sluga.

Vlaho Bukovac: Knjaz Nikola, 1883., (Foto: RTS OKO)

Kad je račun bio ispisan, upita me Knjaz: „Jesmo li sad qu­itte?“ Na to ću ja njemu da mi je obećao i putne troškove, kao i hranu, dok budem u Crnoj Gori. Moradoh po račun u Vuka, jer nije htio inače da plati. (Kasnije sam doznao da je i gosti­ona bila vlasništvo knjaževo.) Požurih se i eto me za kratko s gotovim računom, ali – o, jade! – moji ptići odletjeli. Odlučih da stražu stražim opet, pa makar do zore.

Uhvatio se i prvi mrak, a ja ni makac.

Napokon je ušao knjaz i po Šćepanu potvrdi čitavi račun. Šćepan je htio da odbije trošak od gostione, ali gospodar mu nije dopustio. „Je li sada sve u redu?“, upita me vladar Crne Gore. Zahvalih se najponiznije, želeći mu sretan put kao i po­vratak u milu domovinu. Knjaz će meni, ni ne osvrćući se na moje riječi:

„Daću vam Danilov krst III reda, jeste li zadovoljan?“

Opet mu se poklonih i zahvalih na svemu. I dovrših: „Po­nosan sam na Danilov krst, a dao Bog da mi bude od sreće!“

Šćepan mi je dao papir već potpisan od knjaza, ali nije prestao režati ko da mu nešto iz srca kidam.

S računom, kako su mi rekli, odoh odmah k ministru fi­nancija gosp. Matanoviću. Gosp. Matanović, inače svjetski čovjek, kad je vidio račun poče vikati da je knjaz poludio. Nado­da da on novaca nema, pa otkud da me plati! A dovršio s istom pjesmom kao i Šćepan: „Znate li, gospodine Bukovče, da je malo obitelji koja imade ovi grdni imetak!“ Meni dozlogrdile ove puste predike i onako srdit odvratih mu:

„Slušajte, gospodine ministre! Ja sam siromah čovjek, moja radnja nije ni na pola plaćena, drugi bi dvostruko za­htjevali. Meni je ovog puta dogorjelo do nokata. Tri sam puna mjeseca darovao knjazu, još mu nije dosta. Isplatite mi barem put do Pariza, a ostalo nosite! Biću sretan ako zdrav pobje­gnem odavle!“

Na te se riječi gospodin Matanović valjda predomislio, negdje našao novac i isplatio mi sve do pare. Razumije se, ne bez jaukanja i prigovora.

One iste večeri, malo kasnije ministar Matanović i još je­dan vojvoda dođoše u hotel i svečano mi dadoše Danilov krst sa diplomom. Ministar mi reče da su taj krst skinuli s prsi jed­noga vojnika da je to samo pro forme da oni znadu da ga ja neću uzet i da ću ja lako ljepši u Parizu dobavit. Rekoh im da je za mene uprav taj krst amanet jer ga je nosio junak. Uzeh ga i još ga danas kao svetinju čuvam.

I tako se svršila ova čudna epizoda. Sve ovo preko volje ispisah, ali neka se znade istina. Služit će da malom ali karak­terističnom i skroz istinskom crtom nadopuni istoriju vanred­nog, neponjatnog i skroz sredovječnog čovjeka, što bješe knjaz Nikola a i njegovo doba.

Niti s novcem u ruci, niti s krstom na prsima ne bijah još zadovoljan. Bojah se da me iz busije ne zaskoče, a draga mi je na ramenu glava. Samo da mi se zdrav dočepati Kotora, a onda sve je lako. A kako i nećeš kad je tamo zemlja kao stvorena za zasjedu. Iza svake hridine po jedan Crnogorac, a oboružan do zuba.

Srećom, upoznah se s gospodinom Komtom de Serseom, fran­cuskim učiteljem knjaževića. Baš se i on, kako sam dočuo, spremao na put. Počeli mu praznici. Povjerih mu se. On me je potpuno razumio i odlučismo da ćemo za dva dana krenut put Kotora. Odmah brzojavno naručismo kola da tako konji prije puta otpočinu.

Prispjeli smo zdravo u Kotor, putem nas pratila svjetla s ratnih brodova koji su se usidrili u kotorskoj luci. Mi smo ih pozdravljali, jer smo znali da nas iz Dubrovnika gledaju. U Kotoru sam napokon odahnuo i nadao se da ću skoro biti među svojima.

Sutradan u zoru otplovili smo put Gruža. Tamo se opro­stih s gospodinom Serseom i istog dana prispjeh u Cavtat.

Izvor: RTS OKO