Kasnije, dok sam se kretao po vlažnim budvanskim trotoarima, razmišljao sam o tome kako smo svi sebe istrenirali da ljude dijelimo na one koji su isključivo dobri i isključivo zli. Ne primijećujemo čitav svijet , koji je tu – oko nas, a koji, zapravo, sačinjavaju ljudi s one strane dobra i zla, kako je to još Niče anticipirao

“Ja tebe poznajem odnekud! Da nisi možda živio u Beogradu prije nekih dvadesetak godina” – pita me prosjedi, suvonjavi čovjek upalih obraza, koji bi mogao imati nešto manje od pedeset godina. Rekoh mu da sam otprilike u to vrijeme studirao teologiju u tom gradu.
”A da nisi, možda, išao na utakmice Partizana”?
Odgovorih mu da nas je , zaista, tada bilo par momaka sa fakulteta koji smo išli na utakmice. ” Eto, odakle te znam. Nevjerovatno je kako posle svih ovih godina jako dobro pamtim likove ljudi sa tribine. Moguće je da je to zbog toga što su mi to bile najljepše godine života. Utakmice, odlasci na gostovanja, druženja “…
Nakon ovih riječi, malo je zastao, pa, nastavio sa svojom životnom pričom: ” Rođen sam u Padinskoj skeli, popularnom Padinjaku! Pola u šali a pola u zbilji, volim da kažem da je čitav moj život poput žargonskog naziva mog rodnog mjesta, budući da se sastoji iz padova i nespretnih, često neuspješnih pokušaja da ustanem. Na heroin sam se navukao prilično kasno, u odnosu na druge ljude sa kojima sam ga zajedno uživao. Imao sam dvadeset osam godina kada sam ga prvi put probao. U početku mi je bilo dovoljno par grama nedeljno, pa niko od ukućana nije ni primijećivao moj porok, baš kao ni moja djevojka. Ubrzo je djevojka ostala trudna. Vjenčali smo se, a ja sam , svejedno, nastavio sa lošom navikom. Potreba za heroinom je sve više rasla, a novca sve manje bilo, pa sam počeo sa prvim provalama stanova i praznih vikendica. Nakon određenog vremena, milicija mi je ušla u trag i vrlo brzo sam završio u istražnom zatvoru. Kada je supruga sa ćerkicom došla da me posjeti i vidjela me kako kriziram, tek tada je shvatila da sam narkoman. Kada je došla naredni put , sa sobom je donijela papire za razvod, zahtijevajući da ih potpišem, što sam i učinio “.

Krađe i pljačke vikendica su se nadovezale na njegove ranije prekršajne osude zbog navijačkih tuča, tako da je dobio dvije godine boravka u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Tamo se upoznao sa pravoslavnom literaturom i po prvi put u životu čitao Sveto Pismo. To ga je ohrabrilo da nakon zatvora neizostavno pođe u ustanovu za liječenje od bolesti zavisnosti, što je i uradio.
” Nakon rehabilitacije sam znao da mi nema povratka u Padinjak. Moji prijatelji narkomani bi me brzo našli, a i svaki diler je znao gdje stanujem i na koja mjesta izlazim. Odlučujem da pođem na more i potražim posao. U Budvi sam odmah počeo da radim kao konobar. Olakšavajući faktor je bio to što znam engleski i ruski jezik. Međutim, zabluda je bila moje uvjerenje da će mi ovdje biti lakše. Jednostavno, narkomanski zavisnici, bivši i sadašnji, se lako prepoznavaju među sobom. Dovoljno je samo da vidim te pokrete tijela, poglede i sve te male neuroze, koje valjda samo mi uočavamo i raspoznajemo. Međutim, demonsko u cijeloj priči je to što nas i dileri lako prepoznaju! U noćnom klubu, među dvije stotine ljudi, diler će baš prići meni…”
Međutim, tvrdi da za sve ove godine provedene u Budvi nijednom nije pokleknuo pred iskušenjem. ” Živim u iznajmljenoj garsonjeri, u kojoj jedino imam kuhinjicu, kupatilo i maleni dnevni boravak, u kojem se nalazi samo ležaj, sto i jedna stolica. Sve što zaradim šaljem
ćerki i bivšoj ženi, koja se u međuvremenu udala za jednog udovca, koji takođe ima ćerku iz prvog braka. Na slikama sa društvenih mreža djeluju srećno i zaljubljeno”…

Kaže da u vjeri, baš kao i u svojoj ćerkici, koja je prošlog ljeta po prvi put bila kod njega na more, nalazi utjehu i razlog da nastavi sa borbom. Međutim, ponekad u dugim noćima bez sna iznenada i bez ikakve najave ga spopadnu strašna iskušenja i želja za heroinom: ” Ne mogu ti opisati taj osjećaj! Tek odjednom dlanovi počnu da mi se znoje, koža da me svrbi, a kroz tijelo prostruji neopisiv bol. Tada mi nikakve molitve koje izgovaram ne pomažu. Sve što možeš je da nepomično sjediš i čekaš da sve to prođe”! Rekoh mu da su nas Sv. Oci učili da se treba često moliti, a ne samo onda kada nas spopadnu iskušenja i nevolje. Uostalom, u molitvi Gospodnjoj izgovaramo ” ne uvedi nas u iskušenje”. Tu nas Gospod poučava da , s obzirom na palu ljudsku prirodu i našim sklonostima ka grijehu i porocima, treba da izbjegavamo iskušenja. Suština podviga je u našem trudu da ne primimo pomisao za grijeh i porok. Ako primimo pomisao, ona će se neizostavno naseliti u naš um i srce. A onda je zaista teško boriti se…
Prije nego što smo se rastali, dao sam mu malenu brojanicu i ikonicu sv. Petra Cetinjskog i pozvao ga da ponekad dođe na liturgiju u crkvu Sv. Trojice u Starom gradu.
Kasnije, dok sam se kretao po vlažnim budvanskim trotoarima, razmišljao sam o tome kako smo svi sebe istrenirali da ljude dijelimo na one koji su isključivo dobri i isključivo zli. Ne primijećujemo čitav svijet , koji je tu – oko nas, a koji, zapravo, sačinjavaju ljudi s one strane dobra i zla, kako je to još Niče anticipirao. Ne vidimo čitav okean osoba koji se dave u sopstvenim ” padinjacima “, očekujući od nas pomoć i podršku. No, Gospod je taj koji ih vidi i prepoznaje, na čudesan način nalazeći put do njihovih izmučenih duša…
Đakon Pavle Lješković
Izvor: Mitropolija