Piše: Sinan Gudžević
Napokon sam dobio knjigu koja je nedostajala. Kažem napokon, jer sam je čekao duže nego što se danas čeka na knjigu. Španjolska knjižara, jedna jedina koja je nudi, ne šalje je izvan Španije, a drugdje je nema. Naše biblioteke takve knjige ne nabavljaju više-manje od vremena otkad nema Jugoslavije.
Rečeno je da u nevolji domišljaj dođe. Zovem pjesnikinju Adu Salas: Ado, bi li mi mogla nabaviti knjigu „El destierro de Ovidio en Tomis: realidad y ficcion„, autor joj se zove Esteban Bérchez Castaño, nudi je samo jedna knjižara u Valenciji, a ta ne šalje knjige izvan Španije. Ada u roku keks zovne tu knjižaru i naruči knjigu da joj dođe brzom brzinom u Kaseres. Iz knjižare rekli Adi da dostava traje od tri do pet dana. To se sve zbiva u četvrtak, a do našeg susreta na Sirmionu ostalo je šest dana, od kojih su dva subota i nedjelja, kad se pošiljke ne dostavljaju. Esperamos que el libro llegue para el jueves.
Skraćujem, a ne umijem da skratim. Avion Madrid – Bergamo kasni tri sata, društvo u Desenzano del Garda skupilo se već popodne, nedostaje samo Ada i njen suprug Rafael Fontan Bareiro. Stižu u pola dva noću, datum je već 14. juni. Svi ih izgrlimo, pa svako u svoju sobu. Knjigu nisam spomenuo, šta da je spominjem, očito je da nije stigla u Kaseres. Izjutra, Ada i Rafael za doručkom, zovu me da sjednem. Na stolu vidim knjigu. Evo, kaže klasički filolog Rafael, došli smo Katulu, a doveli smo i Ovidija u Katulov zavičaj. U deset svi moramo na brod za Sirmion, a ja sam, i prije broda i na brodu, halapljivo gutao knjigu po kojoj se pročuo Esteban Bérchez Castaño.
To je dorađena autorova doktorska disertacija, odbranjena 2008, na Universitat de Barcelona. Deset poglavlja istrage, pretresanja i iznošenja dokaza, iskaza i šutnje svjedoka, i jedanaesto poglavlje u kojem se kao presuda izriče sumnja: Ovidije, po svoj prilici, to jest, sve u svemu, nije bio prognan u Tomi, latinski Tomis, njegove pjesme iz izgnanstva su plod pjesničke mašte! Takva tvrdnja se provlači evo preko stotinu godina, a u klasičnu filologiju se ugnijezdila, pa se učvrstila, čini se i bukvalno i nepovratno, člankom Fitona Brauna iz 1985. Knjigom Bércheza Castañ-a stogodišnje sumnje u Ovidijevu vjerodostojnost su pojačane, a ranija tumačenja brojnih velikih ovidijevaca guraju se u zapećak. Među ovima je i ime kao L. P. Vilkinson, autora nepreskočive knjige „Ovid recalled“, koji je još 1955. u njoj zapisao kako je Ovidijeva pjesma o posljednjoj noći u Rimu („Tristia“ 1,3) „as sincere as anything he wrote„, dakle iskrenija od bilo koje koju je napisao. Bérchez Castaño pak o toj pjesmi kazuje kako se u njoj, ako se bolje promotri, nalazi čitav niz literarnih topoi i paralela s drugim autorima, a sve to kod čitaoca izaziva sumnju u istinitost pjesnikova kazivanja, jer u kazivanju nema spontanosti, koja bi pristajala događaju, takvom događaju koji je neizbježan, ekskluzivan i posve poseban.
Potom slijede sumnje u Ovidijev put iz Rima za Tomi: nespominjanje luke iz koje je pošao prema Grčkoj, ostavlja čitaoca da nagađa: je li uzeo Lukilijev iter Siculum, Horacijev iter Brundisinum ili Propertijev iter Lanuvinum, kojemu je najbliža Via Appia. Sve je to filološki, povijesno i geografski mutno i umotano u suhu maglu. Činjenicu da Ovidije ne kazuje razlog da opravda što je izabrao malo korištenu trasu (pri čemu je promijenio lađu, te se zapravo vratio nazad kako bi stigao do Samotrake, pa se odlučio da odande ide pješice, jer mu se put koji je izabrao činio sigurnijim od drugih) i sve opise putovanja Bérchez Castaño označava „parodistički detaljnim“: jer lađa plovi duž pontskih obala, a pjesnik joj plovidbu opisuje kao da on sam na njoj plovi, a on na njoj ne plovi. Profesor Bérchez Castaño zaključuje kako su takvi opisi primjereniji za nekakvu geografsku ili kartografsku studiju nego na stvarno doživljeno putovanje. Još dodaje kako i ovdje valja imati na umu odjeke drugih književnih izvora i drugih putovanja, poput Jasonova s Argonautima ili Katulova čuvenoga čuna malog kao zrno pasulja (phaselus), no ova putovanja, za razliku od Ovidijeva, nemaju pretenziju da budu smatrana za stvarna.
Ovidijeva težnja da se predstavi kazivačem vjerodostojnih stvari učinila ga je, prema mišljenju Bérchez Castañovu, tvorcem mehanizama za izmišljanje vjerodostojnosti autobiografskih činjenica. Neke od tih mehanizama nalazimo i u Metamorfosama, najjasniji su ovi: neprekidno ukazivanje kako on stalno govori istinu, jer se laganjem ne dobiva ništa; svoje izmišljeno izgnanstvo smjestio je u stvarno mjesto Tomi, a ovo je opisao kao mjesto iz fantastike; pozivanje na stvarne osobe, čija svjedočenja pjesnik uzima kao potvrdu svojih riječi, na primjer nekog Vestala (bez navođenja njegova imena) i Pomponija Flaka, iako te takve potvrde ne vrijede ništa, jer nisu ni sačuvane, a mi posjedujemo samo Ovidijeve molbe i nikakve nedvosmislene historijske dokaze za postojanje tih osoba; Ovidijevo predstavljanje sebe kao protagoniste događaja, uz preuzimanje različitih uloga uključujući i onu prognanog pjesnika.
Sve ovo, pa još mnogo čega drugoga što sam našao u knjizi koju sam toga jutra dobio, kazivao sam Rafaelu, pravo rečeno, kao žalbu dok smo šetali po Katulovu Sirmionu. Rafael me sluša, vidi da mi je sve to žao, žao mi je što moju uvjerenost u Ovidijevu ispovijest napadaju svrake sumnje. Moj preminuli drug Ivo Marinović bi za moj slučaj upotrebio riječi svoje babe: „Ža’ je meni mene!“ I Rafaelu je ža’ Rafaela. Pa smo se sjetili sile profesora, filologa, tumača, povjesničara književnosti, komparatista, koji su stotine univerzitetskih i gimnazijskih plata primili tumačeći Ovidijevo izgnanstvo kao stvarno, neporecivo i uklesano u kulturno nasljeđe. Sad bi ti takvi, a koji su živi, morali vratiti novce kojima su plaćani za uvjeravanje studenata i učenika u izmišljotine. To se neće desiti, nije se desilo ni da mnogi žesni i žestoki Jugoslaveni vrate pare koje su i po trideset godina dobivali da bi čuvali Jugoslaviju, a koju su odmah, čim je nestala, proglasili svojom robijašnicom.
Da malo na Sirmionu opustimo stvari, sjetili smo se kako je laž posijana svuda po svijetu, i kako to kažemo zato što vidimo, a ne samo zato što smo kod Aurelija Avgustina pročitali kako je svaki čovjek lažov. Pa smo sjetili i kako ne lažu samo ljudi, nego je ljudima malo što sami lažu, pa čine da lažu i mjesta, i nadgrobno kamenje. Evo, mjesto gdje smo prolazili zove se Katulove spilje, a one su Katulove taman koliko su i Homerove. No opet ih svijet tako zove i dolazi da ih vidi. Pa me upitao Rafael, kojega je roda Sirmion u srpskohrvatskom. Kazao sam mu da je najprije bio muškoga, pa je poslije nekoliko godina postao žensko, pa je opet prošlo nekoliko godina, kad se opet vrgnuo u muško. Kao Tiresija, rekao sam. A koje je zmije sreo budući slijepi prorok, upitao me Rafael. Zmije su bili prevodioci, istočno odavde, na Balkanu, koji se sada zove zapadni Balkan. Prevodioci sa svoga poluostrva znaju da promijene rod i najmanjem poluostrvcu. Od ženskoga Sirmio, Sirmionis, f., oni su ga nazvali jednom Sirmion, drugi put Sirmija, a možda će jednom staviti i u srednji rod, jer u donjopanonskom Sremu ima grad srednjeg roda Sirmium. Eto, a mi se držimo hromoga jampskog trimetra: Salve, o venusta Sirmio, atque ero gaude. Iste večeri sam, svakako i bježeći od lovaca na Ovidija lažova, i težeći da učinim kraj čudnom danu sa Tomima na Sirmionu, zapisao ono što sam rekao Rafaelu Fontanu Bareiru:
Sirmion je najprije bio muško
Muško muško muško
Nešto kao Tiresija
Koga bogovi mrze daju mu da prevodi
Onda je Sirmion postao Sirmija
Žensko žensko žensko
Kao što je i Tiresija udarivši one zmije
Postao žensko
A onda je Sirmija
Postala opet muško
Muško muško muško
Kao Tiresija kad je opet naišao
Na one zmije
A sve zato što
Koga bogovi mrze daju mu da prevodi
Ovo potonje smo sutradan na Lago di Garda i polatinili, promijenivši jednu imenicu u poznatoj izreci, te je načinili ovakvom: Quem dii odere, interpretem fecere.
Izvor: Portal Novosti
